Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Pijanačko hodanje u dijagonali

Tin Ujević   |   26.10.2011.     3995

Pijanačko hodanje u dijagonali

Bezbroj me je čitalaca upozorilo da je 29. prosinca među ostalima spomenuto i moje ime u članku, u kojem se kaže da „pijanci idu dijagonalno"; ali ako to nije zastranjivanje, značilo bi da sam i ja pijanac, a ja sve dotle nisam imao nikakva razloga da to vjerujem. Kasnije sam doznao da se 30. siječnja i Martin Lipnjak oglasio o tom predmetu. Sada bih, pošto sam se privremeno udaljio iz prometa zahvaljujući poteškoći gutanja, morao zbiljski smoći vremena da sve to pročitam i da barem ukratko odgovorim.

Pisci dodiruju razne teme i neću ih slijediti tačku po tačku. Meni ne pada u dio da o alkoholizmu pišem s medicinskog stanovišta, a isto tako ću se odreći rasprava s moralnog i sociološkog stanovišta. Pa i ovi ljudi koji su sada dodirnuli taj predmet kao nešto potpuno novo, priznajem, čine to najviše pod vidnim kutom poezije, umjetnosti (možda još tačnije: životne poezije, umjetnosti života). Za poglede koje ću iznijeti, iako vjerujem da ih može u priličnoj mjeri razumjeti svaki čovjek, ne tvrdim ništa više nego da su osobni, te ne silim nikoga da ih primi kao obvezu, makar bili prirodni - kao disanje ili kucanje srca.

Mene su više puta, prije desetljeća, pitali: „Držite li piće škodnim ili korisnim za stvaranje?" Jezgrovit i jasan odgovor, koji sam im davao, glasio je: „Ni najmanje korisnim, nego upravo ubitačnim, te upravo žalim sve vajne stvaraoce koji svoja nadahnuća moraju tražiti u piću."

Dakako, čini se da su to danas svi zaboravili (poput svih najnepobitnijih istina); a onda su svi, naime svi koji su me pitali i čuli, kimali glavom i pomišljali da sam strašno neiskren. to je bilo dvadesetih godina; ali već godine 1919., čim sam e pojavio u Zagrebu, nije Ulderiko Donadini bio jedini koji je načelno ispovijedao alkoholnu filozofiju (na temelju motiva E.T.A. Hoffmanna i E.A. Poea). To su bile čitave škole, novaci za buduće pjesničke legije. Već tada sam otvoreno naglasio, od samoga praga, da je moje književno stanovište - sasvim (dijametralno, ako ne i dijagonalno) protivno.

Kasnije su me više puta pitali: „Ne vjerujete li vi da vam alkohol bistri duh, budi jezik, otvara oči, širi nove vidike, pa makar tjelesno ponešto i škodio?" Odgovarao sam: „Ne. I još manje od toga. Kao stvaralac ne mogu ništa dobiti od pića. To bi bilo kao d romanopisac živi od svojih sanja. Treba mi mudračeva opojnost: pijanstvo bez vina, a nju imam. Naprotiv bih rekao, piće mi tjelesno katkada dosta koristi, ali mi duhovno isto toliko oduzima. Ono otupljuje duh i čeliči živce za grube zemaljske borbe."

Ne znam da li ovakvi pogledi mogu da uvedu u krug ovakvih orgijastičara, o kakvima je riječ. Za mene zacijelo Homer, Shakespeare, Poe, Baudelaire, Nerval, pa dodajmo Verlaine, Stecchetti i Dis ne mogu biti autoriteti u pogledu dijete, jer nigdje nisam potpisao trgovački valjan revers na njihovu estetiku. (O tom kasnije.) U drugu ruku, ja čovjeka koji redovito pije ne smatram pijancem: pravilnost tu ubija nered. Pijanac je čovjek koji se rado i često, sustavno opija; čovjek koji uredno i skladno pije je samo pilac, ako vam ta riječ prija - ukusan potrošač vina.

Ne marim dirati u slavna imena iz prošlosti, među kojima ne smijemo preskočiti Hafiza ni Li Tai Poa, ako i izostavimo brojne koji su paljetkovali po njihovim vinogradima. Ali što se tiče mojih suvremenika, mogao sam samo žaliti one koji su za svoju poeziju (ili umjetnost, poput Utrilla) s velikom nadom tražili proročišta u opijanju. Ja ovdje ne propovijedam dogme ni spaljivanje heretika. Ali očevidno i u pomanjkanju dogmatike, radi se o jednoj drugoj estetici, dakle tezi, fikciji, koja nas najradije predaje vezane bjesovima i žrtvuje vlastitom fanatizmu...

Estetika? Estetičke škole? Samo druge pjesničke strančice? - Budimo svestraniji, imajmo malo više dijalektičkoga razumijevanja te se ne kunimo da je alkohol (skupa s drugim otrovima) uplivao u pjesništvo previše jednolično, u jednom samo smjeru, odbojajući od života. Više klasika, a ako ne samo klasika, onda barem klasičara, bili su oduševljeni pobornici pića, oni su se kleli Dionizosom, obožavali žarke riječi i bogate životne oblike, a vodu i sve njezine baruštine ostavljali žabama i romantičarskim isposnicima i usidjelicama. Poklonik cjelokupne klasike, profesor filologije Carducci upadao je mjestimično u nazdravičarski ton i žigosao gotovo po pravilu licemjere i fanatike hladne kreposti. Osim pjesnika, bilo je i nekoliko mjerodavnih jezikoslovaca grecista koji bi vodeni ili mliječni režim - valjda u svim vremenima od renesanse pa do danas - smatrali najplodnijom izdajom svih najplemenitijih tradicija Helade i Sredozemnog mora i zapadne „obrazovanosti"... Mislim da to mogu s pravom zabilježiti ja, koji sam prvi napisao pokoju strofu mlazu vodenog izvora i zdjelici mlijeka.

Ali što da idemo tako daleko, i u strane zemlje, ja bih rekao da je i čestitom provincijalcu Martinu Lipnjaku kupica uz srce prirasla. Ako savjesnije istražimo, Lipnjak sigurno najzanosnije gaji Rabelaisovu „božansku flašu", taj praizvor svih vjerovanja i „svih" uzbuđenja (ne baš svih), pa i onih nastalih u eposi i u atmosferi njegova rascvata kojih se on (epoha i atmosfera), izgleda, odriče. Lipnjak je, nesumnjivo, mogao pružati i pružio dobar primjer - ne samo mlađima nego i starijima od sebe.

Djela su djela, ona su lijepa i raznolika, te nećemo ovaj put ispitivati kako je koje nastalo. Možemo li reći da piće razvija talent, kada mi se naprotiv čini da ga potkresuje, jer podrezuje opažanje koje je ionako labavo? - A da ne govorimo o duhovnoj amplitudi, o horizontima, - I je li, konačno, piće podiže piščev talenat ili genij - ili samo njegovo mišljenje („umišljenost") o tome talentu i geniju? Ono sputava opažanja i podiže visoko mišljenje o vlastitoj vrijednosti; a da bi ono zbilja nekomu pomoglo do porođaja, do vlastite djece, taj je morao klice i sjemenje i roditeljske sposobnosti unaprijed imati u sebi.

Zato se slažem s onima koji kažu: darovi se javljaju usprkos piću, a ne iz njega i zbog njega. Ali je i time još premalo rečeno.

Trebalo bi ispitati psihološke (i fiziološke) razloge zbog kojih ovaj ili onaj pojedinac pije. T razlozi mogu biti i jesu raznovrsni, a među svima njima zbilja bi bio najlukaviji - literatura. Oni ljudi, koji piju bez ikakva razloga, piju možda iz oponašanja; te bismo podržavaoce i one prve književne tražioce možda mogli, prijekim postupkom, strpati u istu vreću.

Ovdje (razlogu se lako domisliti) neću spominjati nikakvih imena. Bilo je mlađih poletaraca, više-manje početnika, koji su se, prije nego će ogreznuti u književnoj kaljuži, pitali na čemu se temelji „uspjeh" ili barem poznatost njihovih neposrednih predšasnika. oni su, zavedeni prividnostima u sustavu svojeg slabog opažanja, odgovorili: „Na posjećivanju vinara" - i počeli su ih, tako izvana, „oponašati" (kao žaba koja je dala potkovati nogu)... To nije nikakav siguran recept.

Rečenica: „Pijanci idu dijagonalno", ako je uzmem bez dodataka i kao samodostatnu, čini mi se, dok ja išta razumijem, prevelika pohvala za pijance, jer dijagonala je najkraći put između dva ugla koji nisu najbliži, a ne znam tko bi tomu mogao što prigovoriti - osim možda saobraćajaca na prijelazima ulica, a pjesnici - doslovno - ne upadaju u te saobraćajne prekršaje. Možda je tu riječ „dijagonalno" uhvaćena nasumce, uzagrapce.

U drugu ruku, ne znam zašto bismo vječito - i kao tematski - miješali piće, poeziju i umjetnost. Piće ima dubljega žilja i korijenja u životu društva nego je to mali broj pjesnika i umjetnika koji su upravo rijetki gosti, ma kako dobre i slavne tradicije imali sa sobom. piće zahvata kudikamo širi društveni krug, a u prvome redu sve one koji u svojim skrovitim senzacijama napola uživaju kao u remek-djelu, kojima umjetnost pijenja godi, te se tješe, ako nisu napisali i naslikali, da su barem dobro pojeli i popili (a na kraju - za njih - svi su osjećaji subjektivni te neminovno prolaze kroz želudac). Ako ja to i ne kažem, oni to misle, a oni su najpametniji, jer ih ima više...

Svjestan pjesnik, kada pije, ne pije u većini slučajeva da bi se izdvojio kao kumir, da bi bio izvan mase; to je pokušaj približenja, on je tada član mase, a njegova pigra massa prevladava u njemu. Naprotiv, najobičniji pripadnik mase, kada pije, pa makar se opija, osjeća kako je pjesnik i kako poezija cvjeta i kipi u njemu; on zrije u ideal blaženstva. To je, i s jedne i s druge strane, približavanje nekom srednjem stanju koje nije jednako u toj dvostrukosti polaska. Bakhos i Dionizos dva su razna boga i treba im odvojeno podizati oltare. Pjesma - onome koji je do nje stigao - već je samo po sebi piće; ne čudimo se dakle drugima, koji tamo ne prodiru, i smatraju piće pjesmom (u lokalu već čujemo i takve materijalističke obrate kao „pjesma od graha", što znači samo da je bažulj dobro kuhan).

Esej Pijanačko hodanje u dijagonali i dionizijski kultovi pjesnika objavljen je u Globusu br 50, str 6, Zagreb 26. veljače 1955.

Članak je preuzet iz četrnaestog sveska sabranih djela Tina Ujevića „Autobiografski spisi, pisma, interviewi, Znanje Zagreb, 1966.

Tin Ujević (1891.- 1955.) rođen je kao Augustin Ujević, školuje se prvo u Imotskome i Makarskoj, a potom u splitskoj klasičnoj gimnaziji. Ondje se priprema za svećeničko zvanje, ali skida habit 1907. i odlazi iz sjemeništa. Drugujući s A. G. Matošem u Zagrebu kao student klasične i hrvatske filologije i filozofije započinje svoje književno djelovanje.

U književnosti se javio 1909. sonetom Za novim vidicima u časopisu Mlada Hrvatska. Nakon javne polemike 1911. godine prekida druženje s Matošem. U to vrijeme mijenja svoja politička stajališta pa dotadašnji pravaš postaje zagovornikom ujedinjenja Hrvata i Srba. Uoči Prvoga svjetskog rata živio je u Dubrovniku, Šibeniku, Zadru i Rijeci, a najduže u Splitu.

Za njegov je pjesnički put, ali i za njegova politička opredjeljenja, presudan boravak u Parizu od 1913.-1919. godine. Nakon Matoševe smrti objavljuje ogled o njemu u Suvremeniku, a iste, 1914. godine, objavljen je i glasoviti zbornik Hrvatska mlada lirika u kojem je tiskano deset Ujevićevih soneta. Tu ranu fazu njegova pjesništva obilježavaju matoševske teme, stil i oblik stihova. Motivi su uglavnom domovinski i hrvatski, osobita se pažnja posvećuje kultu forme - čvrstoća stiha i strofe, sonetni oblik, pravilan trohejsko-dvanaesterački stih. Pjesme te faze uglavnom su objavljene u časopisu Mlada Hrvatska i u zborniku Hrvatska mlada lirika.

Pjesnički je obrat nastupio već u prvim samostalnim zbirkama - Lelek sebra, 1920. i Kolajna, 1926. U njima su skupljene pjesme koje su nastajale za boravka u Parizu, pa su teme vezane uz osobna ljubavna i politička razočarenja, uz apokaliptično predratno i ratno vrijeme. Pjesme su to nabijene unutrašnjim, intimnim doživljajima svijeta i sebe, a prije svega patnje i bola. U tom je razdoblju nastao velik dio njegove lirike, pa i neke od Ujevićevih najpoznatijih pjesama: Svakidašnja jadikovka, Molitva iz tamnice, Vivijani. Baudelaireovski utjecaj vidljiv je u preuzimanju motiva, tema, ali i osobitog leksičko-sintagmatskog sklopa.

Simbolistička je njegova poezija i u zbirkama koje slijede (Auto na korzu, 1932., Ojađeno zvono, 1933. i Žedan kamen na studencu, 1954.), no u njima je istovremeno vidljiv i bitan pomak - misaonost prevladava nad osjećajnošću. U pjesmama ove nove faze ogledaju se novi tematski sklopovi - vjera u važnost tehnike, futurizam, svjesnost socijalne zbilje (Čin sputanih ruku, Pobratimstvo lica u svemiru), filozofsko-antropološke teme (Riđokosi Mesije, San među stvarima). Uz nove teme, stih se oslobađa stega rime i stroge metričke organizacije, tako da se javljaju pjesme slobodna stiha kao odraz slobodne pulsacije pjesnikovih misli.

Nakon Pariza, Ujević je živio u mnogim gradovima (Beograd, Split, Zagreb, Sarajevo), neprestano lutajući i boemski tražeći mjesto pod suncem. Poliglot i erudit, prevodio je s više jezika, a osim poezije pisao je eseje, feljtone, prozne zapise i studije o domaćim i stranim autorima. Prozni su mu tekstovi skupljeni u dvjema zbirkama - Skalpel kaosa, 1938. i Ljudi za vratima gostionice, 1938.

Njegovo je djelo međaš i poveznica tradicije i suvremenosti, klasičnosti i modernosti, prošlosti i sadašnjosti, kako u tematskom i motivskom, tako i u jezičnom smislu. Ujević je tražitelj i stvaralac čiji je opus bez sumnje vrhunsko ostvarenje moderne hrvatske književnosti. (podroom.net)

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi