Pijanačko hodanje u dijagonali

Bezbroj me je čitalaca upozorilo da je 29. prosinca među ostalima spomenuto i moje ime u članku, u kojem se kaže da „pijanci idu dijagonalno"; ali ako to nije zastranjivanje, značilo bi da sam i ja pijanac, a ja sve dotle nisam imao nikakva razloga da to vjerujem. Kasnije sam doznao da se 30. siječnja i Martin Lipnjak oglasio o tom predmetu. Sada bih, pošto sam se privremeno udaljio iz prometa zahvaljujući poteškoći gutanja, morao zbiljski smoći vremena da sve to pročitam i da barem ukratko odgovorim.

Pisci dodiruju razne teme i neću ih slijediti tačku po tačku. Meni ne pada u dio da o alkoholizmu pišem s medicinskog stanovišta, a isto tako ću se odreći rasprava s moralnog i sociološkog stanovišta. Pa i ovi ljudi koji su sada dodirnuli taj predmet kao nešto potpuno novo, priznajem, čine to najviše pod vidnim kutom poezije, umjetnosti (možda još tačnije: životne poezije, umjetnosti života). Za poglede koje ću iznijeti, iako vjerujem da ih može u priličnoj mjeri razumjeti svaki čovjek, ne tvrdim ništa više nego da su osobni, te ne silim nikoga da ih primi kao obvezu, makar bili prirodni - kao disanje ili kucanje srca.

Mene su više puta, prije desetljeća, pitali: „Držite li piće škodnim ili korisnim za stvaranje?" Jezgrovit i jasan odgovor, koji sam im davao, glasio je: „Ni najmanje korisnim, nego upravo ubitačnim, te upravo žalim sve vajne stvaraoce koji svoja nadahnuća moraju tražiti u piću."

Dakako, čini se da su to danas svi zaboravili (poput svih najnepobitnijih istina); a onda su svi, naime svi koji su me pitali i čuli, kimali glavom i pomišljali da sam strašno neiskren. to je bilo dvadesetih godina; ali već godine 1919., čim sam e pojavio u Zagrebu, nije Ulderiko Donadini bio jedini koji je načelno ispovijedao alkoholnu filozofiju (na temelju motiva E.T.A. Hoffmanna i E.A. Poea). To su bile čitave škole, novaci za buduće pjesničke legije. Već tada sam otvoreno naglasio, od samoga praga, da je moje književno stanovište - sasvim (dijametralno, ako ne i dijagonalno) protivno.

Kasnije su me više puta pitali: „Ne vjerujete li vi da vam alkohol bistri duh, budi jezik, otvara oči, širi nove vidike, pa makar tjelesno ponešto i škodio?" Odgovarao sam: „Ne. I još manje od toga. Kao stvaralac ne mogu ništa dobiti od pića. To bi bilo kao d romanopisac živi od svojih sanja. Treba mi mudračeva opojnost: pijanstvo bez vina, a nju imam. Naprotiv bih rekao, piće mi tjelesno katkada dosta koristi, ali mi duhovno isto toliko oduzima. Ono otupljuje duh i čeliči živce za grube zemaljske borbe."

Ne znam da li ovakvi pogledi mogu da uvedu u krug ovakvih orgijastičara, o kakvima je riječ. Za mene zacijelo Homer, Shakespeare, Poe, Baudelaire, Nerval, pa dodajmo Verlaine, Stecchetti i Dis ne mogu biti autoriteti u pogledu dijete, jer nigdje nisam potpisao trgovački valjan revers na njihovu estetiku. (O tom kasnije.) U drugu ruku, ja čovjeka koji redovito pije ne smatram pijancem: pravilnost tu ubija nered. Pijanac je čovjek koji se rado i često, sustavno opija; čovjek koji uredno i skladno pije je samo pilac, ako vam ta riječ prija - ukusan potrošač vina.

Ne marim dirati u slavna imena iz prošlosti, među kojima ne smijemo preskočiti Hafiza ni Li Tai Poa, ako i izostavimo brojne koji su paljetkovali po njihovim vinogradima. Ali što se tiče mojih suvremenika, mogao sam samo žaliti one koji su za svoju poeziju (ili umjetnost, poput Utrilla) s velikom nadom tražili proročišta u opijanju. Ja ovdje ne propovijedam dogme ni spaljivanje heretika. Ali očevidno i u pomanjkanju dogmatike, radi se o jednoj drugoj estetici, dakle tezi, fikciji, koja nas najradije predaje vezane bjesovima i žrtvuje vlastitom fanatizmu...

Estetika? Estetičke škole? Samo druge pjesničke strančice? - Budimo svestraniji, imajmo malo više dijalektičkoga razumijevanja te se ne kunimo da je alkohol (skupa s drugim otrovima) uplivao u pjesništvo previše jednolično, u jednom samo smjeru, odbojajući od života. Više klasika, a ako ne samo klasika, onda barem klasičara, bili su oduševljeni pobornici pića, oni su se kleli Dionizosom, obožavali žarke riječi i bogate životne oblike, a vodu i sve njezine baruštine ostavljali žabama i romantičarskim isposnicima i usidjelicama. Poklonik cjelokupne klasike, profesor filologije Carducci upadao je mjestimično u nazdravičarski ton i žigosao gotovo po pravilu licemjere i fanatike hladne kreposti. Osim pjesnika, bilo je i nekoliko mjerodavnih jezikoslovaca grecista koji bi vodeni ili mliječni režim - valjda u svim vremenima od renesanse pa do danas - smatrali najplodnijom izdajom svih najplemenitijih tradicija Helade i Sredozemnog mora i zapadne „obrazovanosti"... Mislim da to mogu s pravom zabilježiti ja, koji sam prvi napisao pokoju strofu mlazu vodenog izvora i zdjelici mlijeka.

Ali što da idemo tako daleko, i u strane zemlje, ja bih rekao da je i čestitom provincijalcu Martinu Lipnjaku kupica uz srce prirasla. Ako savjesnije istražimo, Lipnjak sigurno najzanosnije gaji Rabelaisovu „božansku flašu", taj praizvor svih vjerovanja i „svih" uzbuđenja (ne baš svih), pa i onih nastalih u eposi i u atmosferi njegova rascvata kojih se on (epoha i atmosfera), izgleda, odriče. Lipnjak je, nesumnjivo, mogao pružati i pružio dobar primjer - ne samo mlađima nego i starijima od sebe.

Djela su djela, ona su lijepa i raznolika, te nećemo ovaj put ispitivati kako je koje nastalo. Možemo li reći da piće razvija talent, kada mi se naprotiv čini da ga potkresuje, jer podrezuje opažanje koje je ionako labavo? - A da ne govorimo o duhovnoj amplitudi, o horizontima, - I je li, konačno, piće podiže piščev talenat ili genij - ili samo njegovo mišljenje („umišljenost") o tome talentu i geniju? Ono sputava opažanja i podiže visoko mišljenje o vlastitoj vrijednosti; a da bi ono zbilja nekomu pomoglo do porođaja, do vlastite djece, taj je morao klice i sjemenje i roditeljske sposobnosti unaprijed imati u sebi.

Zato se slažem s onima koji kažu: darovi se javljaju usprkos piću, a ne iz njega i zbog njega. Ali je i time još premalo rečeno.

Trebalo bi ispitati psihološke (i fiziološke) razloge zbog kojih ovaj ili onaj pojedinac pije. T razlozi mogu biti i jesu raznovrsni, a među svima njima zbilja bi bio najlukaviji - literatura. Oni ljudi, koji piju bez ikakva razloga, piju možda iz oponašanja; te bismo podržavaoce i one prve književne tražioce možda mogli, prijekim postupkom, strpati u istu vreću.

Ovdje (razlogu se lako domisliti) neću spominjati nikakvih imena. Bilo je mlađih poletaraca, više-manje početnika, koji su se, prije nego će ogreznuti u književnoj kaljuži, pitali na čemu se temelji „uspjeh" ili barem poznatost njihovih neposrednih predšasnika. oni su, zavedeni prividnostima u sustavu svojeg slabog opažanja, odgovorili: „Na posjećivanju vinara" - i počeli su ih, tako izvana, „oponašati" (kao žaba koja je dala potkovati nogu)... To nije nikakav siguran recept.

Rečenica: „Pijanci idu dijagonalno", ako je uzmem bez dodataka i kao samodostatnu, čini mi se, dok ja išta razumijem, prevelika pohvala za pijance, jer dijagonala je najkraći put između dva ugla koji nisu najbliži, a ne znam tko bi tomu mogao što prigovoriti - osim možda saobraćajaca na prijelazima ulica, a pjesnici - doslovno - ne upadaju u te saobraćajne prekršaje. Možda je tu riječ „dijagonalno" uhvaćena nasumce, uzagrapce.

U drugu ruku, ne znam zašto bismo vječito - i kao tematski - miješali piće, poeziju i umjetnost. Piće ima dubljega žilja i korijenja u životu društva nego je to mali broj pjesnika i umjetnika koji su upravo rijetki gosti, ma kako dobre i slavne tradicije imali sa sobom. piće zahvata kudikamo širi društveni krug, a u prvome redu sve one koji u svojim skrovitim senzacijama napola uživaju kao u remek-djelu, kojima umjetnost pijenja godi, te se tješe, ako nisu napisali i naslikali, da su barem dobro pojeli i popili (a na kraju - za njih - svi su osjećaji subjektivni te neminovno prolaze kroz želudac). Ako ja to i ne kažem, oni to misle, a oni su najpametniji, jer ih ima više...

Svjestan pjesnik, kada pije, ne pije u većini slučajeva da bi se izdvojio kao kumir, da bi bio izvan mase; to je pokušaj približenja, on je tada član mase, a njegova pigra massa prevladava u njemu. Naprotiv, najobičniji pripadnik mase, kada pije, pa makar se opija, osjeća kako je pjesnik i kako poezija cvjeta i kipi u njemu; on zrije u ideal blaženstva. To je, i s jedne i s druge strane, približavanje nekom srednjem stanju koje nije jednako u toj dvostrukosti polaska. Bakhos i Dionizos dva su razna boga i treba im odvojeno podizati oltare. Pjesma - onome koji je do nje stigao - već je samo po sebi piće; ne čudimo se dakle drugima, koji tamo ne prodiru, i smatraju piće pjesmom (u lokalu već čujemo i takve materijalističke obrate kao „pjesma od graha", što znači samo da je bažulj dobro kuhan).

Esej Pijanačko hodanje u dijagonali i dionizijski kultovi pjesnika objavljen je u Globusu br 50, str 6, Zagreb 26. veljače 1955.

Članak je preuzet iz četrnaestog sveska sabranih djela Tina Ujevića „Autobiografski spisi, pisma, interviewi, Znanje Zagreb, 1966.

Tin Ujević (1891.- 1955.) rođen je kao Augustin Ujević, školuje se prvo u Imotskome i Makarskoj, a potom u splitskoj klasičnoj gimnaziji. Ondje se priprema za svećeničko zvanje, ali skida habit 1907. i odlazi iz sjemeništa. Drugujući s A. G. Matošem u Zagrebu kao student klasične i hrvatske filologije i filozofije započinje svoje književno djelovanje.

U književnosti se javio 1909. sonetom Za novim vidicima u časopisu Mlada Hrvatska. Nakon javne polemike 1911. godine prekida druženje s Matošem. U to vrijeme mijenja svoja politička stajališta pa dotadašnji pravaš postaje zagovornikom ujedinjenja Hrvata i Srba. Uoči Prvoga svjetskog rata živio je u Dubrovniku, Šibeniku, Zadru i Rijeci, a najduže u Splitu.

Za njegov je pjesnički put, ali i za njegova politička opredjeljenja, presudan boravak u Parizu od 1913.-1919. godine. Nakon Matoševe smrti objavljuje ogled o njemu u Suvremeniku, a iste, 1914. godine, objavljen je i glasoviti zbornik Hrvatska mlada lirika u kojem je tiskano deset Ujevićevih soneta. Tu ranu fazu njegova pjesništva obilježavaju matoševske teme, stil i oblik stihova. Motivi su uglavnom domovinski i hrvatski, osobita se pažnja posvećuje kultu forme - čvrstoća stiha i strofe, sonetni oblik, pravilan trohejsko-dvanaesterački stih. Pjesme te faze uglavnom su objavljene u časopisu Mlada Hrvatska i u zborniku Hrvatska mlada lirika.

Pjesnički je obrat nastupio već u prvim samostalnim zbirkama - Lelek sebra, 1920. i Kolajna, 1926. U njima su skupljene pjesme koje su nastajale za boravka u Parizu, pa su teme vezane uz osobna ljubavna i politička razočarenja, uz apokaliptično predratno i ratno vrijeme. Pjesme su to nabijene unutrašnjim, intimnim doživljajima svijeta i sebe, a prije svega patnje i bola. U tom je razdoblju nastao velik dio njegove lirike, pa i neke od Ujevićevih najpoznatijih pjesama: Svakidašnja jadikovka, Molitva iz tamnice, Vivijani. Baudelaireovski utjecaj vidljiv je u preuzimanju motiva, tema, ali i osobitog leksičko-sintagmatskog sklopa.

Simbolistička je njegova poezija i u zbirkama koje slijede (Auto na korzu, 1932., Ojađeno zvono, 1933. i Žedan kamen na studencu, 1954.), no u njima je istovremeno vidljiv i bitan pomak - misaonost prevladava nad osjećajnošću. U pjesmama ove nove faze ogledaju se novi tematski sklopovi - vjera u važnost tehnike, futurizam, svjesnost socijalne zbilje (Čin sputanih ruku, Pobratimstvo lica u svemiru), filozofsko-antropološke teme (Riđokosi Mesije, San među stvarima). Uz nove teme, stih se oslobađa stega rime i stroge metričke organizacije, tako da se javljaju pjesme slobodna stiha kao odraz slobodne pulsacije pjesnikovih misli.

Nakon Pariza, Ujević je živio u mnogim gradovima (Beograd, Split, Zagreb, Sarajevo), neprestano lutajući i boemski tražeći mjesto pod suncem. Poliglot i erudit, prevodio je s više jezika, a osim poezije pisao je eseje, feljtone, prozne zapise i studije o domaćim i stranim autorima. Prozni su mu tekstovi skupljeni u dvjema zbirkama - Skalpel kaosa, 1938. i Ljudi za vratima gostionice, 1938.

Njegovo je djelo međaš i poveznica tradicije i suvremenosti, klasičnosti i modernosti, prošlosti i sadašnjosti, kako u tematskom i motivskom, tako i u jezičnom smislu. Ujević je tražitelj i stvaralac čiji je opus bez sumnje vrhunsko ostvarenje moderne hrvatske književnosti. (podroom.net)