Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Pickwickovci

Charles Dickens   |   25.06.2014.     4747

Pickwickovci

Pošto ih je starica tako uputila i usto ih obavijestila da se ta gostionica nalazi u dvorištu i da je u dvostrukoj prednosti, jer je u blizini Clare Marketa i tijesno se prislanja uz stražnju stranu New Inna, Pickwick i Sam živi i zdravi siđoše niz trošne stepenice i pođoše da traže svratište Svraka i Panj.

Tu bi gostionicu - omiljeno svetište Lowtena i njegovih drugova, gdje bi priređivali noćne pijanke - obični puk nazvao krčmom. Činjenica, da je gostioničar malu daščaru, što se naslanjala na zid gostionice, ispod prozora točionice, po veličini i obliku slična nosiljci, iznajmio nekom krpi, svjedočila je o njegovoj promućurnosti. A da je bio i čovjekoljubivo čeljade, svjedoči okrilje, što ga je dao nekom paštetaru, da može bez straha od bilo kakve smetnje prodavati svoje poslastice na samom pragu krčme. Na donjim su prozorima, što bijahu urešeni zastorima šafranove boje, visjele dvije-tri tiskane oglasnice, koje su upućivale na devonširsku jabukovaču i danciško pivo od omorike, dok su bijela slova na golemoj crnoj ploči objavljivala prosvijetljenu svijetu, kako se u podrumima te kuće nalazi 500.000 buradi portera dvostruke jačine. Ta je obavijest budila u čovjeku ne baš neugodnu sumnju i neizvjesnost s obzirom na točan pravac u zemljinoj utrobi, u kome se ima prostirati ta golema spilja. Kad još dodamo, kako na trošnom cimeru bješe naslikana napola izlizana prilika svrake, što je namjerice buljila u smeđe naslikanu valovitu crtu, koju su susjedi još iz djetinjstva navikli nazivati „panjem", onda smo rekli sve, što se ima reći o vanjskom izgledu te zgrade.

Kad se Pickwick pojavi u točionici, postarija ženska izmilje iza zaslona, stade preda nj i upita ga, što je po volji.

-Je li ovdje, gospođo, gospodin Lowten? - upitat će Pickwick.

-Da, ovdje je, gospodine - odvrati gazdarica. -Deder, Charles, odvedi gentlemana, do gospodina Lowtena.

-Sad baš ne može gentleman unutra - pripomenu crvenoglavi gegavi krčmarski pomoćnik - jer gospodin Lowten upravo pjeva neku šaljivu pjesmu, pa će ga smesti. Odmah će on otpjevati, gospodine.

Tek što je to dorekao, kadli jednoglasno udaranje u stolove i zveckanje čaša navijesti, da je pjesma upravo toga časa dovršena. Pickwick pusti Sama sa željom neka se tješi u točionici, a sam se dade odvesti do Lowtena.

Na najavu: „Gospodine, neki gentleman želi s vama govoriti," bucmasti mladić, što je jedio na čelu stola, nekako iznenađeno pogleda u pravcu, odakle je glas dopirao, a to mu se iznenađenje nipošto ne smanji, kad mu se oči zaustaviše na čovjeku, kojega nikad u svom vijeku nije još vidio.

-Oprostite, gospodine - reče Pickwick - a veoma mi je i to žao, što smetam drugu gospodu, no posao, po kojemu dolazim, neobično je žuran, pa ako mi dopustite da vas pet časaka zadržim skraja ove sobe, neobično ćete me zadužiti.

Bucmasti mladić ustade, privuče stolicu u jedan tamni kutak prostorja blizu gospodina Pickwicka, pa pozorno sasluša njegovu jadovanku.

Kad Pickwick završi, ovaj će mu:

-E, Dodson i Fogg imaju gadnu praksu; to su izvrsni poslenici, ta dvojica, gospodine moj.

 Pickwick mu potvrdi, da je žestoka praksa u one dvojice odvjetnika, a Lowten priklopi:

-Perker nije u gradu, a neće ni doći prije kraja dugog tjedna, alli ako želite da preuzmemo obranu, izvolite ostaviti prijepis tužbe, a ja ću učiniti sve, što je potrebno, dok se on ne vrati.

_Stoga sam upravo i došao k vama - prihvati Pickwick predajući mu ispravu. -Ako se dogodi štogod osobito, možete mi pisati u poštu u Ipswichu.

-E, pa dobro - odvrati Perkerov pisar. kad je zatim vidio kako Pickwickov pogled radoznalo smjera prema stolu, dodade:

-Hoćete li k nama na jedno pol sata? Večeras se sastalo baš izvrsno društvance: tu je glavni pisar iz pisarnice Samkin i Green, pa kancelist iz uredovnice Smithers i Price, pa bivši pisar kod Pimpkin i Thomas (taj vam pjeva jednu izvrsnu pjesmu), pa Jack Bamber i toliki drugi. Sve mi se čini, da ste vi iz pokrajine. Hoćete li u naše društvo?

Kako bi se Pickwick odupro tako zavodljivoj prigodi da proučava ljudsku prirodu. Doputi da ga odvedu do stola, gdje ga predstaviše društvu kako valja, poslužiše ga sjedalom blizu predsjednika i naručiše mu čašu njegova omoljenog pića.

Nasta mrtva tišina, sasvim suprotno od onoga, što je očekivao Pickwick. Napokon prozbori njegov desni susjed, gentleman u šarovitoj košulji s mozaičastim pucetima i s cigarom u ustima, pa će upitati:

-Nadam se, gospodine, da vam nije neugodno što pušim?

-Ni najmanje - odvrati Pickwick; - volim ja miris duhana, iako nisam pušač.

-Meni bi gadno bilo, kad ne bih pušio - priklopi jedan dugi gentleman s protovne strane stola. -Na jednoj strani stan i hrana, a na drugoj pušenje, pa je meni kud i kamo milije ovo potonje.

Pickwick pogleda toga govornika, pa pomisli u sebi: „Eh, kad bi još prirodao, da ti je milije pušiti nego se prati, sve bi onda bilo kako valja."

 Opet šutnja. Kako Pickwick bijaše stranac, njegov je dolazak očevidno ohladnio veselo raspoloženje u društvu.

-Gospodin Grundy će razveseliti društvo jednom pjesmom - napomenu predsjednik.

-E bogme neće - odvrati Grundy.

-A zašto neće - upitat će predsjednik.

-Zato, jer ne može - ispriječi se Grundy.

-Radije recite da nećete - nato će predsjednik.

-E, pa dobro, onda neću - okosi se Grundy.

Kako je Grundy uporno odbijao da zadovolji društvo, opet nasta šutnja.

-Zar baš nitko neće da raspoloži? - zabugari predsjdnik sav u očaju.

-A zašto nas vi ne raspoložite, gospodine predsjedniče? - zavika sa dna stola neki mlad škiljavac, sa zaliscima i s otvorenom, prljavom ogrlicom od košulje.

-Tako je! Živio! - povika onaj gentleman, što je pušio i nosio mozaičasta puceta.

-Ja neću pjevati zato, što znam samo jednu pjesmu, a već sam je otpjevao. Postoji kazna, da onaj koji dvaput iste noći zapjeva istu pjesmu, mora svima nazočnima platiti da piju.

(Ulomak iz romana Posmrtni spisi Pickwickova kluba 1. Ilustracije Hablot K. Brown,. preveo Stjepan Krešić, izdavač August Cesarec Zagreb)

Charles Dickens (Landport, Portsea, 7. veljače 1812. - Gads Hill, 9. lipnja 1870.), engleski književnik i pripovjedač.

Bio je drugo od osmero djece. Dok je još bio dijete, otac mu je zbog dugova dospio u londonski dužnički zatvor Marshalsea, pa je u 12. godini prekinuo redovno školovanje i počeo raditi kao pomoćnik u tvornici laštila, a potom i kao odvjetnički pisar i novinski izvjestitelj. Godina 1836. značajna je u piščevu životu; početkom godine izlazi mu prva knjiga, Bozove skice, u kojoj je sabrao sve književne tekstove što ih je do tada napisao. Iste godine ženi se Catherinom Hogarth, kćerkom svoga prijatelja i novinskoga kolege. Izašao mu je i prvi mjesečni sveščić Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, izvanrednog humorističnog romana koji je nastao kada je Dickens pristao napisati tekstove uz crteže karikaturista Seymoura o zgodama i nezgodama jednog sportskog kluba. Ovaj će roman u nastavcima autoru donijeti slavu. Dickens je slikar engleskog srednjeg i nižeg građanskog staleža i osnivač socijalnog romana. Njegova djela odražavaju sklonost humoru i satiri, ali i primjesama romantičnog i sentimentalnog. (Izvor Wikipedia.org)

Notorno je da su Dickensova djela Oliver Twist, David Copperfield, Cvrčak na ognjištu, Velika očekivanja i Božićna priča, odreda uspješno ekranizirana, opća mjesta svjetske literarne baštine, no proslavio ga je već prvi njegov roman, Pickwickovci.

To prvo poznatije i obimnije Dickensovo djelo proizašlo je iz suradnje sa karikaturistom Robertom Seymourom. Riječ je o romanu The Pickwick Papers (Zapisi kluba Pickwick), čiji se prvi nastavak pojavio nedugo po izlasku Bozovih crtica iz tiska. Ovdje je bitno spomenuti činjenicu da su tijekom devetnaestog stoljeća književni radovi ne samo početnika već i renomiranih pisaca objavljivani u nastavcima, kako u za to specijaliziranim tiskovinama, tako i u dnevnim novinama. Stoga će mjesečni ciklus o klubu Pickwick biti zaključen tek u studenom 1837. To će djelo svojem autoru donijeti neočekivanu slavu, ali će nažalost biti popraćeno i nekim neugodnim situacijama. Seymour će, naime, zbog progresivnog pogoršavanja zdravlja koncem 1836. počiniti samoubojstvo, a njegova će udovica javno napasti Dickensa tvrdeći kako je pri pisanju nastavaka koristio isključivo ideje njenog pokojnog supruga!

Srećom, ova će se gruba situacija ubrzo izgladiti, a godine 1836. i 1837. ostat će zapisane zlatnim slovima u životu Charlesa Dickensa. Osim što je uspješno zakoračio u svijet književnosti, upoznao je i svoju životnu družicu i majku njihovo desetero djece, Catherine Thomson Hogarth (njih dvoje vjenčat će se 2. travnja 1836.), te započeti dugogodišnje prijateljstvo s Johnom Fosterom, svojim budućim životopiscem. Također, postaje i glavni urednik književnog časopisa Bentley's Miscellany, istog onog u kojemu će biti objavljeni nastavci njegovih idućih romana. Poprilično znakovito, karijera najvećeg viktorijanskog pisca je krenula uzlaznom putanjom upravo u vrijeme kada je započela vladavina kraljice Viktorije!

Izvor: Velika Britanija.net (Vjeran Stojanac)

Roman Posmrtni spisi Pickwickova kluba Charles Dickens pisao je i objavljivao u nastavcima kad su mu bile 24 godine. U romanu je opisao 22 stare gostionice, a u desetom poglavlju romana piše ovako: U Londonu ima više starih gostionica, glavnih stanova glasovitih kočija u ono vrijeme, kad kočije putovahu dostojanstvenije i svečanije, nego dandanas. Sad su te gostionice spale na nešto više od mjesta, gdje čekaju i konače seoska teretna kola. Čitatelj će zaludu tražiti bilo koje od tih starih svratišta među Zlatnim križevima, Bikovima, Ustima, što izdižu svoja gizdava pročelja u poboljšanim londonskim ulicama. Hoće li tko da nabasa na jedno od tih starih mjesta, mora poći u zabitije gradske četvrti i tamo će ih više naći u osamljenim uglovima, kako stoje s nekom sjetnom postojanošću među modernim novotarijama, koje ih okružuju.

 Napose je u predgrađu Borough ostalo još oko pola duzine starih gostionica, koje su sačuvale nepromijenjen vanjski izgled, i koje su umakle isto tako modi za uljepšavanjem javnih mjesta kao i uzurpaciji privatnih spekulanata. Velike su to, razvučene, čudnovate stare zgradurine, s dugim galerijama, hodnicima i stubištima, toliko prostrane i starodrevne, da nam  daju građu za stotinu  priča o duhovima, ako bi nas kad nagnala žalosna nevolja, da ih izmišljamo, i uz pretpostavku, da bi svijet dovoljno dugo postojao, da iscrpe nebrojene istinite legende, koje su vezane uz stari Londonski most i njegovu bližu okolicu prema Surreyju.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Pravila određuje onaj tko stoji za točionikom.
Murphyjev zakonik, Midov zakon

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi