Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Piano u pivovari

Vratislav Tůma   |   26.10.2022.     546

Piano u pivovari

Već dobru sedmicu skrivala je nadsvođena prostorija u sladari nešto, čemu se ni gospođa stara (gospođa stara je supruga gospodina starog, a to je bio počasni naziv glavnog majstora pivara u pivovari, nap. prev.), ni šantavi bačvar-podpivar, ni kočijaš Volša, kao ni dvije sluškinje i isto tako dva šegrta Honda i Tonda, nisu mogli sjetiti pravog imena!

A to je vražja smola ako ženska ne može smisliti ime za nešto. Kad je ta stvar stigla, dala ju je gospođa stara smjestiti u nadsvođenu prostoriju, te, mrmljajući nešto o „izmišljotinama ljudskim i budalaštinama gospodina starog“ odjurila natrag u kuhinju, gdje se guleći krastavce zadubila u razmišljanje o tom čudnovatom stvoru što ga je gospodin stari negdje usput budzašto (barem je tako pisao) kupio i željeznicom poslao kući, dok je on nastavio svoje putovanje. A gospođa stara (moramo odmah naglasiti: mlada gospođa stara!) nije bila od onih koje sa sobom u miraz donose hrpe notnih zapisa, francuskih gramatika i sentimentalnih romana punih slomljenih srca, ljubavnih serenada i vrelih uzdaha. Mlada gospođa rasla je kao vrganj na mahovini bavarskih sušara slada u seocetu bogu iza nogu, gdje osim dviju gostionica i mrnjave varionice za 15 hektolitara uvarka nema objekta vrijednog ikakve pažnje.

U pivovaru došao novi majstor pivar, slobodan i veseo momak, zacopao se u tu „ljubičicu“ kad je jednom s košarom došla po boce – a onda, zna se, svadba – i eto ti pivovari iz čista zdrava mira i gospodarice i vlasnice. Nedugo nakon svadbe dobije iznenada gospodin stari pismo, odnekud iz Bavarske, od bogatog strica hmeljara, da ga dođe vidjeti na samrtnoj postelji. Gospodin stari, kao uspješni sinovac dobro potkoženog strica, razumljivo nije časio časa, nego je upravljanje pogonom prepustio bačvaru i svom zamjeniku podpivaru, te na krilima vlaka otplovio za srećom koja je rasla poput kvasca. I onda s toga puta pošalje kući tu skalameriju, o kojoj nitko u selu ništa ne zna i o kojoj se jedino pivarski pomoćnik izrazio malo određenije, rekavši da će to zacijelo biti taj nekakav novi filtar ili hladionik za pivo.

„Danas vam je to, moja milostiva gospođo, sama kemija,“ objašnjavao je zaneseno taj čovjek iako ga nitko ništa nije pitao. „danas samo filtar, niklovani sat i toplomjer i svaka stara baba može kuhati pivo! Prije je to bio drugi kumšt. A ta piva, mlada gospoja! Poslije svakog maza morao sam provjeravati da li mogu vlastitim silama ustati s klupe a da me to odmah ne smandrlja! Eee, to je bilo pivo!“ Pa se dobri naš stručnjak s beskrajno ozbiljnim izrazom lica, škrabajući smola s dlana, polako zaputi prema podrumu da zalije tu vrelu uspomenu iz svoje mladosti. Poslije toga je dragi hladionik ili filtar, kojemu je, usput budi rečeno, putem negdje otpala jedna noga, sada neometano odmarao o hladu nadsvođenog suterena među čepovima, konopcima, daskama, piksama i starim šlauhima, pored hrpe jabuka, nemajući pojma kakvu je senzaciju svojim dolaskom izazvao.

U međuvremenu se u pivovari već kuhalo pivo, bio je tu i gospodin financ, koji je sigurno takvo motovilo već negdje vidio, ali nitko u pivovari nije htio praviti neugodne scene postavljajući pitanje: „Kakva je to zvjerka u našem podrumu?“ „A kad se vrati gospodin stari doznat ćemo to bezbolno,“ mudro je bačvar sugerirao neka se o tome bolje šuti, jer već su se oprezu naučili na teži način – „kad je ono oberaufser zbog svog posljednjeg pronalaska dospio u zategnute odnose s milostivim gospodinom pa je nakon toga ostao i bez fasovanja piva.“

„To je uistinu neugodno,“ pretjerano će tužno nato gospođa stara, kojoj je tako propala i posljednja nada da će čudnovatog stvora brzo uvrstiti u redovni rječnik svoga znanja. Dok je stup pivovare – majstor bačvar – tako mladu gospođu upućivao na suzdržanost, znao je naš mili i dragi gospodin aufser (nadglednik) o čitavoj toj dogodovštini sve do najsitnijeg detalja. Momak Honda za bijednu jeftinu cigaretu izdao državnu tajnu, ni u snu se ne nadajući kakve su sve posljedice moguće. Gospodin oberaufser je u valachu (parip, tip sušare za slad, nap. prev.) dopušio „kaprála“ koji je na dnu njegove lule srcedrapateljno cičao, pa je potom istresao lulu, zadovoljno je strpao u unutrašnji džep kaputa i izišao van. Koračao je preko dvorišta ravno u nadsvođenu prostoriju kroz koju se iz sladare išlo u pivovaru.  

Putem je smislio nešto kao osvetu toj partiji niškoristi, koja za bijedni befund: pedeset litara, uskrati čovjeku koji je do varionice potegao četverosatni put preko šume, mizerno osvježenje u vidu pune holbe ili polića. Na sušari je bačvar baš šljapkao s Volšom po toplom sladu, a spazivši ruku zakona utegnuo se i snishodljivo se obratio gospodinu financu: „Baš je danas vruće, gospodine oberaufseru!“ počeo je židovskim glasom, koji je sirotom financu djelovao podrugljivo, kao: A pio bi, aaa?

„Ma nije tako strašno,“ parirao je oslovljeni, „ali idem svejedno potražiti u suterenu neko mišeňsko da ovlažim grlo!“ (Mišeňsko je češki naziv za Markgrafschaft Meißen, nekadašnju srednjevjekovnu državu Grofovija Meißen, a danas Landkreis /zemaljski okrug/ Meißen u njemačkoj pokrajini Saksoniji, nap. prev.) „Ili djevičansko!“ dometnuo je majstor s loše pritajenom zluradosti, i već se u vlastitoj uobrazilji vidio kao prvi sretni smrtnik koji zna kako se zove i što je onaj mistični stvor tamo pod svodovima suterena. Pošto su već lijepi časak u nadsvođenom podrumu  prebirali jabuke, odjednom je, sve kao slučajno, zamijetio gospon financ, a sve na pregolemo blaženstvo majstora bačvara, onog tajanstvenog orijaša, kako čami u sumračnom kutu i doima se kao invalid onako s jedne strane umjesto otpale noge poduprt sandukom od svijeća. „Kako ste molim vas došli do ovoga?“ izustio je napokon probravši se iz teškog zaprepaštenja, kao da je spazio u najmanju ruku gospodina komesara. „No, znate, to je kao gospodin stari, znate, izvolio poslati, hmm, s toga svoga puta...“ i tako poče bačvar nadugo i naširoko, okolo kere, raspredati o tome što je poslano, o tome što već jest, vješto izbjegavajući riječi koje bi mogle otkriti kako je dotični predmet koji stoji tu u pivovari obavijen sivim oblakom neznanja. „To je klavikordij,“ bez razmišljanja je ispalio financ, uzaludno pokušavajući otvoriti klavijaturu. „Šklavi – šklabi – škorpij...“ – mrmljao je bačvar sebi u bradu, totalno zblesavljen tim pretpotopnim čudnovatim imenom, koje je u njegovu verkštatu bilo posve nepoznato. – „Šklavi – šk...?“ U međuvremenu je gospodin oberaufser  stisnuvši pero sa strane podigao gornju ploču pod kojom se bačvarevom zabezeknutom pogledu otkrio dosad neviđeni prizor.

 „Gle – uff – „ izustio je, uzaludno pokušavajući svladati zaprepaštenje, „to je kao na telegrafu! Tolike žice, svakojake police i pretinci...?“ „To je samo ambalaža!“ objašnjavao je mrzovoljno financ grickajući brk, „prvo sve te žice moraju van, pa tek onda dolazi ono pravo.

„ ... a što to pravo?“ glupavo se cerio bačvar.

„Što pravo, što pravo? Pa ne valjda maklja? – ona svila koja dolazi ovamo na predenje.“

„A, vidiš, na to sam potpuno zaboravio!“ udario se majstor dlanom po čelu, kao kad zaboraviš na neku sitnicu – na primjer da svijet ima samo pet dijelova (a ne sedam!) ili da je Žižka bio heretik.

„Osim ako to gospodin stari neće donijeti sam, upakirano,“ nastavio je financ, „a ima i pravo: pa neće valjda takvim mamlazima poslati ono najdragocjenije!“ „Pa i to što velite! – „ nasmije se majstor bačvar, „pivovara nije nikakva apoteka no mode salon, to znamo...“ „ ... a nije ni kombajn za hmelj!“ dometne aufser i fićukajući izađe van na dvorište, ostavivši zabezeknutoga „prelca“ razrogačenih očiju nad pianom. 

Onda se u prostranoj majstorovoj glavi rodila misao, recimo plan, ideja, patent pravo edisonski! a samo što ju je kako – tako domislio pohitao je po onoj vrućini mladoj gospodarici, zatekavši je baš kako razdragano govori o milom nekom iznenađenju za gospodina starog, a odmah potom nešto maglovito – o probušenim šlauhima  i spojevima koji špricaju u podrumu, te svojim istupom postigao takav efekt da mu je gospođa stara, pružajući mu popečak od zelja iz zdjele na peći, zahvalila za toliku brigu i pozvala ga da to što prije raspakira a one šlauhe neka da uredno zakrpati žicom. A kad je majstor, ljubazno se smješkajući, kao netko kome križić upadne u rupu, strugnuo od pivara prema „radionici“ – još je „mlada gospođa stara“ istrčala na prag i zadržala ga novim pitanjem: Kako da se taj mebl zove? „Šklavi – šklavimorfij!“ izustio je bačvar mukotrpno, pa su mu od tog napora izbile po čelu ogromne kapljice znoja, te je brže–bolje nestao iz puškometa. Nahrupio je u verkštat, dograbio kliješta, pa pravo u podrum da raspakuje tu skalameriju! ima gospodin stari samo da žmirka kad to vidi... i za tili čas se začuše iz podruma udarci i tonovi koji paraju srce, dok je barbar bačvar čupao žice iz glasovira.

Kad je utihnuo i posljednji jecaj baš je gospon financ napuštao brovar (pivovaru) a na licu njegovu titrao je osmijeh nebeskog blaženstva. A šegrt Honda, kad je sve bilo gotovo morao je lijepo pokupiti te žice i uzeti kliješta, pa stao skidati i popravljati šlauhe koji su tekli kao cjediljka, kako je rekao bačvar, ili tako da srce boli, kako bi rekao gospodin stari. Omatao ih je onim žicama i taj mu je posao olakšavao srca boli! Velika količina onih Fis, G, Has, Es i tako dalje već je bila omotana oko šlauha, a još ih je ostalo oho-ho, uključujući onu najdeblju A – žicu, od koje bi se mogla napraviti ogrlica za nemuzikalnog Parajta, pa bi od te zvonkosti valjda bolje lajao – a one druge a i s, des, cis itd itd skrio je majstor smolarske umjetnosti u ormar u verkštatu, kao za drugi put! Nazdravlje!

A kad je gospodin stari sišavši s kočije pao u zagrljaj svoje ženice, uze ga ona za ruku i vodeći ga pod svodove podruma, samouvjerenim i umilnim glasom mu reče: „Ono što-već-jeste, što si nam poslao s putovanja, mi smo već vrijedno raspakirali i pripremili, pa se odmah može prijeći na razvlačenje svile! A ti si valjda mislio da se mi u takve stvari ne razumijemo – uostalom, samo naprijed – priredila sam ti posebno iznenađenje – “

I njezin glas utihne pod svodovima...

S češkog preveo Mato Pejić

Priča Piano u pivovari ili Patnje instrumenta u carstvu nesporazuma autora Vratislava Tůme objavljena je u trotomnoj zbirci pivskih humoreski Kde se pivo vaří (Gdje se pivo vari). Zbirku humoreski izdao je praški nakladnik Josef R. Vilímek 1909. godine

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Ne možeš biti prava zemlja ako nemaš pivo i avionske linije – pomoći će i ako imaš nekakav nogometni tim ili kakvo nuklearno oružje, ali na kraju moraš imati pivo.
Frank Zappa

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi