Pepeo za pivarskog Bacchusa

Točno smo na sredini poklada, karnevalskog razdoblja smještenog između Bogojavljenja i Pepelnice, to jest koje počinje nakon Tri kralja a završava na pokladni utorak, odnosno uoči Čiste srijede i početka korizme. To je vrijeme fašničkih povorki, ophodnji i jahanja, posvemašnjeg ludovanja i veseljenja a takve stvari naprosto ne idu bez piva.

Tijekom poklada ili karnevala, za koje se u nekim krajevima kaže i mesopust ili fašnik (od njemačkog Fastnacht, noć posta), pa krnjeval, krnoval, pokladi, pust, fašnjek i maškare priređuju se i maskirni plesovi, a za povorke se skupine pripremaju u skladu s lokalnim običajima, koji gdjegdje imaju razrađene rituale s točno određenim simboličnim likovima.

U Češkoj su nekad pivovare održavale običaj pokapanja Bacchusa. Možda ćete se pitati kako Bacchus, kad je on vinski patron, no valja reći da je taj rimski bog, jednako kao i njegov grčki pandan Dioniz ujedeno i patron piva, jer su izvorno to bogovi žita i plodnosti. Kao što je i rimska boginja Ceres (Cerera), po čijem je imenu izveden i latinski naziv za pivo – cervisia (otuda i cerveza za pivo u nekim jezicima) izvorno boginja plodnosti, zemljoradnje i žitarica.

„Pokapanje Bacchusa i oproštaj od mesopusta predstavlja vrhunac i završetak razdoblja zabava, a taj obred ima razne forme“ čitamo u znanstvenom referatu Kristýne Vejpustkové. Često od kroz selo organizira povorka u kojoj se na mrtvačkim nosilima nosi živi Bacchus ili njegov lutka, onako kako se kod nas vozi mesopust odnosno princ karnevala, osuđen na spaljivanje na pokladni utorak. Ponegdje je umjesto Bacchusa to bas, odnosno kontrabas ili begeš, koji je kriv zbog loše muzike.

U obredu sudjeluju svećenik s ministrantima, sudac, dželat, djeveruše i narikače. Nakon riječi optužbe, Bacchusu se sudi, te ga se smakne, bilo vješanjem, spaljivanjem, utapanjem u jezeru, bacanjem na groblje, ili naprosto ukapanjem u zemlju. Nakon pokopa slijedila je zabava koja završava u ponoć, kada počinje Čista srijeda ili Pepelnica, to je korizmeni post. To je označavano tako da je o ponoći u krčmu ušao „ponocný“ (noćobdija, noćnik, seoski noćni čuvar), koji bi zatrubio u rog i tako označio kraj poklada i početak korizme, a potom bi seoski starješina ili netko iz općinskog vijeća pozvao ljude da se raziđu.

Ako je u povorci bio živi Bacchus, on je obično biran među onima koji mogu opiti najviše piva u jedinici vremena, te je na kolima sjedio opkoračivši pivsku bačvu, a crkvenjak (prakatur) koji je bio jedan od obaveznih likova povorke stalno je iz gostionice donosio pivo u vrču i lijevao Bacchusu u kriglu. iza sela bi ga bacili s nosila i zatrpali snijegom. U Pragu se u 19. stoljeću pokapanje Bacchusa obavljalo u pivovarama, jer je taj obred bio u nadležnosti pivarskog ceha.

Onovremeni zapisi govore o jednom skandalu koji se desio u praškoj pivovari U Turmů na Uhelném trgu 1876. godine kad su Bacchusa primoravali da cijelim putem sa svakim nazdravlja, a on je radio pivom i rakijom, pa su na kraju svi bili mortus pijani, a dva mjesna cugoša sa svojim prijateljicama prevalili su bure a Bacchusom i izlili pivo. Bacchus je slomio ruku i nogu, a još je uslijedila tučnjava koju su morali smirivati predstavnici zakona. To je bio razlog što su početkom osamdesetih godina 19. stoljeća maškarne proslave s Bacchusom u Pragu bile zabranjene.

Suvremenik pokladnih igrokaza i obreda s Bacchusom, učitelj građanske škole u mjestu Milevsko Štěpán Dvořák zapisao je tamošnji običaj:

U povorci, koja se održala u ponedjeljak ili utorak prije Pepelnice bili su uz Bacchusa i njegovu ženu i djecu, od kojih je jedno udavača Markytka, još i laufer, koji je najavljivao dolazak povorke, verglaš, četiri nosača s praznom nosiljkom (kakvu na selu koriste za nošenje gnoja), te grobar. Kad bi se Bacchus „dovoljno“ napio, posadili bi ga na nosiljku, te su išli od krčme do krčme. U svakoj krčmi se odigravao igrokaz dogovaranja udaje Markytke, uz koji se jelo i pilo.

Čeněk Zíbrt u knjizi Z historie piva (Iz povijesti piva) opisuje kako su u stara pivarska doba u pivovarama, naročito na području grada Praga, pokapali Bacchusa na pokladni utorak, Za Bacchusa bi odabrali debelo slamnato strašilo, lijepo ga obukli, posadili gu u kut na b ure, okitili zastavicama i papirnatim trakama, osvijetlili četirima lampama, stavili mu u usta lulu, te u jednu ruku vrč s pivom a u drugu čašu, te bi cijeli dan pili i šalilil se, a mnogi gosti bi ga dolazili vidjeti. Nekad je Bacchusa umjesto slamnatoga svata predstavljao živi pivarski radnik. U 11 uvečer kretala je povorka do sredine pivovarskog dvorišta, gdje je bila pripremljena hrpa pepela na koju bi posadili Bacchusa, a sudionici pogreba bi ga posipali pepelom. Drugdje bi opet strašilo posadili na bačvu piva iz koje su točili dok ne bi istočili sve pivo, te bi Bacchusa zajedno s bačvom spalili.

Naposljetku, običaj pokapanja Bacchusa u pivovari opisao je znani književnik jan Drda u pripovijetci Vodenjak u pivovari u kojoj kaže ovako:

Kardavečka pivovara  bila je majušna prčvarnica, sve u svemu tri pivara pivarskim lopatama mlatili tamo po kadi, miješajući sladnu smjesu, ali bilo im je stalo i do časti. Stoga su na svoj bal i na pokapanje Bacchusa, koje se odvajkada priređivalo na taj dan, pozvali i vanjskog gospodina starog, rukogospodnjega majstora pivara, gospodina oca Karasa. Veselo se tu pjevalo, baš onako kao što i priliči pivarima na pokladni utorak:

„Jeste li vidjeli gospodina toga,

vrča probušenoga?

Ko seljačka kola debeli gnjus,

u nos je dobio šus,

a kažu mu gospodin Ba cchus!"

Potom bi najdebljega pivara posuli graškovom lozom da predstavlja Bacchusa, natovarili ga na tačke za gnoj, opletene papirnatim vrpcama, pa iz svega glasa nad njim zapjevali opijelo. Kardavečki pivarski pomoćnik imao je glas kao iz najdubljeg podruma, mali iz sušare hučao je kao orgulje, sladomelj je nasuprot tome imao mlađahni tenorčić, a gospodin otac Karas je samo uživao, koja je to milina kad je pivarska čeljad ovako dobro usklađena. Te je i sam nad umirućim Bacchusom urlao kao tursko govedo, ili makar kao Turčin:

„Ispratimo ovog slugu!" a pivari mu troglasno odgovarali:

„Vrčem mu dajmo jednu pa drugu."

„Dona nobis pacem!"

„Bacimo ga među race."

„Počivao u miru!"

„Na đubru svirao liru!"

Kad im je oho-ho iza ponoći pošlo za rukom Bacchusa zakopati u hrpu snijega na pivovarskom dvorištu, popio je rukogospodnji gospodin otac za rastanak još četiri holbe, zaigrao škotsko kolo, češku treskavicu, pivarsku i lukovicu, a onda se, odbijajući taljige, koje su mu ponudili, lijepo prigrijan zaputio preko Haramice, Crnog blata, Sedam ubitih i Cvjetnice do Ruke Gospodnje. Noć je bila sjajna, zvijezde treperile kao da su žive, ali inače je bilo spokojno i tiho, samo je snijeg pod nogama škripao kao kalaj.

Ilustracija Quido Mánes – Ukop Bacchusa u praškim pivovarama, 1861.