Pedeset piva u komadu
Pinky i ja trebali smo se nakon nekog vremena opet naći. Ljeto je baš dogorijevalo i ja sam taklo silno htio biti free, ali i za to sam bio nekako lijen. Izišao sam iz vagona i prošao kolodvorskom halom, kroz staklarnik je odozgor na mene padalo svjetlo i radilo mi šare na odjeći i licu, tako da sam sigurno izgledao poput figure s impresionističkih slika, sav sklepan od tih fleka.
Ugledao sam Pinkyja na suprotnoj strani ulice. zelena okrbana Škoda 100 parkirana uz rubnjak izgledala je na očigled gore nego što je pamtim od lanjskog prosinca, ali je zato Pinky bio nešto deblji, a valjda i niži, a masna kosa ravna poput čavala bila mu je zalizana na čelu.
-Zdravo, izgledaš svake godine sve gluplje, kako ti to uspijeva?
-Bolje upadaj, promovirana glavo, kako se osjećaš uz svu tu slavu?
-Kad si me zvao, rekao si da daješ auto na generalku.
-Predomislio sam se, s tom krntijom to nema smisla raditi. Ali imam u rezervi nešto dobro, fakat, ostat ćeš paf, stranac, malo rabljen, ali dobar. Samo još moram splašiti par tisuća kruna...
-Misliš, par desetaka tisuća, ispravio sam ga.
-Ma, tako nekako. Otkako se nam se rodio dečkić, to znaš da je kraj svemu. Ali, imam za tebe dobru vijest. Otpravio sam na ta dva dana Markétu s malim Michálkom punici, stan je prazan.
-I sad bih trebao biti sretan ili šta? Dvije godine, kako si se oženio obećavaš mi da ćeš nas upoznati, a na kraju, kad god dođeš, pošalješ je nekamo.
-Pokazat ću ti je na slici.
-Hvala ti na tome.
-Možemo o njoj pričati u birtiji. Ostavila mi je tu nešto za što možemo piti.
-Dala ti je džeparac za lokanje?
-Ne lovu, nego bonove. Kupone, koje fasuje na poslu, markice RaJ, kužiš?
-Kakve markice? Raj?
-RaJ, idiote. Restaurace a Jidelni (Restauracije i Zalogajnice), državno poduzeće.
-Aha, a gdje ćemo? Kao i prošli put?
-Možemo gdje hoćemo, imam tih kupona cijelu hrpu, ne možemo sve ni popiti. Jesi gladan? Markéta nam nakuhala gulaša za dva dana.
-Teškom mukom smo se izmotali iz centra grada, pa širokom cestom do stambenog naselja, bijeli bedemi višestambenih zgrada svijetlili su nam nasuprot, Pinky vozio tako da su se limovi stare Škode tako tresli i klepetali, da su boljele uši. -Zašto voziš tako kao lud, zar tu ne snimaju?
-Smiri se docentu.
-Ne govori mi docentu...
-Bolje ti je da se držiš, sad skrećemo...
Pinky i ja koračali smo ulicom koja vodi na trg, dan se zlatio na kupoli nekakvog ofucanog hrama, moj dan u tuđem gradu polako se gasio, u starodavnim uličicama tinjala je nada u komadić nečeg tajnovitog, ali nije se to dalo ni uhvatiti, ni prepoznati, ni zapamtiti. Sretali smo radnike koji su se vukli s posla ili iz fuša, cigansku djecu u dronjcima. Pinky se lupio po zadnjem džepu svojih traperica.
-Svaki bon vrijedi deset kruna. Za to dobiješ dvije dvanaestice ili četiri desetke, to ti je isto. Osobno predlažem da idemo nekamo na desetku.
-Kako hoćeš, meni je svejedno. Glavno da nije daleko.
Prolazili smo pored prozora gostionice, do nas je dopirao šum, a vjetrić je donosio nezamjenjivi dah čeških pivnica i točionika. Pinky je već stavio ruku na kvaku, kad sam pazio žutu ceduljicu za jednim prozorom.
-Stani! To nije RaJ. To spada pod HaR, Hoteli i Restauracije, državno poduzeće, tu to piše.
-Šteta, pivo je ovdje čisto dobro.
-Ništa, idemo dalje.
-Ma ne, ući ćemo na jedno, a onda idemo piti negdje drugdje za bonove, može?
Birtija je bila puna, jedva smo našli dva mjesta za stolom, poliveni stolnjaci, ali bolje išta nego ništa. Pivo je raznosila ženska s musavom bijelom kutom i s metalnom šnalom u kosi. Sjeli smo, a Pinky počeo mljeti o fabrici, kako mu je već svega dosta, nismo čekali ni račun, nego smo platili odmah kad je konobarica spustila krigle pred nas. Slušao sam Pinkyjeve jadikovke i čekao da iscrpi svoje egzistencijalne teme i počnemo razgovarati o pizdarijama, samo to nikako da se desi. Već smo davno popili, a on još priča. Kad smo konačno ustali i izašli pred birtiju uhvatila me takva tuga, koja mi je potpuno stisnula srce, nisam imao pojma odakle se samo pojavila, pa sam morao naglas izvaliti par prostih riječi da me to pusti.
Zaputili smo se prema trgu i sjeli u čisto pristojan lokal, čisti stolnjaci, samo što je nad čitavom salom visjela plavičasta zavjesa od cigaretnog dima. Uzeo sam u ruke jelovnik zaguran u prozirnu foliju i ugledao na njemu isti onaj znak, istu glavu HaR, pa sam to tutnuo Pinkyju pod nos.
-Pa ja ću pošizit, gdje je neka birtija koja spada pod RaJ, pa morao bi ih biti pun grad, ne?
-Ti tvoji bonovi su golo govno, bolje da normalno platimo i ostanemo ovdje.
-Koješta, popit ćemo pivo, kad smo već tu, a onda ćemo naći birtiju u kojoj uzimaju ove kupone. Bila bi šteta, imam ih pun džep.
Gostioničar nam je donio dvije pune čaše i ja sam odmah počeo pričati da preduhitrim Pinkyja, da mu opet slučajno ne padne na pamet lupetati o tvornici i noćnim šihtama.
-Čuj, kakav je to auto na koji se brusiš?
-Renault, dobra pila, pajdaš ga dovukao ravno iz inozemstva, ali već ga je opičio. Nije ništa strašno, malo udaren odnaprijed, desni blatobran i malo odbojnik i desna vrata. Sad to sređuje a onda ga hoće utopit. Vuče me to, ali gdje nać pare?
-Reci puncu.
-Jesi normalan? Radije ću se voziti na biciklu. Taj je sretan kad me vidi dva puta mjesečno, a meni se to još čini previše.
Lokal se napunio, Pinky je pričao o autu, tu je bio kod kuće.
-... pošteno jak autić, to je moj san broj jedan, čovječe. Vozio si nekad neki takav auto, jesi li? To je osjećaj kao bik, jebote, samo pipneš gas a osjetiš kao da si ispaljen, kad te ta snaga povuče naprijed, ti konji pod haubom, osjetiš trzaj u rukama na volanu, u leđima, u jajima, kužiš, kad to na ravnici navučeš na sto osamdeset, motor prede kao šivaća mašina, samo šumi, a ti prosto letiš. U krivinama leži na cesti, ni ne pomakne se, kao da je zašivena za asfalt. U takvom autu se osjećaš kao kompletan čovjek, kao pravi, odrastao momak...
Prije nego što sam dopio svoju čašu, Pinky je suknuo još jedno pivo i ustajao od stola. Htio sam ostati, ali Pinky je već platio na šanku, pa smo se opet našli na ulici, bio je sumrak i duž zgrada već su plazile šuštave sjene ljudi. Na visokoj zgradi na uglu svijetlio je crveni natpis GRADI DOMOVINU, JAČAJ MIR. Pinky se zacerekao i htio ući u tu zgradu i već je bio na posljednjoj stepenici pred vratima, da ih pita što im znači ta parola, da mu to objasne, kako će jačati mir ako gradi domovinu, kako to točno funkcionira, to jačanje mira. Ali se onda sjetio svojih bonova u zadnjem džepu traperica pa je prestao drmati kvaku na zatvorenim vratima od aluminija i stakla. Nastavili smo s češljanjem grada.
-Gle, tu iza ugla je birtija, tamo zalazi jedan tako malo poseban momak. Uvijek nosi sako i maramu oko vrata, puši cigare kao Churchil, vuče sa sobom dvije torbe krcate knjigama, koje prodaje u lokalu. Ja se u to ne razumijem, ali tebe bi to moglo zanimati, navodno ima one knjige zbog kojih se četvrtkom stvaraju redovi pred knjižarama.
-Onda može. Idemo tamo. A ta birtija je RaJ ili HaR;
-Ne znam, ali svejedno je. Ne moramo se tamo dugo zadržati, samo škicnemo je loi taj momak tamo ili nije.
-U maloj udobnoj sali bilo je dupkom puno, nismo uspjeli naći mjesto za stolom, pa smo popili jedno pivo na stojećke kod šanka, gledali smo okolo, ali čudnovatog prodavača knjiga nismo vidjeli. Pinky je za svaku sigurnost još pitao jednog štamgasta, ali ni on nije znao hoće li taj danas doći ili neće. Pa smo opet pošli dalje, jer su nas od stajanja boljele noge, a Pinkyjevi bonovi tu nisu vrijedili.
Slijedeća gostionica na koju smo nabasali bila je malo podalje od trga, ali je isto bila HaR. Alil, Pinkyju se tamo sviđalo, pa smo sjeli za stol grupe starijih dečki, bili su glasni i puno su pušili, nadglasavali su jedan drugog a od susjednog stola također je dopirala dreka, tamo su kartali za novac, bulku ili marijaš, kovanice i novčanice bacali su nasred stola. Točili su dvanaesticu za četiri krune i osamdeset haléřa, Pinky je naručio novu rundu a ja sam osjećao kako mi se pivo penje u glavu, pio sam polako, znao sam da neću dugo izdržati, a s Pinkyjem svejedno ne mogu držati ritam. Derali smo se jedan drugom u uho da bismo mogli čuti i da bismo preglasali te oko nas. U pamučnoj majici, kosi, na koži, svuda je bio zadah cigaretnog dima i masnih para.
-Pinky, još moramo otići tamo gdje radi ona konobarica, za koju si mi pisao da ćeš mi je pokazati. Gdje je to?
-Komadić odavde, ali tamo imaju najgore pivo.
-Ali to vjerojatno spada pod RaJ, pa tamo možemo utopiti te tvoje bonove.
-Hm, moguće je. Popit ćemo ovdje još jedno, pa idemo.
-Ja više neću...
Pogledao sam na gusto ispisan račun naših susjeda. Čiča s ogromnim trbuhom, zbog kojeg je morao sjediti odmaknut od stola, tako da je zapravo sjedio pored ne pored mene, nego iza mene, nasmijao se i namignuo.
-To je nešto, klimnuo sam glavom kad sam pogledao broj crtica na podugačkom listiću.
-Ma, nije to ništa, odmahnuo je debeli gospodin.
-Gospodo, sad ću vam nešto reći, dobro slušajte, rekao je ćelavi gospodin s druge strane. Sjećam se, kad sam bio mladi dečko, nekakvog Fořta, taj je radio kao kočijaš na imanju tu malo dalje od grada. Bila je u njemu metrička centa a prezao je teške radne pastuhe, koji izvlače klade iz šume i vuku velika teška kola. I tako se taj Fořt, a imao je stomačinu ko vatrogasnu cisternu, a ruke u zapešću imao ovako debele, kao što taj mladi tu ima butine, tako se on jednom kladio s dečkima za stotku, da će popiti pedeset piva u komadu i da se neće ići ni popišat. Nitko to nije htio vjerovati i tako su se okladili, izabrali sekundanta, koji je trebao sve kontrolirati i na vrata urezivati crte za svako popijeno pivo. A oklada je glasila da, kad Fořt popije ta piva i izdrži da ne ide na zahod, ti momci koji izgube moraju platiti sva ta popijena piva, teleće kobasice za sekundanta i suho meso s hrenom za Fořta, jer mora nešto pojesti na tih dvadeset i pet litara piva. I tako to krenulo, nahrupilo sve živo u dvorište, cijelo gazdinstvo se sjatilo, da to vidi na vlastite oči. Fořt je nakon sedamnaestog piva imao krizu, ali se potom zategao, i lijevao u sebe, pa malo odmarao, šetao i jeo suhomesnate proizvode i dva dana stari kruh a pred kraj je bio natekao i crven da je izgledalo da će jednostavno puknuti, kao što pukne ovca kad se na paši najede mlade mokre trave i nadme se. Na kraju je u sebe izlio i to posljednje pedeseto pivo, oči su mu ispadale iz duplji, glava mu je bila cijela ljubičasta, uopće nije mogao hodati, govoriti, ni micati rukama, samo je sjedio, otekao, s otvorenim ustima i blejao kao tele, fakat, ne serem, vidio sam na vlastite oči kako su priskočila dva momka, digli ga na noge i raskopčali hlače, Fořt samo prevalio trbuh preko rude na kolima i pišao tri frtalja sata, teklo je iz njega kao iz hidranta preko dvorišta a po pješačkoj stazi, pravi potok i poplavilo štalu s mladom stokom, koja je stajala pod brijegom, jalovice po tome gacale do gležnjeva, pa su morale prespavati na ispaši, dok to drugi dan nisu ispumpali pumpom za septičke jame.
-Polovica društva za našim stolom se nakon te strašne priče počela vrpoljiti i naglo su morali na zahod, čiče što su ostale mirno sjediti nam se smijale da su im se tresli pivski trbusi. Na kraju smo se s njima oprostili i pošli u gostionicu u kojoj je pivo raznosila konobarica s kojom bi dobri stari Pinky tako rado nešto počeo, samo što to nije išlo, već je bio oženjen i imao je dvogodišnjeg sina, a osim toga bio je mali, zdepast, s prosijedom kosom na zaliscima a konobarici je bilo devetnaest, i imala je zlatnu kosu a oči opasno zelene.
Odlomak iz romana Sjećanja na seosku igranku (Vzpomínky na jednu vesnickou tancovačku)
S češkog preveo Mato Pejić
Jiří Hájíček rodio se 11. rujna 1967. u Češkim Budějovicama. Djetinjstvo je proveo u seocetu Purkarec, nedaleko Hluboke nad Vltavom, danas živi i radi u Češkim Budějovicama. Završio je gimnaziju i poljoprivredni fakultet a nakon odsluženja vojnog roka tri godine je radio u struci, te kasnije u banci. Oženjen je modnom kreatoricom Nicole Matéffy. Sredinom osamdesetih godina počinje pisati pjesme, a kao prozaik debitirao je 1998. zbirkom pripovijedaka Snídaně na refýži (Doručak u utočištu). Godine 2001. izlazi mu prvi a slijedeće godine i drugi roman, da bi 2004. godine objavio zbirku priča, a nakon toga izlazi mu još jedna zbirka priča i dva romana. Spada u realističnu struju suvremene češke literature. Nadahnuće nalazi uglavnom u provincijskim malim mjestima južne Češke.
