Pavao Šegota u Pragu

Kad udjoše u prostornu sobu, bila je već mlada čeljad na okupu. Soba je bila zadimljena, zidovi i zastori n a prozorima skroz začadjali. U tom dimu gorjelo je kao u magli njekoliko plinskih plamena, a živ žamor razlijegao se prostorom kao na sajmu. Njekoji večeraše, njekoji igrahu karte, njekoji prekrstiše noge pušeći bezbrižno iz dugačkih lula, a pred svakim stajao je vrč pjenećeg se piva.

Gostiona K slavenskoj braći bila je u jednoj od pokrajnih ulica novijega dijela grada. Tamo se otputiše s večera Pavao i Rikardo. Gostiona dijelila se u dvoje prostorije: na desnoj strani, kako pripovijedaše Rikardo, sastajali se gradjani i činovnici, a s lijeva vrvio je široki prostor samim djačtvom.

– Da ti nijesam ni kazao, kakovi su to gosti, bio bi doisto pogodio, reče Rikardo. Vidiš li, ovakav mi se život svidja, ovako sam si pomišljao slobodan život na sveučilištu. – Nu, što veliš?

Pavao kimne glavom; ovoliko djačtvo na okupu, a sve zadovoljno, sve veselo, – takovo druženje bijaše mu nješta nova i zanimiva.

– Gdje su Hrvati? upita Rikarda.

– Tamo, ona dvojica, pokaza Rikardo na jedan stol u kutu i povuče Pavla za sobom.

Prije nego je Rikardo dospio, da predstavi druga, pruži stariji Pavlu ruku: – Da ste zdravo, gospodine Šegota! Ja sam medicinar Slavić, a ovo pravnik Ledenić. Izvolite, druže, sjesti k našem stolu.

Pavao si je pomišljao Slavića kao starijeg djaka, ali ga Slavićeva osoba ipak iznenadi. Bio je visok čovjek, jak, obrijana lica, koje su mu dvije debele brazgotine presijecale. Svojim ugojenim trbuhom, pa mirnoćom i laganim govorom, koji je u dubokom basu još ozbiljnije zvučio, imponiraše mu to čeljade, i jedva se mogao sprijateljiti s mišlju, da je to djak i drug njegov, kako se sam nazvao. – Ledenićevo smiješeće se lice bijaše bez jasnoga izraza, svojim mrtvim, sivim očima više ledeno nego prijazno; cijelo mu držanje odavaše, da se ni za što mnogo ne brine i da mu je najmiliji mir ovako u prikrajku.

– Vi slušate folozofiju? upita Slavić Pavla, koji je s očitim zanimanjem cjelokupno djačko društvo promatrao.

– Jest, prirodoslovje, odvrati Pavao skromno, gotovo bojažljivo.

– Nezahvalna studija, vrlo nezahvalna, reče Slavić samosvijesno; ali vrlo zanimljiva, doda življe, tko joj se voljan cijelom dušom posvetiti: molim vas, vi morate biti historik, geograf, filolog, matematičar, anatom – svaki vrag, vi se morate u sve struke razumjeti, ako ćete do temelja u svoju struku zaviriti. – Pavao Mučaše.

– Vi ste se valjda već na gimnaziju prirodoslovnim znanostima bavili? upita opet Slavić.

– Čitao sam, odvrati Pavao, što mi je pod ruke došlo: stalnoga smjera nisam ni mogao imati, a bavio sam se kraj toga mnogo izučanjem jezika.

– Lijepo! oldobri mu Slavić; koje ste jezike učili?

– Tallijanski, francuski, a nješto i engleski; njemački dakako, bio nam je nastavni jezik.

– Vrlo mnogo je čitao, potvrdi Rikardo ozbiljnim ponosom; Shakespearea čitao je u originalu.

– Vrlo lijepo! odobravaše Slavić. Samo nastavite, kod nas treba ljudi u svim strukama, tudjinci su nam sve preplavili.

– Meni je milo, dragi moj Šegota, da sam upoznao mlada čovjeka, koji je svojim marom – a glavno – svojim darom gotovo jamstvo, da će danas sutra bditi nad Nijemcima, koji svoja krila u našoj domovini šire. Pod tim krilima nemaju Hrvati zaštite, pod njima vri nezdrav zrak, koji nam narodnost truje. Ta obazrite se – sudac, profesor, liječnik – sam Nijemac. Šegota moj, drago mi je, što vas upoznah, dozvolite da se ovom čašom pobratimo!

Slavić podigne svoj vrč i potisne ga ispod Pavlove ruke.

– Do kraja moraš! opomene Rikardo Pavla.

Pavao nagne, ispije i poljubi Slavića pod tanki mu brk.

– Dozvolite, kad smo Hrvati, pa drugovi, da vam i ja svoje bratinstvo ponudim, reče i Ledenić, pa podmetne i on svoj vrč Pavlu.

– Meni je drago, reče Pavao, ali ne mogu ispiti.

– Malenkost, smiješio se Ledenić. Što je to vrč? Gle – ovo pivo pije se kao voda.

– Samo dobra volja! ohrabri ga Slavić. Moraš se priviknuti pivu, a ti, kako mi Rikardo pripovijedaše, i pjevaš; takovim ljudem treba pića, da se razdraže; koliko krasnih misli otkrije se tek na dnu petog vrča! Nijesi li toga još iskusio?

– Ja? Ta nijesam ja pjesnik. Kako Rikardo shvaća poeziju, morao bih ja i našeg lončara umjetnikom zvati. Oprosti, piću nijesam navikao.

Slavić kao da nije ni slušao Pavla; namigne podvorkinji i za čas stajaše pred svakim opet pun vrč.

Što se dalje pilo, osjećaše se Pavao sve zadovoljnijim. Živahno djačko društvo, a osobito pivo razigravaše mu fantaziju, a dušom mu strujaše njeka osobita voljkost.

Mislio je vrlo živahno, hipom je preletio rodni kraj, Evičin dom, svoj dosadanji život u Pragu, a konačno se ustavio na knjizi o postanku čovjeka. Svidi mu se da o tom zapodjene razgovor sa Slavićem, kojemu je u osam godina samog slušanja morala mnoga tajna prirode odgaljena biti. Nu opet ne htjede na jednom svrnuti govor na to; boja se, da će Slavić otkriti mnogu golotinju u njegovu poznavanju prirode i čovjeka, a opet osjećao je njeki mladenački stid, što je s tolikom gorljivošću za tim znanostima čeznuo. Tu mu dodje dobro Rikardo svojom primjedbom, kojom je htio podražiti Pavla:

– Pavle, reče mu, naši kolege na Jupitru, Saturnu i ostalim tim planetima ne piju ovakvog piva kao mi; na njihovu zemljovidu doista nema Češke ni Plzna, gdje se ovakva kapljica vari.

– O da, ja sam uvjeren, da tamo živu ljudi – ako smijemo najsavršenija bića i na ostalim planetima tim imenom zvati, reče Slavić svojim dominirajućim glasom; oni su nas pače u svem nadmašili, već veličina njihovih planeta za to jamči.

– Zar si i ti uvjeren, da je tamo živih stvorova? upita Pavao živahno, a na Ledenićevu licu napeše se jače smiješeće se crte.

– A kako ne? reče Slavić samosvjesno. Najbolji dokaz tomu, što je svaki tih planeta okružen atmosferom, što ima vode – i što su sastojine svih planeta iste, od kojih je i zemaljska kora sastavljena; to dokazuju meteori.

– Zar se može dokazati da su atmosferom okruženi? pitaše Pavao gorljivo dalje.

– Vrlo lako, na sto načina; ali imam o tom i vlastitu teoriju, koju ću u zgodno vrijeme, dok je u cjelini obradim, objelodaniti.

Pavao gledaše Slavića kao presenećen. Čovjek koji svoje teorije u znanosti stvara, morao je mnogu čuti, mnogo učiti – ali Ledenićeve ironičke crte rastegoše se preko cijeloga mu lica.

Slavić nije već tri godine knjige u ruci imao, a u osam godina, što se kao sveučilišni slušatelj brojio, prošlo je blizu polovicu vremena, da nije predavanja polazio. Otac mu je bio bogat trgovac u povećem gradu u Slavoniji i šiljao sinu novce, kao da to mora biti, kao da je djačtvo odabrano njegovo zvanje; ali obojica bijahu uvjereni, da će djačtvo prestati, ako sin bude htio, i sutra, i da će kao ugledan liječnik nov život započeti.

Slavić je inače bio čovjek dobra i ćutljiva srca, a darovit, pače vrlo nadaren; što je jedanput čuo ili čitao, shvatio je do sitnice i znao se time u zgodi okoristiti. Nu toga znanja bilo je već prilično malo, ali kad ga je trebalo istaknuti, mogao je skupiti znanost i ideje mu se vraćahu u dušu kao dogarajući plamenci. Bila je u njega još pogrješka, što je svaku ideju (o kojoj u istinu nije znao, gdje ju je čuo ili čitao), pripisivao iznalaznoj snazi svoga duha; prije da je htio time ispričati svoj nemar pred svijetom i pred samim sobom, nego li da mu je to bila taština ili umišljena veličina.

– Kakvu si teoriju o tom stvorio? upita ga Pavao tiho, bi reć pobožnim glasom.

– Po rotaciji svemirskih tjelesa. Svaki planet ima svoj put, cijeli svemir giblje se poput najsavršenijeg stroja. Medju tim ogromnim tjelesima mora biti nješta, što ih u tom redu drži, što ne da, da se sastanu, već kroz milijune godina teku istom putanjom, u istoj daljini, istom brzinom i teći će još nebrojeno milijuna. To nješto jest atmosfera, ili recimo bolje – sfera u obće. Svako dijete zna, da je atmosfera naše zemlje sve rjedja, što se dalje od njezine kore u okrugu rasprostire. U svojim najrjedjim slojevima dotiču se sfere raznih planeta i po zakonu pruživosti one su jedine, koje taj svemirski red uzdržavaju. Zar nije to jasno?

– Divno! dahne Pavao, koji je tu nauku u istinu po prvi put čuo. Cijeli Slavić sa svojim tustim licem i ugojenim trbuhom sinu pred njime u posve novom svjetlu. Čovjek, koji je takova šta zamislio, nije običnog duha, u tom se mora neobični dar kriti – a pred takovim ljudima klanjao se Pavao, pokle se počeo knjigom nasladjivati.

– Da, moj Pavle, nastavi Slavić življe svojim dubokim glasom, na onim sitnim zvjezdicama, što u noći na obzorju sijevaju, sjaje sunce, oko njih se kupe oblaci i zaljevaju im plodove kišom. Na njima živu ljudi, veći tijelom i duhom od nas – i, ako su supstancije njihove sfere iste, koje i naše, iznenadit će jednoga dana zemaljske stanovnike glas: posjetili su nas Jupiterovci, Venerci ili stanovnici kojegagod svemirskoga planeta, koji je veći od našega, i na kojem još nije vlastita mu toplina obumrla.

Toli jasno nije još Pavao nijednoga profesora čuo govoriti o tim dalekim, nedohitnim svjetovima, tako bistro nije to u nijednoj knjizi, što ju je dosele čitao, pisano bilo. U čas osvojio ga posvema Slavić za se. Nije mu se već mogao nećkati ni da s njime vrčeve ne ispija.

– Zar ti pišeš svoje teorije? upita Pavao Slavića nakon stanke.

– Samo bilježim ... a s vremenom ću obradjivati.

Ledenić se smijao, a i Rikardo, koji je cijelo vrijeme pod stolom s Ledenićevim nogama korespondirao.

– Tako je primjerice moja teorija o – nastavi Slavić, al Ledenić ga prekine ozbiljno:

– Sad nas poštedi svojim teorijama, za večeras je, vjeruj, dosta.

– Ded, ded, nukaše s druge strane Pavao Slavića, kojemu je lice vrlo zažareno bilo, a jezik mu se stao plesti.

– I moja teorija o –

– Pošljednje pivo! Pošljednje pivo, moja gospodo! vikaše konobarica obilazeći djačke stolove. te riječi dojmiše se očevidno Slavića. Osam vrčeva za nas! naruči kod konobarice, a Ledenić upotrebi to vrijeme i nazdravljaše nove došljake, Pavla i Rikarda.

Zdravice domovini, prijateljstvu, ljubavi i slozi sjediniše brzo svu četvoricu. Svima je gorjelo lice, a vatrene im riječi nadglasiše cijeli djački žamor. Oko njihova stola sjatiše se Česi i Poljaci i kao prava slavenska čeljad bijahu u trenu svi skupa braća, sva krv kipjela je u njihovim žilama da dičnu majku „Slavu“. – –

Pavao osjećaše u mozgu silnu vrtoglavicu, a Slaviću šapne njekoliko puta: Oh, ti si divan čovjek, koliko sam sretan, što sam te našao!

Slaviću su godile Pavlove riječi. Prirodjena dobrota privlačila ga je k mladome čovjeku; a taj Pavao bio je bistar, skroman, povjerljiv, a svojom vanjštinom lijep i čedan kao djevojka.

– I meni je milo, govorio je Pavlu, što sam te upoznao; ne ugledaj se u me!... Mnogo je semestara proteklo uzalud, mnogo puta uzdahnuo sam za izgubljenim vremenom... Ali vjeruj, Pavle, dobar sam čovjek... Nu, gledaj mi u oči, dobar sam kao dijete, posljednji novac udijelim sirotinji... I ti si dijete, volim te – ali ne ugledaj se u me!... Uči, radi, budi svoj, budi Pavle svoj! Ne bih ti toga rekao, ali ljubim te i nijesam te vrijedan gledajući tvoju bistru dušu...

– Ti si divan čovjek, skroman, previše skroman, reče mu Pavao. – Daj da te poljubim! privuče ga k sebi Slavić i obojica se ljubila živo u iskrenom zagrljaju. Cijelo djačko društvo uputi se iz gostionice i razlije se u ulice kao rijeka. Pavao je u toj četi išao nesigurnim korakom i držao se Slavića. Slavić mu pripovijedaše o svom srcu i o svojoj duši, koja prečesto plače sama nad sobom. Oh, Pavle, bit ću i ja čovjek! Kuda vodi ovakav život? Osam godina! Plačem, vjeruj, plačem kao dijete, kad na to mislim... Vidiš ove brazgotine, ludi čini mladenačke taštine... Za njih sam stotine noći gubio u gostioni, a na knjige se slagala debela prašina. Ali bit ću čovjek, vjeruješ li Pavle?

I opet se ljubljahu osjećajući čvrsti vez srodnih duša. – Vidiš, gurne Ledenić Rikarda, koji je u djačkoj četi amo tamo teturao, vidiš kako se ova dvojica ljube poput zaljubljenika. Takav ti je Slavić: dok je trijezan šuti kao riba i baca mrke poglede na svoju okolinu; kad se malko napije, raspravlja o tobožnjim svojim teorijama, a u ovom stanju ljubi svakoga, tko mu je blizu, plače i priseže da će već sutra početi marljivo predavanja polaziti i učiti.

Ali Rikardo preplitaše nerazumljivim jezikom nješto drugo, kao da nije ni riječi Ledenićeve razumio.

(Iz romana Pavao Šegota)

VJENCESLAV NOVAK hrvatski književnik, glazbeni pisac, pedagog, teoretičar i skladatelj (Senj, 11. IX. 1859 – Zagreb, 20. IX. 1905). Nakon završene preparandije u Zagrebu radio je kao učitelj u Senju, a zatim je 1884–87. studirao na Praškome konzervatoriju, gdje je stekao zvanje orguljaša (1886) te nastavnika pjevanja i teorije glazbe (1887). Do smrti je bio zaposlen kao profesor glazbe u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu; uz to 1890–94. predavao je teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na školi Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Uređivao je glazbeni časopis Gusle (1892., s V. Klaićem) i izdavao list Glazba (1893.). Najpoznatija djela su mu: Pavao Šegota (1888.), Podgorske pripovijesti (1889.), U glib (1901.), Iz velegradskog podzemlja (1905.), Pod Nehajem (1892.), Podgorka (1894.) Posljednji Stipančići (1899.), Tito Dorčić (1906.), Zapreke (1905.)

Bohemist i povjesničar, profesor Marijan Lipovac, u članku Od plzenjskog piva do Dvořáka: Češki motivi u romanima Vjenceslava Novaka, piše:

Uz Zagrepčanina Augusta Šenou koji je imao davno češko porijeklo (izvorni oblik prezimena glasi Šejnoha), od hrvatskih književnika troje su imali očeve Čehe, Senjani Vjenceslav Novak, Milutin Cihlar Nehajev i Osječanka Jagoda Truhelka. Svima je češko podrijetlo vidljivo u prezimenu, a Novaku, čije je prezime, u obliku Novák, najčešće prezime u Češkoj, i u osobnom imenu. Službeni oblik njegovog imena glasio je Václav, kako glasi izvorni oblik najpoznatijeg češkog imena, ali je kasnije kroatizirano u Vjenceslav. Novak se pod imenom Vaclav navodi u dokumentima iz mladosti, a kao Václav Novak potpisao je i svoju prvu pripovijetku Maca iz 1881.

Vjenceslav Novak rodio se u Senju 11. rujna 1859. kao sin trgovca Josefa Nováka iz Hradeca Králové, dok mu je majka Ivana bila podrijetlom iz doseljene bavarske obitelji Scheifel. Josef Novák bio je putujući krojački obrtnik i često je mijenjao prebivalište, sve dok nije došao u Senj koji je u to vrijeme bio bogat trgovački grad. Tamo je ostao za stalno i zasnovao obitelj. Nakon vjenčanja napustio je krojački zanat i počeo se baviti trgovinom i zakupom šuma u Lici. Pokazao se sposoban pa mu je punac prepustio sve svoje poslove te je stvorio veliko trgovačko poduzeće. Ivana i Josef Novák imali su 12 djece od kojih je sedmoro doživjelo odraslu dob. Jedan od najmlađih sinova bio je Václav kojeg su zvali Vence, a koji će kasnije koristiti službeni oblik Vjenceslav. Josef Novak je umro 1868., kad je Vjenceslav imao devet godina, a Ivana 1887.

Osim u Hrvatskoj gostioni, dio radnje romana Pavao Šegota odvija se i u gostionici Slavenska braća, gdje se pije, da se oduševi za narodnu stvar, a oduševljuje se, da se pije, kako kaže Šegotin prijatelj Vrlić koji mu preporučuje da se radije uključi u druga društva: Česi obiluju time, napredni su to i umni ljudi!

Čest motiv u Pavlu Šegoti je pivo. Šegotin prijatelj Ledenić jednom iznosi ovakvu misao: Gle – ovo pivo pije se kao voda. Moraš se priviknuti pivu;… koliko krasnih misli otkrije se tek na dnu petoga vrča! Kasnije su se dvojica prijatelja posvađala pa je Ledenić Šegoti rekao Jesi li poludio ili si sav mozak u pivu utopio? te mu čak i bacio vrč piva u glavu nakon čega je Šegoti u glavi zvonilo pivo i zvonjavina od Ledenićeva udarca.

A Šegotin prijatelj Rikardo u slavu Češke i češkog piva izriče ovakvu pohvalu:

- Pavle, reče mu, naši kolege na Jupitru, Saturnu i ostalim planetima ne piju ovakvog piva kao mi; na njihovu zemljovidu doista nema Češke ni Plzna, gdje se ovaka kapljica vari.

Kao i u Šenoinom Prijanu Lovri, i u Novakovom romanu Pavao Šegota nalaze se opisi praških vizura koji su na neki način u neskladu s teškim i ponekad vrlo surovim životnim prilikama. Novaku je očito posebno bila draga Vltava jer ga je vjerojatno kao i Pavla Šegotu podsjećala na more i dozivala mu sjećanja na rodni kraj. Evo nekoliko citata: Posve zadovoljan spremi pismo i otputi se na ranu šetnju k Vltavi. Bilo je to njegovo najmilije šetalište. Tu se divio živahnosti radinoga svijeta, krasnomu pogledu na impozantni Hradčin, na zeleni Petřin, historičke zgrade Male strane, pa veličanstvenomu mostu kralja Karla. Sve to bijaše u ranoj maglici tri puta slikovitije, sve obavito ljepotom i nakićeno pripoviješću o borbi i slavi češkoga naroda. A prateći lagani tok valovlja srebropjene Vltave i slušajući tihi žubor veličanstvene rijeke, zanijela bi ga mašta da je tu kraj morske obale, i u snatrivoj mu duši razvijala bi se nježna pripovijest poput mile pjesme o Evici; Bila je zima. Ledena kora nad Vltavom sjala se kao glatka, vijugasta cesta; iz oblaka se spuštale laganim lijetom krupne sniježne pahuljice gomilajući na zemlju debelo bijelo pokrivalo; Dugo se Pavao šetao obalom Vltave. Na glatkoj površini ledene kore drktahu veselo plinski plameni s ogromnih mostova, te je cijeli taj okoliš u zimskom ruhu bio sjajan i svojim mirom veličanstven kao crkva. Tiho se spuštala lagana maglica nad praškim kućama, sitni plameni žmirili su u noći kao prijazne očice, a pod ogromnim svodovima veličanstvenih mostova ljeskala se vijugasta kora ledene Vltave.