Omio bambino caro, pjevala je Renata Tebaldi, iz neke druge stvarnosti. Primijetio je na vrijeme da se veliki Volvo, karavan, parkiran s lijeve strane, malo njiše, zakočio je. Oblak dima iz auspuha - dizel! - i Volvo se počeo izvlačiti.
Bio je tijesno parkiran, ali Toyota nije bila ništa uža, pa se on, čim je Volvo isplovio, uparkirao rutinski precizno i glatko, samo s tri pokreta volana, bez korekcija, pravi profesionalac. Uzeo je veliku plastičnu vrećicu i dvije manje, i iskočio iz auta.
U parku neki je starac drijemao na klupi, u zimskom kaputu, neprimjerenom proljetnom danu. Golubovi se nisu vidjeli, ali čulo se kako guču na nekom od susjednih krovova, pa je Ferdinand počeo bacati mrvice prema sredini platoa okruženog travnjakom. Bacao ih je u velikom luku, da ih ptice bolje vide, harmoničnim zamasima samo donjeg dijela ruke, držeći lakat uz tijelo, jer su pokreti cijele ruke plašili ptice. Sletjeli su kao padobranci, malo izvan površine po kojoj su bile razasute mrvice, u luku obišli onaj dio koji je bio najudaljeniji od Ferdinanda, a kada je bacio još jedan pregršt mrvica, počeli su ih kljucati, energično, s kratkim pauzama za nepovjerljiv pogled prema klupi. Ferdinand je uočio svijetlosmeđeg goluba s povrijeđenim krilom. Bio je živahniji nego prethodnog dana, ali krilo mu je i dalje visjelo dodirujući zemlju.
- Hej, niste li vidjeli ploču?- javio se starac s klupe. - Tko hrani golubove - hrani štakore - odrecitirao je tekst upozorenja.
- Znam, ali vidite li kako su golubovi gladni? Moraju se najesti prije spavanja. Oni će sve ovo pojesti za dvije-tri minute. Za štakore neće ništa ostati. Štakori izlaze tek ka padne mrak..
- To vi mislite. Tamo - starac je pokazao prema kutijama za smeće, desetak metara od njih - tamo se motaju cijeli dan. Dotrče iz grma pod kantu, osvrnu se lijevo desno - pametne su to zvjerčice - pa onda zalet, po glatkoj stijenki gore, i šmug - u kantu. Provuku se ispod poklopca, razbojnici. Odakle ste? - upitao je bez prijelaza - Jugoslawien?
Prepoznao je akcent. Šta da mu odgovori? Ja ili nein? Za njega je to tamo. Gdje ti Balkanci iz neshvatljivih razloga jedni druge ubijaju i progone, za njega je to sve još uvijek Jugoslawien , ona nekadašnja fantomska zemlja koje više nema u stvarnosti, tamo dolje na Balkanu, to se ionako stalno mijenja, danas ovako-sutra onako.
- Bosnien - kaže.
- Bosnien gut - prelazi starac na invalidan njemački, namijenjen debilnim strancima. - Bosnien sehr gut! Rado bih vas počastio pivom ali nemam novaca kod sebe. Sutra ću vas počastiti. A danas biste mogli počastiti vi mene. Imaju Ottakringer na rasprodaji, pola cijene. Samo požurite, uskoro zatvaraju.
Ferdinand odlazi u dućan i kupuje četiri limenke. Jedan alkoholfrei, Nul Komma Josef, za sebe jer pravila su pravila, a on još mora odvesti auto u garažu, i tri Ottakringera za starca, beskućnika možda, vjerojatno gladna; peciva više nije bilo, ali je pivo i hrana.
- Bosnien sehr gut! - ponavlja starac oduševljeno. Pije pivo u laganim gutljajima, s predasima, želi da mu užitak što duže traje. - Bosnien sehr gut!
- Bio je već mrak kad je starac ustao i počeo mokriti s druge strane klupe, okrenut Ferdinandu leđima. Ferdinand je otišao do kanti za smeće i sagnuo se. Šum koji je maločas čuo, prestao je. Sagnuo se još više. Pod kantom, samo dvadesetak centimetara od njegovog lica, stajao je štakor, zaustavljen u pokretu, s podignutom prednjom nogom. Bio je oslonjen na rep, kao da sjedi, i gledao ga je ravno u oči. U Ferdinandovoj glavi bljesnulo je iznenadno sjećanje na istu takvu štakorsku glavu, iste takve oči, isto štakorsko lice, ali s iskešenim zubima koji su bjesomučno pokušali ugristi. Štakor se bacio u stranu i otrčao, a za njim je zavijugao gladak rep, kao zmija.
Vratio se prema klupi. Iz velike vrećice izvukao je plastičnu bocu na kojoj j bio izrezan otrov sa strane. Unutra je nasuo sjemenje iz treće vrećice. Oko grlića boce vezao je uzicu i, uz pomoć svjetla ulične lampe, objesio je bocu o rascvjetanu granu japanske trešnje. To je bilo za sjenice i vrapce, a štakori do toga nosu mogli doći. Ako su uopće imali kakve veze s hranom za ptice?
Starac je drijemao s polupraznom limenkom u ruci. Na trenutak zapuhalo je i limenka se oglasila tihim zviždukom. Bio je to G, čisti G. kao da je odsviran na bas-klarinetu.
- Gute Nacht - rekao je Ferdinand tiho, a starac se oglasio mješavinom kašlja i hrkanja.
Ferdinand se sagnuo do ploče zabijene u travnjak - TKO HRANI GOLUBOVE - HRANI ŠTAKORE. Izvukao je iz unutrašnjeg džepa marker i nacrtao je upitnik iza posljednje riječi.
Ludwig Lujo Bauer suvremeni hrvatski književnik, urednik i prevoditelj. Rođen je 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu (1966.), nastavio studij u Bratislavi i Parizu i završio poslijediplomski u Pragu (1969.-1973.). U književnost je ušao 1958. godine kao gimnazijalac preko natječaja za kratku prozu osvojivši prvu nagradu Radio Zagreba.
Bavi se prevođenjem stručnih djela i beletristike. Bio je srednjoškolski profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnog mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar), istraživač interkulturalnih pitanja i kolumnist.
Priređivao je i uređivao različite knjige, antologije, izbore školske lektire, pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Objavio tridesetak proznih naslova za djecu i odrasle na hrvatskom i drugim jezicima među kojima su najpoznatiji Kratka kronika porodice Weber, Biserje za Karolinu, Partitura za čarobnu frulu, Zavičaj, zaborav ...
Dobitnik je stipendije Ministarstva kulture za Antologiju suvremene slovačke poezije Crna violina. Godine 2010. dobio prvu nagradu za kratku priču na natječaju Petar Zoranić za novelu Topla ljudska priča. Iste godine mu je dodijeljena Hviezdoslavova nagrada (najveća nagrada koju Slovaci dodjeljuju stranom književnom prevoditelju sa svoga jezika). Roman Kratka kronika porodice Weber dobio je jugoslavensku književnu nagradu 1991.godine. Roman Zavičaj, zaborav o sudbini podunavskih Nijemaca, nostalgiji, djetinjstvu te pojedinca suprotstavljenom sistemu 2011. godine dobio nagradu Meša Selimović. Roman Biserje za Karolinu kritičari uvrštavaju među najbolje dosege suvremene hrvatske prozne književnosti.
Piše i za djecu. Niti jedna antologija hrvatske proze za djecu ne može zamisliti bez njegovih priča. Posebno su popularni Poliglot i pa' i Tri medvjeda i gitara. Za prvu knjigu priča za djecu dobio je Nagradu Grigor Vitez.
Roman Partitura za čarobnu frulu, koji je preveden u Austriji, označen je na književnom sajmu Buch Wien kao najbečkiji roman našeg vremena. Po stranicama toga romana mogu se doslovce slijediti bečke ulice devedesetih. Partitura za čarobnu frulu, doživjela je tri izdanja, uvrštena je među 10 knjiga koje Ministarstvo kulture RH sponzorira za predstavljanje u inozemstvu.
Glavni je lik Ferdinand Konjic, sarajevski glazbenik i umjetnik koji je u ratu u Bosni izgubio sestru. On pokušava sastaviti krhotine svojega života u Beču gdje radi kao vozač i proživljava sudbinu stranca. Ferdinand neusiljeno prihvaća pravila nove sredine...
Odlomak prenosimo uz dopuštenje autora, a naslovna fotografija, preuzeta s facebook profila gospodina Bauera snimljena je u Beču uz čašu piva.