Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Panenkin brk i druge pripovijetke

Boris Dežulović   |   29.02.2012.     2582

Panenkin brk i druge pripovijetke

Samo je Antonín Panenka izveo takvu kolosalnu ludoriju u tako odlučujućem trenutku, i Čehoslovačka je postala prvak Europe, što je do danas najveći uspjeh u povijesti sve tri reprezentacije, češke, slovačke i čehoslovačke zajedno, a udarac koji su češki komentatori nazvali "vršovický dloubák" sve od tada zvat će se "Panenkin penal" ili jednostavno "panenka".

Mi klinci s Gripa toga ćemo ljeta bezbrojne Adidasove "univerzalke" i vlastita grla uništiti potkopavajući loptu na oštroj tupini pod tvrđavom i vičući "Panjenkaaaa!", dok će se ostatak svijeta tih dana, i svih sljedećih trideset šest godina, pitati - zašto, kako i otkud? Zašto je Panenka to napravio i otkud mu uopće ideja za takvu budalaštinu? A on će onako češki dobroćudno i bezazleno, kao da ga je sam Hašek napisao, objašnjavati kako mu je to prvi put palo na pamet dvije godine prije, na treningu Bohemiansa, gdje je običavao s golmanom Zdenekom Hruškom vježbati penale i kladiti se s njim u pivo i čokoladu.

Toliko je, kaže, Hruški nakupovao piva i čokolade da je morao nešto poduzeti. I onda je primijetio da Zdenek, kao i svaki vratar na svijetu, unaprijed bira stranu i dijelić sekunde prije nego što će igrač zapucati ide tamo. Prekratko je to vrijeme da izvođač reagira i prevari vratara, ali što ako... samo razmišlja, što ako samo lagano plasira loptu po sredini? Vratar uvijek pada negdje, lijevo ili desno, svejedno, i bit će kasno kad vidi da lopta ide posred gola. Zvuči upravo onako kako bi trebalo, kozmički blesavo, i vrijedi pokušati.

Sutradan ujutro Antonín Panenka se bogami najeo čokolade i napio piva. Koji mjesec poslije pokušao je to i na nekoj bezveznoj i nevažnoj utakmici čehoslovačke prve lige, i naravno- uspio. Na njegovu sreću, nije tada bilo interneta i YouTubea, Čehoslovačka je bila iza teške željezne zavjese, i nitko živ na cijelom svijetu nije znao kakve ludorije po Pragu i Bratislavi izvodi neki smiješni praški brko. Nije tako mogao znati ni Sepp Maier. Onda se Čehoslovačka plasirala na Euro u Jugoslaviji i Panenka je odlučio to napraviti tamo, pa sve u... vršovický dloubák.

Odlomak iz teksta Antonin Panenka - brkati Čeh koji nas je podsjetio da je nogomet - igra, objavljenog u Jutarnjem listu 10. srpnja 2010. godine.

Boris Dežulović, rođen 1964. u Splitu, spisateljsku karijeru započinje u Slobodnoj Dalmaciji. Pokazuje zanimanje za strip, svira bas gitaru u Beethoven Bandu, jedan je od osnivača alternativnog kazališta Epicentar (1985.) i splitskog tjednika Feral Tribune (1993.) kojeg uređuje s Predragom Lucićem i Viktorom Ivančićem. Feral napušta 1999. (prema mišljenju čitatelja, Feral nakon toga gubi na vrijednosti) i prelazi u zagrebački Globus gdje dandanas redovno objavljuje kolumnu Ugovor s đavlom.

U suradnji sa Predragom Lucićem 1999. uređuje knjigu Greatest Shits: antologija suvremene hrvatske gluposti u kojoj se mogu pročitati tek neke od mnogobrojnih notornih izjava pojedinih vodećih saborskih dužnosnika, cijenjenih književnika, desničarskih intelektualaca koji su devedesetih s riječju prešli na djela, poniznih Božjih pastira i (ne)običnih građana na određenim dužnosničkim pozicijama. Prvi roman, Christkind, objavljuje 2003. i time se pridružuje grupi pisaca-novinara, godinu kasnije dobiva nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo. Iste godine, Hrvatsko novinarsko društvo dodijeljuje mu nagradu Marija Jurić Zagorka za novinara godine. (Kako sam kaže, nagradu za životno djelo dobio je još 1993. - tri kilograma tešku kćer Doru.) Christkind je dvojako ocijenjen od kritike i čitatelja; pojedini su mu kritičari zamjerali miješanje žanrova (elementi SF-a, horora, krimića, esejiziranje), dok su čitatelji bili iznenađeni tematikom romana. Očekujući romansiranu satiru, čitatelji su dobili ozbiljno i zanimljivo štivo.

Drugu knjigu, antiratni roman Jebo sad hiljadu dinara, Dežulović izdaje 2006. u sklopu biblioteke Premijera Jutarnjeg lista. Za razliku od prvijenca, famozni drugi roman bolje je ocijenjen od kritike i čitateljstva. Radi se o tragikomičnom prikazu rata u BiH, a roman ostavlja dojam dokumentarnog romana, ponajviše zbog autorovog objašnjenja koje prethodi priči koja je, naravno, izmišljena, što ne znači da se slične priče nisu događale.

Iste godine Dežulović izdaje antiratnu zbirku Pjesme iz Lore u kojoj se, kao pripovjedač, uspješno uživio u ulogu pojedinih balkanskih krvnika (iz logora Lore i okolice) i nemoćnih ratnih žrtava. Zbirku priča Poglavnikova bakterija Dežulović objavljuje 2007. godine za V.B.Z.. Dosljedan svojoj poetici, u njoj opisuje ratne grozote i u isto vrijeme suosjeća sa sudbinama malih ljudi iz susjedstva. Pored sveprisutnog Zla koje se stalno provlači kroz Dežulovićeva djela, ima u njima i mnogo crnog smijeha, ali ipak toplog, osobito u romanu Jebo sad hiljadu dinara. Dežulović je, može se reći, hrvatska inačica Jaroslava Hašeka - dogodi se da u njegove priče svako malo zaluta naivni vojak Švejk koji život promatra kao ludu igru odraslih ljudi u kojoj se neki od njih služe pravim oružjem.

Opisuje li nerede nogometnih navijača, svećenike koji slobodno vrijeme provode na vrućim linijama, nikad zadovoljne sinjske alkare ili Jadrankine mrtve birače na hrvatskim predsjedničkim izborima, Dežulović će čitatelja istodobno rastužiti i nasmijati do suza. (Izvor: Booksa.hr)

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi