Pančevačka pivara najstarija na Balkanu

Regija   |   R.Tamindžić/blic.rs   |   18.12.2010.     9641

Pančevačka pivara najstarija na Balkanu

Nastalo još u prethistoriji, pivo je materijalni dokaz tvrdnje američkog pjesnika Johna Churdyja da se "fermentacija i civilizacija ne mogu razdvojiti". Prvo pivo proizvodili su drevni Egipćani Mezopotamci, a danas gotovo da nema dijela sveta gdje ovaj napitak nije najpopularnije piće. Piše R. Tamindžić za blic.rs.

Prva pivara u Srbiji nastala je 1722. godine u Pančevu i najstariju je na Balkanu. Njen vlasnik bio je Abraham Kepiš, Židov iz Požuna (Bratislava). U austro-turskom ratu 1737. godine pivara je teško oštećena, ali je nastavila s radom i imala kapacitet od 3.300 kofa piva. Sredinom 19. stoljeća pivaru je kupila porodica Vajfert. Ova porodica ostaje većinski vlasnik pivare sve do kraja Drugog svjetskog rata, povećavajući kapacitet na 40.000 hektolitara piva godišnje, i to za ono vrijeme najsuvremenijom tehnologijom proizvodnje. Zgrada stare pivare, koja je od 1948. godine proglašena za spomenik kulture, a 1991. za kulturno dobro velikog značaja, stradala je u požaru prije pet godina.  U Beogradu je pivo 1839. godine počeo proizvoditi Čeh Vajnhapal, mlinarski stručnjak iz Sremske Mitrovice, koji je prethodno dobio dozvolu od kneza Miloša da otvori malu radionicu za varenje piva. Kapacitet bio je skroman, sve se radilo ručno, pa je ona zbog toga nazivana i ručnom pivarom.

Dvije godine kasnije, u beogradskom predgrađu Sava-mahala otvorena je nova, modernija i tehnički znatno bolje opremljena pivara, čija je vlasnica bila kneginja Ljubica, a upravitelj poznati zemunski pivar Konstantin Hadija. Iako je ova, popularno nazvana Kneževa pivara, konkurencijom teško pogodila Vajnhapalovu, knez Miloš je pokušao da za svoju pivaru osigura monopol na slijedećih 15 godina, ali mu to nije dozvolio Državni savjet, uz objašnjenje da bi se time nanijela šteta Vajnhapelovoj pivari. Šteta je, međutim, već nanijeta, posao je stagnirao, tako da je Čeh već krajem četrdesetih godina 19. stoljeća morao zatvoriti pivaru.

Opremu je od Vajnhapala preuzeo je Filip Đorđević, koji je 1850. godine podigao malu pivaru u donjem dijelu Cetinjske ulice gdje je nastavio s proizvodnjom piva. Tehnička proizvodnja Đorđevićeve pivare zasnovana je također na ručnom radu, a zbog nevelikog kapaciteta nazivana je Mala pivara, dok je Kneževa prekrštena u Veliku. Inicijativom grupe imućnih beogradskih trgovaca, 1871. godine osnovano je u Beogradu Prvo srpsko pivarsko akcionarsko društvo, s kapitalom od 50.000 dukata carskih. Najveći akcionari ovog društva bili su Ilija Milosavljević Kolarac, Jakov Bajloni, Jovan Panđela, Velimir Protić, a Filip Đorđević je unio svoju Malu pivaru kao svoj akcionarski udio. Jedan dio kapitala Društva iskorišten je za obnovu uređaja i nabavku bolje opreme, ali je proizvodnja i dalje obavljana ručno, pa stoga nije bilo većih rezultata.

Obnovljena Đorđevićeva pivara počela je sa radom 15. siječnja 1872. godine. U prvoj godini rada skuhano je svega 177 kazana piva. Čista dobit pivare za 1874. godinu bila je mala, 35.063 groša čaršijskih, pa su akcionari odlučili da pivaru daju u zakup Jovanu Vrabecu na period od tri godine. Ni ovaj poslovni potez akcionara nije donio boljitak, Društvo se našlo pred stečajem, pa je pivara 5. oktobra 1880. godine prodana firmi "Ignjat Bajloni i sinovi."
Uvođenjem prve parne mašine, Bajloni je modernizirao do tada skupu i nekonkurentnu ručnu proizvodnju piva. Stari kazani zamijenjeni su novim uređajima u kojima se pivo kuhalo na pari, a umjesto drvenih kaca ugrađene su betonske cisterne za odležavanje, pa se tako pivo hladilo sistemom cijevi, a ne ledom. Stare niske podrume zamijenili su prostraniji, slad se proizvodio u velikim provjetrenim prostorijama, a umjesto ručnog prevrtanja ječma uvedena je mehanička obrada.

Bajlonijeva pivara proizvodila je crno pivo jačine 16, a svijetlo 14 stupnjeva, po čemu je bilo slično poznatom plzenjskom pivu. Na velikoj Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine pivara je dobila drugu nagradu za kvalitetu. Zanimljiv je podatak da je veliki srpski književnik Bora Stanković od 1906. do 1913. godine radio kao kontrolor državne trošarine u Bajlonijevoj pivari. Ipak, računa se da je prava industrijska proizvodnja piva počela 1872. godine, kada je pančevački industrijalac Đorđe Vajfert, za koga se kaže da je porijeklom Nijemac a dušom Srbin, izgradio suvremenu i modernu pivaru na brdu izvan grada zvanom Smutekovac, kasnije Mostar. Prije nego što se upustio u gradnju nove pivare, zakupio je Kneževu pivaru koja je zbog nerentabilnosti zatvorena 1871. godine. I sve dotadašnje pivare u Beogradu i u Srbiji (Jagodinska 1852., Čačanska 1852., Aleksinačka 1865., Valjevska 1870). bile su manualne i manjeg kapaciteta, tako da je nova Vajfertova pivara, veoma moderna za svoje vrijeme, imala veliki značaj za razvoj industrijskog pivarstva u Srbiji. Za to ne treba veći dokaz od zlatne medalje za kvalitetu piva na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. i 1900. godine, onda kada je Bajlonijeva pivara osvojila drugo mjesto.

Budući da je bila takoreći na samoj obali rijeke Save, Vajfertova pivara bila je laka meta austrijskih topova za vrijeme Prvog svjetskog rata, ali je njen vlasnik kasnije lijepo iskoristio ratnu odštetu da obnovi i čak proširi pogone u kojima je dvadesetih godina moglo da se proizvede godišnje i do 120.000 hektolitara piva. Godine 1921. Đorđe Vajfert pretvara svoju pivaru u akcionarsko društvo pod nazivom Prva srpska parna pivara „Đorđe Vajfert AD" sa kapitalom od 20.000.000 dinara. Umjesto gotovog novca, unio je u Društvo svoju pivaru i fabriku slada u Beogradu, zajedno sa zemljištem, zgradama, mašinama i stovarištima širom Srbije. Pored Vajferta, glavni akcionari bili su dr Ferdinand Gramberg, Ferdinand Mejer, dr Voja Veljković, Ljuba Liješanin i mnogi drugi.

Cijeli članak s komentarima pročitajte ovdje.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Dajte mi ženu koja voli pivo, i osvojit ću svijet.
Car Welhelm

Nacrtaj mi krigl

beergirl
beergirl





Najnovije iz kategorije Regija