Pajo, s kojim sam satima znao divaniti, pijuckati pivo i igrati šah, i kog smo još zvali i „Pajo dva zeca tri zeca" govorio je da, za razliku od Starih Grka koji su živjeli da misle, danas ljudi misle da žive.
I da je život stalna smrt. S malim prekidom, jednom kratkom stankom, onim časkom kad čovjek hodi zemljom i kad kao nešto djela. I toliko se poneki zaokupi sobom da sebi postane veoma važan pa mu nije dovoljno što ponekad utječe na vlastiti život, već se hoće bavit i životima drugih.
Da misli umjesto njih, odlučuje umjesto njih, jede umjesto njih. Taj, u stvari, želi odživjeti nekoliko života.
A može li čovjek spavati u dvije postelje, jesti iz dva tanjura, obući dva kaputa?
Još kao dijete čovjek isčekuje. Samo da porastem... kad ja budem velik!... kad stanem na vlastite noge... jos samo da... onda ću... samo da prođe... e, onda ću fino...
I prođe. I onda taj časak prođe, kaza Pajo i pojede mi lovca na e4.
I čovjek se vrati u postojanost. Ma kakav i koliki bio, čovjek čeka da počne živjeti.
I obično ne dočeka nikada. Čovjek je kukavica. Odgađa život samo zato što zna da je kratak i boji ga se otpakirati, da mu brzo ne prođe.
Da mu prođe, da mu prođe... zapjeva Pajo, pogleda u mene, pa u ploču, pa napravi malu rošadu.
Neki ga s toga ne počnu nikada ozbiljno načinjati. Stoji im onako spakovan i čeka da mu istekne rok trajanja. Kao na svim ostalim pokvarljivim namirnicama i na životu bi trebalo biti označeno vrijeme upotrebljivosti. Najbolje do!
I može li čovjek, znao nas je Pajo ubijati šahovskom retorikom, imati dva identiteta. Imati dvije domovine. Obući dva para cipela.
Može li popiti dva piva?
Kod ovog zadnjeg pitanja se znalo da je Pajo pripremio zamku koja te u par poteza vodi u predaju.
A barmenu već daje onaj znak.
