-Točeno pivo, reknem ja onako autoritativno, odrješito, te samouvjereno, tako da nitko ne bi posumnjao da tjeram šegu. A naravno da tjeram, jer savršeno dobro znam da nema točenog. Ni to tom kafiću Bombasticu, ni u susjednom DMD-u, ni lijevo od njega, a bogme ni desno, ni u onom preko puta, ni u restoranu, ni u snack-baru, ni u zalogajnici, skoro pa nigdje pod kapom nebeskom daruvarskom.
To je moja mala terapija. Ili je to možda ipak manifestacija mazohističkog crva, koji kopa negdje u nutrini i ne da mi mira. U svakom slučaju nije ono što je bilo u prapočecima, kada sam tu naoko nedužnu narudžbu „Točeno pivo" tek počeo usvajati kao poštapalicu, a to je bilo - auuuu... Onda sam, naime, to koristio u edukativne svrhe. Nakon niječnog odgovora održao bih konobaru/ici predavanje o tome kako je neviđena sramota da se u gradu koji se diči najstarijom pivovarom u državi pivopijama, među kojima je nemali broj žednih turista i putnika namjernika, ne ponudi taj bogomdani biser svježe natočen u orošenoj krigli, te objasnio kako on/a mora imati točeno pivo, i onda ga nuditi gostima, a ne uvažene mušterije odbijati idiotskim izgovorom: „Nitko mi to ne traži, pa mi se kvari, a neću valjda raditi na svoju štetu."
Tako ja dakle i toga lijepog subotnjeg prijepodneva na suncem okupanoj terasi narečenog lokala reknem konobarici: „Točeno pivo," a ona otpovrne: „Nemamo točeno, ali imamo malo pivo." To je bio odgovor koji nikada u životu nisam čuo, i od kojeg sam ostao naprosto zabezeknut. Kakve veze ima malo pivo s točenim? „Ali, ja ne želim malo pivo," uspijem se ja snaći, „Ja želim točeno." „Ha, a ja mislila da je to zato što biste popili malo pivo, jer tako mi to obično traže..." „Ni govora, prezirem dječje porcije," sad se ja već obrecnem, „Baš bih htio točeno." „Pa, da čula sam da postoji razlika..." nadoveže se mlađahna konobarica, no taj razgovor više nisam htio pothranjivati dodatnim replikama, nego sam ga prekinuo izabravši Staročeško crveno, a onda me je dotična još upitala: „Hladno?"
Postoje dva jako dobra razloga zbog kojih tada nisam napravio skandal, zatražio knjigu žalbe, njenu konobarsku licencu, broj mobitela vlasnika birtije i štatijaznam. Prvi je taj što je dotična konobarica imala duge vitke noge, i sve ostalo krasno, te još k tome neodoljivi osmijeh, a drugi je što sam bio u društvu triju dama u najboljim godinama, od kojih je jedna moja zakonita...
To što je na vrućini od tko zna koliko stupnjeva pitala da li želim hladno pivo zapravo je najkraći i najprecizniji opis hrvatskog (a i šire) konobarskog standarda. Najviše što od njih možete očekivati, kada je riječ o kulturi posluživanja piva, jeste da vas pitaju: „Hoćete li iz frižidera ili iz gajbe?" To pitanje postavljaju čak i u glasovitom restoranu Terasa, ali uistinu glasovitom, izgrađenom prvih godina dvadesetog stoljeća usred fenomenalnog kupališnog perivoja i od ograde daruvarske pivovare udaljenom samo par koraka. E, tamo mi je poseban merak svaki put kad dođem zatražiti točeno pivo, iako jako dobro znam da ga nema, i onda se, svaki put s jednakim entuzijazmom pustiti u debatu s konobarom, šankerom, šefom sale ili raznosačem narudžbi, svejednako. Ne samo zato što bi se bačva koju bi eventualno netko odgurnuo iz skladišta pivovare, bez problema dokotrljala do šanka tog elitnog restorana, nego i zato što se taj lokal može podičiti da se više puta našao među sto najboljih hrvatskih restorana. Kakav je to, naime, izbor, kad u ocjenjivanju ama baš nikakvu ulogu ne igra kultura posluživanja piva?
Od stotinu, ili koliko već, daruvarskih ugostiteljskih objekata samo za dva mogu u svakom trenutku biti posve siguran da u njima mogu dobiti točeno pivo. No, što je vrlo zanimljivo, niti u jednom uglavnom, dakle osim ponekad, ne toče lokalno daruvarsko pivo, već na jednom mjestu češki Budvar, a na drugom njemački Paulaner. Sve ostalo je puka slučajnost i u svim drugim lokalima morate pitati imaju li točeno i biti spremni na negativan odgovor, odmahivanje glavom, ili rukom, ili na blago teleći pogled konobara koji uopće ne razumije zašto ga to pitate. Što gnjavite takvim nebulozama, umjesto da lijepo uzmete taj flaširani Pan, kao sav pošten svijet,. Naravno, s čaši na kojoj je logo Žuje, ali to je neka sasvim druga priča, premda je i ona na istu temu - na temu kulture posluživanja piva.
Jedino što mi pada na pamet da bi moglo poslužiti kao utjeha je prispodoba jednog češkog pivopije, koji je u Bugarskoj prije tridesetak godina u jednom selu doživio da je pipničar pivo točio tako da ga je iz pipe puštao u veliki okrbani emajlirani lavor, a onda iz lavora šefljom razlijevao u krigle. To stvarno zvuči grozno, ali barem imaju točeno pivo. A mi ni to...
Nisu pomogle ni akcije pivovare, koja je instalirala točionike i organizirala službu održavanja i cijelo prošlo ljeto držala cijene ispod svake mjere nisko, samo da ugostitelji uzmu bačve i da toče pivo. Ništa. Nula bodova.
Jednostavno, nema svijesti da „postoji neka razlika" što bi rekla naša konobarica, od koje je sve počelo. I onda je jedini način da uživate u finom točenom pivu da dočekate kakvu promidžbenu akciju, u okviru koje se toči besplatno na štandu pivovare. Na tu spomenutu subotu pao je vrhunac višednevne proslave Dana grada u kojoj je, bogubudihvala, pivovara uzela pristojnog učešća, pa je otužna daruvarska stvarnost prestala biti važna, i prestala biti grozna. Da se razumijemo, nemam nikakvih iluzija da je drugdje bolje, država, pa i regija, pune su takvih malih daruvara u kojima se točeno pivo potpuno bezuspješno traži svijećom, kao u onoj anegdoti s Diogenom i čovjekom.
Ali, kad je takva prigoda da se toči na pivovarskom štandu oko kojeg se bez prestanka tiska žedan puk i za kojim dobri stari Drago neumorno dodaje pune čaše pjenušave tekućine, onda to više nije važno. Nije važno ni što moraš stajati u podugačkom redu, jer baš kad si ti stao, dotočena je bačva, pa se priključivala nova, a potpuno je nebitno ni što se pivo toči u plastične čaše i to one tanke, pa ako slučajno nosiš tri odjednom, moraš računati da će dio piva završiti na svojim cipelama, hlačama, košulji ili nečem drugom. Ne smeta ni što ćeš sjediti kraj nekoga tko će te umarati pričom o tome treba li prskati ili ne treba, jer prognoza kaže da će kiša... Ne, nema problema. Pivo je savršeno ohlađeno, svježe i fino, i život je lijep.