Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

P kao pivo

Tom Robbins   |   17.04.2013.     4213

P kao pivo

Striko Moe mi je rekao da se institucijama ne može vjerovati, izjavila je Gracia, iako vjerojatno nije bila sigurna, što je mislio po onim „institucijama". Pivić Vila potvrdno kimne glavom, ali ne odgovori. Možda su je priče o momku po imenu Moe već pomalo umarale.

-Ovdje je cijeli proces skoro pa gotov, rekla je umjesto toga. (Graciji to nije bilo jako krivo, jer je u podrumu za odležavanje piva temperatura iznosila samo jedan stupanj iznad nule.) -Vidiš, onaj divovski vodoravni tank tamo kraj vrata? Tamo putuje pivo, kad je majstor pivar konačno zadovoljan njegovim okusom, i spremno je napustiti pivovaru u bačvama, bocama, ili - ako se radi o velikoj pivovari - također i u limenkama. Razvozi se po čitavom svijetu i pronosi znak svoje pivovare, kao da maše zastavom.

-Misliš Re - Re - Redhook?, zanimala se Gracia, kojoj su počeli cvokotati zubi.

-Na primjer Redhook. Ili Red Stripe, Red Tail, Red MacGregor, Red Horse, Redback, Red Erik ili Red Dog. Može to biti i Black Dog, Laughing Dog, Sun Dog, Turbodog, Dogfish Head, Hair of the Dog, Black Eye, Black Gold, Black Mac, Black Butte, Blue Label, Blue Moon, Blue Herron, Pabst Blue Ribbon. A kad smo već kod boja, može to biti i Great White. Može to biti i Lazy Boy, Beach Bum, Dead Guy, Fat Tire, Rolling Rock, Three Philosophers ili Delirium Nocturnum.

U Japanu postoje piva Kirin, Asahi Super Dry, Yebisu ili Sapporo.

O Sapporu je Gracia znala sve, ali ništa nije rekla.

-U Njemačkoj ima toliko piva da ne znam odakle bih počela. A u Belgiji imaju tristo šezdeset i pet vrsta, po jednu za svaki dan u godini. U Češkoj republici...

-A kako stoje stvari s Ko - Ko - Kostarikom?

-Nacionalno pivo Kostarike zove se Imperial, ali ne znam zašto te zanima baš ta zemljica za lutke. Uostalo, dosta je nabrajanja pivskih marki. Tako bismo mogli cijeli dan.

Odvede Graciju van na utovarnu rampu, do koje su za čas počela prilaziti vozila da utovare bačve i kartone s bocama piva. Odbljesak sunca na rampi izgledao je kao lokva razlivenog piva. Gracia je dotrčala do tog mjesta, stala na njega pa su njene čeljusti napokon prestale cvokotati.

Vila, koja je visjela u zraku kao minijaturni helikopter, kao leteća ambulantna kola za ranjene bubamare, napravila je ozbiljnu facu i proglasila da je kucnuo čas „da se dozna istina o pivu".

Gracia, koja je do tog časa pozorno promatrala sve te kade i cijevi i materijale, oglasila se iznenađeno i zbunjeno: -Ali, ja to već znam...

-Ne, ne. Doznala si nešto o kemijskom sastavu piva i o tome kako se pivo kuha, ali pivovara o pivu ne govori ništa više, nego što tvornica cipela govori o plesu.

-Ja plešem u tenisicama, spremno ju je informirala Gracia.

-Odlično. Ali ovdje nije riječ o cipelama, znaš?

-Ne, ponekad plešem i bosa.

-I što bi o tome rekla? Plešeš zato što te na to prisiljava ošamućenost radošču?

-Ne znam, striko Moe tvrdi da kad plešem izgledam kao majmun kad poludi od sreće.

-Nisi jedina, curo, nisi jedina. Kad civilizirani ljudi plešu, zapravo se poistovjećuju sa svojom starom animalnom prirodom. Na taj način se podsjećaju da nisu obične šahovske figure, niti stabla duboko ukorijenjena u tlo, nego tjelesni valovi, koji se slobodno valjaju oceanom mogućnosti.

Gracia je napravila izraz prazan kao razbijeno računalo, kao ispražnjena veslačka staza, kao preparirana sova, što je vilu navelo da kaže: -Ali, dosta o plesu. Tu smo radi piva. Ako je pivo više od pukog zbroja svojih sastavnih dijelova, ako istina o pivu leži negdje izvan pivovare, kamo je poći tražiti - i zašto bi nas zapravo uopće trebala zanimati?

Zatim Pivić Vila uperi štapić u Graciju, a ona ga makinalno uhvati. I za par minuta, ili možda sekundi (Pfffff! Šššššš!) im pivovara nestade iz vidokruga i obje su već sjedile na travnatom brežuljku, s kojeg se na jednu stranu pružao pogled na žitna polja, koja su se protezala u daljinu kao uvala puna brkatog meda, a na drugu stranu na seoce koje se mogle, a nije moralo, zvati Mljevena Mesina.

S češkog preveo Mato Pejić

Thomas Eugene Tom Robbins rođen je 1936. godine u Sjevernoj Karolini, Sjedinjene Američke Države. Svojim literarnim djelima javlja se početkom sedamdesetih godina, pišući, kako sam kaže, postmodernističke komične drame. Najveći uspjeh postigao je s romanom Even Cowgirls Get the Blues, po kojem je 1993 godine Gus Van Sant snimio film s Umom Thurman, Lorraine Bracco i Keanu Reevesom.

Toma Robbinsa kritičari (čak i oni koji ga ne vole), većina čitatelja (pa i on sam sebe) smatraju ikonom američke književnosti. Na sceni od 1971. godine, sa samo devet objavljenih romana, uspio je utjecati na generacije čitatelja svojim jedinstvenim, nepresušno duhovitim i jezgrovitim stilom. Miris vječnosti je četvrti subverzivni roman Toma Robbinsa i možda najbolje dočarava sve ono zbog čega je postao poznat diljem svijeta i zbog čega svaki njegov roman završi na listama najprodavanijih knjiga.

Uz Miris vječnosti, kod nas je objavljena samo još Villa Incognito, a roman B is for Beer iz 2009. godine, koji je nazivan dječjom knjigom za odrasle i odraslom knjigom za djecu predstavljamo odlomkom prevedenim s češkog jezika

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

24 sata u danu, 24 piva u gajbi. Koincidencija? Mislim da nije.
Steven Wright

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi