Otišao je građanin Havel, pivoljubac

Akcijski film o ljubavi prema pivu - to je bio podnaslov dokumentarca Građanin Havel valja burad, koji je preklani pobudio veliko zanimanje češke javnosti, a bio je dobro ocijenjen i u svijetu. Danas je građanin Havel, državnik, pisac, disident i pivoljubac umro, pa je film o jednom velikom čovjeku dobio i onaj posljednji titl: Svršetak.

Vijest je munjevito obišla svijet, a društvene mreže doslovce su zatrpane izrazima žaljenja, koje razmjenjuju njihovi korisnici. Česi, ali i svi kojima je na srcu demokracija, humanost, sloboda žale za Václavom Havelom, prvim predsjednikom Čehoslovačke nakon demokratskih promjena, prvoborcem baršunaste revolucije, čovjekom, kojeg je uvažavao i volio sav slobodoljubivi svijet. Bio je dokazani prijatelj Hrvatske i njegovom zaslugom naša je zemlja dobivala veliku moralnu i materijalnu potporu tijekom i nakon domovinskog rata.

Žali za njim i svijet pivoljubaca i pivopija, jer je i na tom polju Václav Havel ostavio dubok trag. Kada je, recimo, Češku posjetio američki predsjednik Bill Clinton, havel ga nije odveo na ručak u otmjeni hotel s pet zvjezdica s livriranim lakejima i srebrnim escajgom, nego u jednostavnu klasičnu češku pivnicu U zlatého tygra na pivo s velikim češkim piscem Bohumilom Hrabalom. No, to nije bio samo potez pivoljupca, nego i mudrog državnika, koji je svjestan da je pivo znamenita tradicija i ponos njegovog naroda.

U još jednoj stvari Havel i pivska kultura nerazdvojivo su povezani, u njegovom dramskom opusu. Od svih Havelovih drama najpoznatija je, najizvođenija i najbolja ona koja se zove Audijencija. U tom komadu s dva glumca fizički radnik u pivovari, Vaněk razgovara s majstorom pivarom, Sladekom. Predstava je zapravo autobiografska i dotični Vaněk zapravo je Havel sam, koji je za komunističkog režima morao zarađivati za život kao fizički radnik u pivovari Trutnov. Dok se ta predstava vrlo uspješno igrala u zagrebačkom kazalištu Gavella, 1980. godine, njen autor Václav Havel u Češkoj je robijao zbog svojih političkih stavova.

Václav Havel rođen je 1936. godine u obitelji uglednog i imućnog praškog građevinskog inženjera, a već kao devetnaestogodišnjak objavio je prve literarne radove. Godine 1959. počinje raditi kao scenski radnik u kazalištu, i tu počinje nova velika ljubav prema daskama koje život znače. U kazalištu Na zábradlí bio je dramaturg, asistent režije i glavni autor, tamo je postavljena i njegova glasovita predstava Vrtna svečanost. Oženio Olgu Šplíchakovu (umrla 1996. a već slijedeće godine Havel ženi atraktivnu mladu glumicu Dagmar Veškrnovu), objavio prve knjige, dobio prve međunarodne nagrade... A onda je počelo. Kritika sistema donosi mu zabranu umjetničkog djelovanja, pa počinje raditi u pivovari Trutnov kao fizikalac. Nakon potpisivanja Povelje 77 problemi se nastavljaju pa završava i u zatvoru. No, 1989. nakon posljednjeg izlaska iz zatvora osniva Građanski forum, koji pokreće demokratske promjene, a Havel postaje predsjednik države...

U zagrebačkoj Audijenciji, koju je 1980. godine u kazalištu Gavella režirao Božidar Violić, a u komadu koji je preveo Ivan Kušan Sladeka je glumio Pero Kvrgić, dok je Vaněk bio Zlatko Vitez. Dvadeset godina kasnije Kvrgić je sreo Václava Havela u Dubovniku, gdje je glumio u predstavi Nemoćnik u pameti, koju je režirao još jedan veliki češki umjetnik - Jiři Menzel. Taj dubrovački susret Kvrgić je opisao u tekstu pod naslovom Pivo gdje se vari - dobro stoje stvari, objavljenom u časopisu Vijenac 2. studenoga 2000. godine. Evo tog teksta u cijelosti:

„U gužvi uzvanika, znanaca, kolega, prijatelja razgledam izložbu Državnik i dramatičar Václav Havel u Opatičkoj 18, u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe. Na četrdeset panoa letimična Havelova fotobiografija. Nasmiješeni Havel izlazi iz praškog zatvora Pankrác, 17. svibnja 1989; Havel s engleskim dramatičarem Tomom Stoppardom, osamdesetih godina; Divadlo Na Zábradli, gdje se Havel zaposlio kao scenski tehničar i gdje je od 1962. do 1968. bio dramaturg i kućni autor; Václav Havel, Drugarsko veče, Krešimir Zidarić i Ivo Serdar, Teatar ITD, premijera 28. veljače 1966; Havel kao pivarski radnik s vrećom na ramenu u Trutnovu, 1974; Havel, Audijencija, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, premijera 22. veljače 1980, Pero Kvrgić i Zlatko Vitez; iz programske knjižice Dramskog kazališta Gavella, Zagreb, Václav Havel, Očajno smiješno, premijera 3. studenog 1989.

Na str. 2 zapis Zvonimira Mrkonjića: »U siječnju ove godine Havel je zbog sudjelovanja u obilježavanju dvadesete obljetnice smrti Jana Palacha, koji je samospaljivanjem protestirao protiv sovjetske invazije, osuđen na osam mjeseci zatvora, odakle je pušten 17. svibnja. Drama Očajno smiješno donekle je autobiografska jer u njezinu glavnom licu, filozofu Leopoldu Koprivi, Havel vidi sebe sama u svojoj onemogućenosti da javno djeluje. U situaciji gdje njegovi poštovatelji traže od njega da se bori, a policajci da se odrekne svojih spisa, Leopold Kopriva zapao je u duboku krizu. To se očituje isto toliko u onome što govori, jer se služi frazama i klišejima, koliko i u odnosu prema ženama, koji su posve ispražnjeni od osjećaja. U tom okretanju u krugu, gdje se sve počinje mehanički ponavljati, Kopriva postaje klaun jer tragika njegova položaja postaje groteskna.«

Na jednoj fotografiji vidim Havela kao glumca u ulozi Vanjeka u Audijenciji u Činohernom klubu, u siječnju 1990. Glumi svoju autobiografsku ulogu. Vanja Drach i Iva Marjanović u Havelovoj Asanaciji, u Hrvatskom narodnom kazalištu, premijera 27. listopada 1990; Václav Havel, predsjednik Republike Češke, Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske i dr. Jiří Kudela, češki veleposlanik u Hrvatskoj, na dan inauguracije predsjednika Republike Hrvatske, Zagreb, 18. veljače 2000. Čudan je to osjećaj biti sudionikom u životu i recepciji Havelova dramskog stvaranja u nas, biti suvremenikom bajkovite preobrazbe dramskog pisca, disidenta, pivarskog radnika i glumca u predsjednika Češke Republike.

Kada je Havel 1990. postao predsjednik Čehoslovačke Republike, u anketi u tadašnjem tjedniku »Danas« napisao sam: »U prijelomnim povijesnim događajima, kada se društva nađu na raskršću, kao što se sada desilo s realnim državnim socijalizmom, princip dvojnosti izbija u svoj žestini: rušenje i obnavljanje, Sloboda i Vlast, Narod i Pojedinac, društvo i građanin, masa i individuum. Raspadaju se monolitne istine, dogme, partije, rađaju se druge partije, druge dogme, druge istine. Istine traju najdulje dvadeset godina, kaže dr. Stockmann u Ibsenovu Neprijatelju naroda. I ljudska sudbina postaje dvojna: oni koji su vladali bivaju detronizirani, kažnjeni ili usmrćeni kao u Shakespeareovim krvavim povijesnim kronikama. Oni koji su bili zatvoreni penju se na vlast. Žive mrtvace usmrćuju, mrtve mrtvace oživljuju. Kao i spomenike: jedne ruše, druge obnavljaju. I Václav Havel doživljava svoju sudbinu u ovim prijelomnim događajima. Bivši disident i zatvorenik postao je predsjednik Čehoslovačke Republike. Sudbina ga je načela u praškom proljeću 1968, koje je granulo točno dvadeset godina nakon Stockmannove potrošene istine, kada je Gottwald (Šumski bog) na čelu KP 1948. izbacio građanske stranke i njihove ministre iz vlade i uveo monolitnu jednopartijsku državu. Havelova sudbina začela se, tako reći, pred upadom sovjetskih tenkova u Čehoslovačku, ili kako bi Švejkov genij rekao, kao posljedica tenkovina Oktobarske revolucije. Podižući glas savjesti protiv totalitarizma i represije, Havel je autobiografski dramatizirao glas savjesti u svojim kazališnim komadima. 'Htio bih da kazalište bude glas savjesti, ljudi i društva', kaže Havel. Možda bi zbog zanimljivosti trebalo spomenuti da smo 1980. u Gavelli igrali dvije njegove jednočinke: Audijenciju i Izložbu. Tada je bio u zatvoru, ilegalnim putem poslali smo mu kazališnu knjižicu te predstave sa svojim potpisima. Ne znam je li primio tu knjižicu. O njemu se tada kao zatočeniku i disidentu malo znalo. Danas se o njemu kao državniku zna sve. Hoće li Havel državnik umjesto svojih sugrađana zatočiti Havela pisca, i zabraniti mu da piše? Jer Vlast ipak ne može bez žrtvenog janjeta. Hoće li danas, dvadesetak godina nakon neuspjeloga proljeća obnoviti građanske tradicije, hoće li pod njegovim državništvom socijalizam izvršiti samoubojstvo, ili će abdicirati kao Richard II.? Bilo kako bilo, željezni je zastor podignut i Povijest nastavlja svoju dvojnu igru igrajući sebe i ljudske sudbine.«

Predstave Audijencija i Izložba u režiji Božidara Violića, u prijevodu Ivana Kušana, godine 1980. proglasilo je Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa najboljim predstavama sezone. A na Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu četvero glumačkih protagonista (Helena Buljan, Pero Kvrgić, Zlatko Vitez, Vlatko Dulić) nagrađeni su lovor-vijencem.

Audijencija i Izložba rađene su usporedno sa Shakespeareovim kraljevskim dramama, Richardom II. i Henrikom IV., nad kojima je lebdjela Kottova interpretacija Shakespeareova velikog mehanizma vlasti; izmjenjivali su se pokusi Havela, detroniziranog Richarda i okrunjenog Henrika. Božidar Violić svoj je repertoarni prijedlog da igramo Havela u Gavelli i pokuse ugurao između pokusa dvaju Shakespearea, imajući na umu usporedbu s našom društveno-politički apsurdnom situacijom. Činjenica da je Havel te godine bio u zatvoru i da je Češka ambasada tražila da se izvođenje zabrani stvarala je u svima nama svijest o važnosti igranja Havela, dramsku napetost i izvan drame s dozom apsurda i humora svojstvena Havelovim jednočinkama pod naivnom parolom: Pivo gdje se vari, dobro stoje stvari.

Ljetos, dvadeset godina nakon Audijencije i Izložbe, susreo sam našega dramatičara i predsjednika Češke Republike Václava Havela u Dubrovniku. Bio je s gospođom Dagmar na predstavi Nemoćnik u pameti. Nakon predstave družio se u opuštenoj atomosferi punoj smijeha s glumcima Nemoćnika i redateljem Jiříjem Menzelom, ćaskali smo o svemu i svačemu.

Rekao sam Havelu da sam igrao njegova Sladeka, zahvalio mi je (to je valjda prvi i posljednji put da predsjednik države zahvaljuje glumcu). Pitao sam ga da li je možda primio naše pismo i programsku knjižicu s potpisima sudionika Audijencije i Izložbe, koju smo mu ilegalno poslali. Rekao je da je u zatvoru bio pod strogim nadzorom policajca koji mu je povjerljivo priopćio da bi ga najradije ubio, ali mu njegovi nadređeni to ne dopuštaju...

Pitao sam ga kako su se Česi i Slovaci tako elegantno rastali. Odgovorio je s humorom: »Bojali smo se da netko ne bi bio možda ranjen...« Svi zajedno preselili smo se iz Gradske kavane u Talir - noćno sastajalište glumaca. I tu, na skalama od Talira, uz čašu piva (Pivo gdje se vari, dobro stoje stvari), Havel je nastavio veselo druženje s glumcima do ranih jutarnjih sati. Na rastanku autor i njegov lik Sladek u mojoj osobi spontano su se zagrlili. U dva sata ujutro Václav Havel napustio je šašavu Republiku Glumaca."

Pročitajte i ovo: Građanin Havel valja burad