Otišao dečko koji obećava
Vijest, koja je prekjučer prostrujala Hrvatskom, malo tko nije čuo - u padu ultralakog zrakoplova život su izgubila dva člana daruvarskog aero kluba Ždral. Jedan od njih je predsjednik kluba Tomislav Bublić, a njegov odlazak ujedno je i bolan gubitak za hrvatsku homebrew scenu.
Vjerujem da će sve one koji hobistički kuhaju pivo ta informacija začuditi, jer za Tomislava zacijelo nikad nisu čuli, no istina je - otišao je predani kućni pivar, koji godinama kuha sjajne uvarke i koji je imao veliki potencijal, ali i nemale planove, jednom riječju - bio je dečko koji obećava. Ipak, činjenica je da ga nije bilo ne samo na susretima, burzama, konvencijama, konferencijama, kušaonicama, radionicama, predavanjima i festivalima domovarnika, nego nije bio ni član internetskog foruma na kojem se okupljaju hobisti i razmjenjuju iskustva.
„Potpuno sam samouk, za sada me zadovoljava da sam isprobavam recepte za različite pivske stilove, koje crpim iz svoje pivske biblije," rekao mi je kad smo prije godinu i nešto pijuckali jedan od njegovih krasnih aleova, dok se krčkalo pšenično, njegov novi pokušaj, i pokazao na debelu amaterski uvezanu hrpu fotokopiranih stranica nekog pivarskog priručnika, dobrano iskrzanog od upotrebe. Nisam se ni trudio da zapamtim o kojoj se od brojnih pivarskih knjiga radi, jer već smo prije dogovorili da ćemo napraviti razgovor za Pivnicu, čim malo sredi svoj kuharski budžak i instalira nešto nove opreme. Kao, imam kad...
Nešto od onoga što Tomislav kuha na terasi svoga obiteljskog doma u prigradskoj ulici Drage Biželja, nazvanoj po lokalnom fotografu, kušao sam već prije, uglavnom na sportskom aerodromu, na akcijama uređenja piste, koje mjesni aero klub organizira kad god vremenske prilike to dopuste. Bio je predsjednik aero kluba Ždral, i pasionirani letač i skakač padobranom, pa je aerodromski hangar bio njegov drugi dom a članovi kluba druga obitelj. Uostalom, tu je bio drugi dom i njegovoj pravoj obitelji, supruzi i dvoje malodobne djece.
Na tim akcijama letački entuzijasti kose travu, postavljaju nadstrešnicu za drva, kose travu, dotjeruju letjelice, ravnaju pijesak na igralištu za odbojku, pa opet kose travu... Dva hektara ledine mora naime uvijek biti u besprijekornom stanju, jer inače ode licenca. Tako su radne akcije na aerodromu česte, a uz fizički posao uvijek dobro legne čaša hladnog piva. Članovi daruvarskog aero kluba imali su tu privilegiju da njihov predsjednik kod kuće kuha odlično pivo, a on je imao kušački auditorij, koji je uvijek nepogrešivo davao do znanja koja je šarža uspjela više, a koja manje. Istina, ima u klubu i članova čije obitelji posjeduju male vinarije, pa na akcijama ne manjka ni odličnog gemišta, ali predsjednikovi aleovi, stouti, porteri, weizeni i lageri uvijek su bili posebna poslastica. Među brojnim kušačima, koji mogu posvjedočiti visoku kvalitetu Tomislavovih piva su i etablirani pivari, pioniri hrvatskog craft pokreta Miroslav Šuvak i Marko Filipin, čija se Nova runda također znala pojaviti na daruvarskom aerodromu na letačkim revijama Zemlja - zrak. Pa ipak su zemljaci!
Kuhao je Tomislav predano i uporno. „Ovo mi je 78. pivo, koje sam skuhao u svojoj homebrewerskoj karijeri, a nijednom nisam ponovio recept," rekao mi je dok smo prije mjesec i pol degustirali pale ale, od kojeg sam uzeo par boca, jer su mi u posjet dolazili neki prijatelji koji dobro znaju i jako cijene kvalitetno craft pivo, pa sam se htio pohvaliti lokalnim adutom, dečkom koji obećava. Bio je to naš posljednji susret, a u srdačnom razgovoru u kojem je najavio da će u najkraćem roku staviti u funkciju novu opremu i onda me pozvati da napravim reportažu za portal, prvi put je otkrio da njegova pivarska ambicija ne završava na kuhanju za prijatelje, nego da sve ozbiljnije razmišlja o mini pivovari. Zacijelo ga je u tom pravcu usmjerila i nesnosna obiteljska situacija - kao vozač u City Expressu upravo je ostao bez posla, jer je firma pred gašenjem, pa je daruvarska podružnica prestala s radom, tako da je bio na burzi rada.
Rekao je još i to da je nakon toga alea, čije su nam bogate arome golicale nepca, skuhao porter, koji je morao proliti, jer nije valjao, i nakon toga više se nismo ni vidjeli ni čuli. Razmijenili smo tek nekoliko poruka. Prenio sam mu oduševljene komentare svih koji su kušali njegov famozni pale ale, a on je početkom prošle sedmice poručio „neka si krajem tjedna napravim vremena i dođem na degustaciju portera", koji je u ponovljenom pokušaju uspio. Nažalost, nisam otišao i nisam se tada zbog toga puno sekirao, jer sam mislio, skočit ću za koji dan, ima vremena, neće porter pobjeći, dapače, može samo biti još bolji. Očito je tako, ili nekako slično, razmišljao i Tomislav, kad je stalno odlagao naš razgovor za Pivnicu, a kako i ne bi baš tako mislio, kad njegovo vrijeme tek dolazi, ta, tek mu je trideset i jedna, cijeli život je pred njim, koliko će piva još skuhati, koliko recepata provjeriti u praksi, koliko se naskakati padobranom, koliko puta vinuti put oblaka u zmaju i avionu...
Vinuo se tako i ove subote, 1. kolovoza, kada je na sportskom letjelištu završila još jedna radna akcija. Rutinska akcija, rutinska organizacija, rutinski let s klupskim prijateljem, 57-godišnjim upraviteljem aerodrom Vladimirom Vojtom, iza kojeg su desetljeća letenja i silne stotine sati leta. A samo koji trenutak kasnije vinuo se k nebu i dim na mjestu gdje je zrakoplov pao...
Neka su ti široki i ravni nebeski aerodromi, dragi Tomislave, i neka su pouzdani rajski avioni... A pivo, neka je hladno.
