Pivnica.net
Banner

Pivske raznolije

Ostale uloge tumače

Mato Pejić   |   12.04.2011.     3829

Ostale uloge tumače

Na špicama filmova, kada se, bilo po abecedi, bilo po redoslijedu pojavljivanja, ili pak po važnosti i veličini uloge, nanižu svi protagonisti, znamo pročitati i ovo: I pas Švrćo, glumi samog sebe. Nikada, međutim, na odjavnoj roli nismo našli ime nijednog piva, iako se u filmovima toliko poteže iz krigla, da možemo govoriti i o puno više od pukog statiranja.

Kao uostalom i u svim drugim umjetnostima i medijima, pivo je i u filmu tako udomaćeno i etablirano da gotovo i nema celuloidnog uratka u kojem se barem poneki važan dijalog ne vodi za šankom, uz čašu pjenušavog zadovoljstva, na kauču s limenkom zlatnog soka, ili pred kakvim seoskim dućanom s flašama lokalnog piva u rukama. Kako na velikom, tako i na malom ekranu sve se u šesnaest naginje iz vrčeva, cucla iz holbi, pijucka iz doza, otpuhuje nakon dugih gutljaja, tapša po okruglastom trbuhu u kojem se udobno smješta dragocjena tekućina, a bogme i podriguje. Neke je uloge pivo na filmu odigralo tako sjajno da to vjerojatno zaslužuje i kakvu nominaciju za prestižne nagrade, a najmanje što možemo učiniti za taj hvale vrijedan doprinos jest da spomenemo neke od poznatijih slučajeva, kojih se u stotinu i petnaest godina filmske industrije nakupilo toliko da im se ni broja ne zna.

Nikakvo čudo, jer piva se godišnje u svijetu skuha, a dakako i popije, jer vjerujte - ništa se ne baca! čak milijardu i četiristo osamdeset milijuna hektolitara, a to naprosto nije moguće ignorirati. Kad bismo temeljito protresli ekonomsku dimenziju industrije piva, vidjeli bismo da je uz nju vezana nepregledna vojska radnika, od staklara i metalaca koji proizvode ambalažu - ne zaboravimo ni plastiku! - grafičara, koji tiskaju etikete i plakate, dizajnera i marketinških stručnjaka, manekena, glumaca, režisera televizijskih spotova, ugostitelja, trgovaca, prijevoznika, skladištara, a ako ćemo baš ići u detalje i policajaca i sudaca, koji hvataju i kažnjavaju izgrednike, što su se o zakon ogriješili tjerani maliganima, gotovo bismo stekli dojam da nitko na svijetu i ne radi ništa što na ovaj ili onaj način nije povezano s pivom. Ruku na srce, i čak šezdeset posto svih alkoholičara dolaze iz reda pivopija, pa ih je onda najviše i na filmskom platnu. Dakle, o čemu god da je film, što god da se tu dešava, uvijek ima logike i rezona da se u njemu pojavi krigl.

I onda, to pivo u filmu, kako bi rekao Balašević u svom Slow motionu - igra bez dublera, sve sam/ što nije praktično, to znam/ pomalo šnjira, pomalo briljira/ partner je raznim licima/ zvijezdama naivcima/ u tom spektaklu. Naime, kad konobar u nekoj akciji mora nositi poslužavnik s konjakom, onda mu u čašu naliju gusti voćni sirup, da se ne prolije, a junak koji mora popiti veliku količinu votke, džina, ili čega god, dobije naravno - vodu. Kod piva dubliranje naprosto nije moguće, jer čak ni bezalkoholno pivo nema taj izgled, taj sjaj i tu pjenu da bi prevarilo pozornijeg gledatelja. U tom kriglu jednostavno mora biti pivo, glavom i bradom.

Natalie Maclean, pišući za časopis Readers Digest u vinu na filmu, tvrdi da vino igra uloge pozitivaca i negativaca, profinjenosti i zloće, dok je pivo na filmu - neutralno. No, je li to baš tako, i što to uopće znači? Da je vino Cabernet Pahlmayer 91 ili, ne znam, Chianti, pa već prema tome je li crno ili bijelo nosi izivjesnu simboliku, a prema tome tko ga u filmu pije, dobiva određene konotacije? A pivo je, kao - samo pivo. Greška, bato! Istina je da nitko ne naručuje pivo prema berbi ječma niti prema sorti hmelja, niti prema izvoru s kojeg se zahvaća voda za njegovo kuhanje, ali paleta pivskih specijala je tako bogata da joj i najraskošnija vinska karta nije ni do koljena, a nebrojeno je pivopija kojima ne pada na pamet piti išta osim svoje omiljene marke.

Ali, protiv predrasuda se nije lako boriti.

Ta, nije li rekao Lenny Bruce, preteča svih stand-up komičara i rodonačelnik žanra: kada bi predsjednik Kennedy na televiziji izjavio „predstavit ću vam sve crnčuge iz svog kabinete i svakom crncu kojeg sretne govorio crnčuga," nikada više nijedno šestogodišnje dijete ne bi zaplakalo zato što mu se rugaju: crnčugo!. Naime, zašto nakon Bondovih jurnjava automobilom i tučnjava paše Dom Perignon iz 53, a nakon Schwarzennegerovih pristaje samo Bud Light? Zato što su nas tako navikli. A kad bi Arnie zatražio da mu u hotelsku sobu donesu Muoton Rotchild 55, berbu od petka poslijepodne, i to ponavljao iz filma u film, zašto to ne bismo prihvatili? Ta zašto zaboga ex-guverner Kalifornije ne bi mogao poznavanjem vina zasjeniti dobra someliera? I zašto napokon ne bi nula-nula-sedam mogao šeretski potegnuti iz politre? Valjda zato što je James Bond uglađeni kicoš, a on se - kao - sljubljuje s vinom, a Arnold rabijatni nikogović, a uz njega ide samo prosto pučko piće od ječmenog slada!

Ostavimo se usporedbe s vinom, iako je teško ne primijetiti da vino nipošto nema toliko filmskih posveta kao pivo. Beerfest Jaya Chandrasekhara o dvojici američkih mladića koji u Njemačkoj kradu stari recept za pivo, zapravo je kritika ljudske gluposti i besmislenog američkog načina zabave bjesomučnim opijanjem. Beer wars Anata Barona govori o američkoj industriji piva i o ratu velikih međusobno i zajedno protiv malih. American beer je o pet prijatelja koji u četrdeset dana obilaze trideset i osam pivovara, za Beer Patricka Kellyja kažu da za stvar piva predstavlja ono što je Boja purpura za ropstvo, ili Schindlerova lista za holokaust, a I Hope They Serve Beer in Hell (Nadam se da u paklu ima piva), posljednja je filmska posveta zlatnom soku. Nemoguće je, a napokon i nepravedno, prešutjeti televizijski serijal Beer hunter (Lovac na pivo) Michaela Jacksona ili Brewmaster, da ne govorimo o Les Maitres de L'Orge (Gospodari ječma), snimljenom po predlošku Jeana Van Hammea, koji je autor i scenarija za fenomenalni strip Francisa Vallesa...ali, ne, ne možemo se baviti televizijom, jer onda tome ne bi bilo kraja. Naime, naprosto ne postoji američka serija kojom ne teče rijeka piva, ili u kojoj nema scene u kojoj glava obitelji, kad dolazi kući prvo ne otvara frižider i ne vadi limenku piva.

No, filmovi koji govore o pivu, pivovarama, pivarskim magnatima, jedna su dimenzija fenomena o kojem govorimo. Druga su filmovi u kojima pivo, neovisno o temi i radnji, igra značajnu ulogu. Poput filma Smokie i bandit s Burtom Reynoldsom, koji bi bio posve nezanimljiv, nezabavan, čak dosadan, kad bi se iz njega izbacili kadrovi s pivskim limenkama. Zvjerinjak (National Lampoon Animal House), Napuštajući Las Vegas, Izgubljeni vikend iz 1945., ili nijeme burleske čitavo desetljeće starije - Three Little Beers i The Fatal Glass of Beer odlični su primjeri. Stanlio i Olio, to jest Stan Laurel i Oliver Hardy također su u to vrijeme snimili pivski film Our relation, iliti Double trouble, a iz zlatnog doba holivudskog nijemog filma potiču i scene Bustera Keatona  s kriglom piva u ruci.

I tako, kroz cijelu burnu povijest celuloidne industrije, iliti sedme umjetnosti, filmskim se kadrovi pjeni dragocjena tekućina i značajno obilježava tu nezaobilaznu masovnu zabavu. Glasovite pivske prizore nalazimo u Nemilosrdnim gadovima Quentina Tarantina, u Vrtlogu života (American beauty), Iskupljenju u Shawshanku, Velikom Lebovskom, pa i u Mladom vukodlaku, a o Strange Brew - valjda - ne moramo ni govoriti. Vjerojatno najzanimljiviji pivski film je Ice cold in Alex J. Lee Thompsona iz 1958. godine. Riječ je o afričkoj priči iz Drugog svjetskog rata, o savezničkom kapetanu, koji vodi sanitetski tim preko pustinje maštajući, kako ga u Aleksandriji čeka „ledeno hladno pivo." Kada se to uistinu i desi, vidimo legendarnu scenu ispijanja danskog Carlsberg piva. Uz nju je vezana zanimljiva prispodoba. Naime, film je snimljen prema romanu Christophera Landona, u kojem junak pije američko pivo Rheingold, ali kako to ime zvuči previše njemački, onda su ga producenti filma zamijenili Carlsbergom. To je pak filmu priskrbilo pridjevak besramne prikrivene reklame za danski pivarski koncern. A to, opet, otvara pregolemo poglavlje, koje se nemilice puni u eri modernih komunikacija, kada je zapravo sve reklama, kada je sve marketing i kada je sve interes, pa se ni u filmu neko pivo više ne pojavljuje u kadru zato što ga junak voli, ili zato što je to pivo iz lokalne pivovare, nego zato što su producenti sklopili sponzorski ugovor...Među filmove koji „puzajući" promiču određenu marku piva spadaju, među ostalim i Spider Man (Carlsberg), Urban Cowboy (Lone Star), Deer Hunter (Rolling Rock), E.T (Coors), pa čak i James Bond, kojeg smo već spomenuli kao izrazitog vinopiju. U Filmu Casino Royal, naime, u prvom planu je nizozemsko pivo Heineken. Konačno, Blue Velvet, Plavi baršun Davida Lyncha iz 1986. Prema tome piješ li Budweiser, Heineken, ili Pabst Blue Ribbon, psiholozi su, prema likovima iz Lynchova klasika napravili profile pivopija, a ovaj se film u svim pričama o pivu na filmu opravdano posebno ističe. A pivske replike Roya Scheidera, poput: Heineken? Fuck that shit! Pabst Blue Ribbon! ušle su u antologije filmskih citata. Nije daleko ni Posljednji zadatak Hala Ashbyja s Jackom Nickolsonom, a i u Nickolsonovu biseru, Letu iznad kukavičjeg gnijezda Miloša Formana, u jedinom „civilnoj sceni" - na putu ka oceanu, štićenici klinike se obilato nalijevaju pivom.

Dobri vojak Švejk hodajuća je pohvala pivu, i svako prenošenje na ekran toga dobroćudnog pivopije ujedno je posveta zlatnom soku. Ekraniziran je više puta, latio se toga Hašekova predloška i glasoviti televizijski lutkar Jiři Trnka, a najpoznatija je filmska verzija ona Karela Steklog s Rudolfom Hrušinskim starijim u glavnoj ulozi. Naravno, većina čeških filmova obiluje scenama s pivom, jer oni se uglavnom bave životima običnih malih ljudi, a prosječni je Čeh s pivom povezan pupčanom vrpcom, jer gdje je život, tu je i pivo, ili - kako kaže jedna češka pučka mudrolija: „gdje se pivo vari, dobro stoje stvari." Gori, moja gospođice, ta besmrtna oda seoskim vatrogasnim zabavama Miloša Formana, jedan je od klasika. Mnoge druge potpisuje jednako slavan češki režiser Jiři Menzel, dobitnik prvog češkog Oskara. Zacijelo je najzvučniji naslov Selo moje malo iz kojeg potječe ona fama o sedmoj stepenici podruma, kao mjestu za postizanje idealne temperature piva, koja se i kod nas koristi kao jednostavan prirodni zakon. Menzel, dakako, nije mogao izbjeći pivo u svojim filmovima, jer većinu je snimio prema romanima, pripovijetkama i scenarijima Bohumila Hrabala, a on je bio rođeni i uvjereni pivopija, štamgast pivnice Kod zlatnog tigra, u kojoj je sve do smrti okupljao svoje „utorkaše" na neobaveznim ćaskanjima uz krigl plzenjskog prazdroja. Za razliku od njega, Menzel uopće nije pio pivo, pa su zbog toga tijekom snimanja izbile mnoge svađe među dvojicom genijalaca.  

A u domaćim filmovima? O, da, i u domaćim i u „domaćim." A tu se neminovno vraćamo na temu prikrivene promidžbe. Na primjer, ako se sjećate filma Balkanski špijun Dušana Kovačevića (a tko se ne sjeća!), znat ćete da tamo pivo ne igra nikakvu ulogu, jer Ilija i Đuro Čvorović, odnosno Bata i Lepeta (nenadmašni Danilo Stojković i Zvonko Lepetić)  ne piju pivo, nego dobru staru balkansku brlju, ali... Kad Ilija u samoposluzi kupuje svakodnevne sitnice, među njima se nađe i flaša BIP piva, onako slučajno i usput, u kratkom kadru, kao kad se Hitchcock igra pojavljivanja u vlastitim filmovima. Nerado bih špekulirao o tome zašto je to tako. Da li je to puzajuća reklama, odnosno je li Beogradska pivara sufinancirala produkciju, pa se njihovo pivo pojavljuje u ovom remek djelu. Doduše, u samo jednom vrlo kratkom kadru, ali - koliko para, toliko muzike. Kad je Tom Cruise, recimo, u Top Gunu potegao iz limenke Budweisera, to je američkom molohu Anheuser Buschu značilo reklamu tešku sto pedeset tisuća dolara...No, da li se u Posebnom tretmanu Gorana Paskaljevića, koji govori o metodi liječenja od alkohola grupe pacijenata, koji posjećuju lokalnu pivovaru, u kojoj je izražen problem ovisnosti, o Bečejskom pivu radi slučajno, ili... Potežu li u Kinu Lika isključivo Velebitsko zato što se ono kuha u ličkoj pivovari, ili iza toga stoji komercijalni aranžman? Loču li kvartovski delikventi u Metastazama Žuju zato što je to najzagrepskije pivo, ili je po srijedi opet ono nešto? I što je s Kaltenbergom u Posljednjoj volji, ili s ne-znam-čim u Dva igrača s klupe?

Ne znam, a nije me ni briga. Nego, kako ono kaže Đole u Slow motionu: A ja bih baš u ime to/ Još jednu popio/ I teško da će netko da spriječi.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

"Pivo za kojim jako žudite zacijelo će biti:

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivske raznolije