Optimistički imperativ
Onaj takozvani bolni poraz od Argentine u polufinalu svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru i možebitna sutrašnja pobjeda protiv Maroka u borbi za brončanu medalju vjerojatno neće imati bitnog utjecaja na količinu popijenog piva. Čovjek, naime, jednako pije i kad tuguje i kad slavi.
Mene je u toj priči naročito zaokupila količina strasti kojom se na svim razinama od svih ultimativno zahtijevalo da nacionalni tim obasipaju panegiricima i linčuju suca, jer tko se ne divi nenadoknadivosti odabrane vrste i ne tuguje zbog izgubljene utakmice, nije domoljub. Ono kad tugovanje nije ekspresija osobnog doživljaja, nego izvršavanje tuđeg očekivanja, kad zdvajaš pod muss, ne zato što si nesretan, već stoga što moraš! Ne dao ti bog da nedovoljno tuguješ, jer će te odmah Joško Jeličić oplesti bičem svog pravednog gnjeva!
Isto je i s radovanjem. Sve to, naime, u sjećanje priziva vrlo neugodna prozivanja s najviših vrhova autoritarne vlasti od prije necijela tri desetljeća: kad se ono poslije vojne akcije Oluja kolona tenkova vraćala u bazu, u mjestima kroz koje je prolazila praćena je klicanjem razdraganog puka, a kad su vlastodršci jednom od tih gradova zamjerili manjak veselja, pa oni snimkom dokazali da su se radovali tenkovima, odgovoreno im je – jeste, radovali ste se, ali niste dovoljno!
Ni tad to mjerenje sreće nije bila nova stvar. Mnogo sam o toj pojavi pisao i pričao i nazvao je imperativni optimizam a nedavno, radeći monografiju Pivovare Daruvar naišao sam u arhivskoj građi na sjajan primjer, koji je svakako zaslužio da se ispriča. Opet.
Prve poslijeratne godine obilježene su neponovljivim entuzijazmom, imperativnim optimizmom i ogromnim radnim elanom ovjekovječenim u krilatici Nema odmora dok traje obnova. Taj zanos rušio je granice fizičkih mogućnosti, postavljajući sulude zadatke, koji su – za divno čudo, bili ostvarivani, pa i premašivani. Tako je Pivovara 1949. godine dobila zadatak da skuha 88 posto više piva nego u prethodnoj godini. Taj posve nevjerojatan plan realizirali su njeni radnici čak 70 dana prije roka, odnosno prije kraja godine. „Taj uspjeh bio je tim značajniji, uzme li se u obzir činjenica da je broj zaposlenika pivovare u godini 1949. povećan za pukih četiri posto – dakle s takorekuć jednakim brojem radnika proizvodnja je povećana za enormnih 88 posto, i još u rekordnom vremenu“, čitamo u češkom tjedniku Jednota, koja kao primjer radnika koji je značajno pridonio takvom rezultatu ističe sunarodnjaka Stjepana Bartoňa „koji je sve svoje umijeće i sve sile upro u ostvarenje toga cilja. Valja naglasiti i to da se u međuvremenu poboljšala i kakvoća piva, tako da daruvarsko pivo danas spada među najbolja u zemlji i svuda je traženo.“
Osim rada na izvršavanju proizvodnih zadaća dali su radnici Pivovare u dotičnoj godini i 4.261 sat dobrovoljnog rada na radnim akcijama, poklonivši tako zajednici rad u vrijednosti od 80.000 dinara. Početkom veljače 1950. održala je sindikalna organizacija Pivovare godišnju skupštinu s koje je Zemaljskom odboru prehrambeno-duhanskog sindikata Hrvatske poslan brzojav kojim se radnici „uz radnički bojni pozdrav obvezuju da će nastaviti s premašivanjem zacrtanih planova“, odnosno da će aktualni godišnji plan ispuniti 60 dana prije isteka godine.
Taj imperativni optimizam bio je zarazan i širio se poput požara pa su se u prebacivanju norme za dvadeset, trideset ili pedeset posto uskoro natjecali svi – i pivari, i strojari, i bačvari, pa i šoferi. Svi su htjeli više, brže i jače, i jedino što im je trebalo bila je veća lopata. No, svi ti alije sirotanovići bili su brzo prizemljeni jer proizvodni kapaciteti nisu dopuštali onoliku produkciju koliku su bili spremni realizirati trudbenici, te uskoro planovi više nisu bili ostvarivani. Na kraju, tako na silu napravljene količine piva nije bilo moguće ni prodati.
Eto, o tome razmišljam prateći ovo nesretno loptanje. O optimističkom imperativu. S jedne strane, kad se spomenu robovski uvjeti u kojima su radili graditelji stadiona i zatiranje ljudskih prava u zemlji domaćinu (uostalom i prava ljubitelja piva), onda se nećemo baviti time, jer važan je samo nogomet, a kad reprezentacija izgori u ognju nerealnih očekivanja, onda više nije važan nogomet, nego se praćenjem stupnja tuge mjeri domoljublje. A najviše pak boli to što je auditorij koji mora biti oduševljen često gladna raja, koja u kontejneru traži koru kruha, a na imperativni optimizam ih tjeraju obijesni bogataši kojima ne fali ni ptičjeg mlijeka. O pivu da i ne govorimo.
