Opasno kockanje
U kutku je Joe otpijao svoju uobičajenu večernju čašu piva i tumačio dvojici kauboja:- Prema popifu od prije pet godina država Tekfaf je imala 604.215 ftanovnika. Pribrojite večeraf još jednoga. Ili, ako hoćete, Fjedinjene države imaju 39,818.449 žitelja. Dodajte dakle večeraf kad fe rodi mladi Jamfo n ili mlada Jamfonica, jer fe meni ne da zbrajati.
- A ako se dijete rodi mrtvo ? upita ćelavi kauboj.
- Ne flikaj vraga-naljuti se Joe, pa žedno otpije gutljaj svog piva - Kako bi fe to moglo dogoditi našem doktoru Ashdonu? Miflim da je to najbolji doktor u cijelom Tekfafu!
Bila je subota i prostorija je bila prepuna. Za klavirom je preludirao dežmekasti, šutljiv pijanist Daviš. Bio je prava noćna ptica. Kasno je lijegao, dizao se oko podneva, nešto zagrizao, posjedio kratko na trijemu pred salunom i opet se vraćao u krevet. Danju se tu njegov trbuščić najbolje osjećao. A uvečer bi Daviš bio onaj pravi. Iako bi tada koju riječ izrekao. Mučeljavi bi Daviš svirao, ispunjavajući vrijeme do nastupa sestara Carlos, Audrey i Paule,zbog kojih su zapravo, ruku na srce, momci i dohrlili.Za jednim stolom kartaši su mirno igrali, kao da im je njihova strast pravo zanimanje. Pomična vrata saluna neprestano su se njihala, propuštajući pridošlice. Vlasnik Mark Sommers reče Marion,koja je jedva dospijevala oprati čaše:- Nazdravlje, Marion! Večeras će opet biti ludnica! - reče to i sruči nekoliko zelenih novčanica u ladicu prepunu novca. Marion je šutke radila. Napolju je započela tučnjava, koju su mjesni psi popratili lavežom, alise začas sve smirilo. Unutar se žamor glasova pojačao. Dim je bio gust da gušći nije mogao biti.
- Fve je to zbog željeznice koja je stigla i u naše krajeve! - Joe se nasmije, žvačući duhan.
- Aha! - pospano će mršavi kauboj. Ćelavi se digne i ode za šank po novu turu piva.
Vestern romani mnogima su sredovječnim muškarcima (ako i ženama, onda samo u zanemarivom broju iznimnih slučajeva), i onima u najboljim godinama, neizbrisivo obilježili vrijeme odrastanja. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća smotana sveska s logom Laso, ili Doc Holliday, ili Wyat Erp ili Pony, ili nešto drugo, koja viri iz zadnjeg džepa traperica, bila je uobičajen modni dodatak. Vlakovi su tada bili mnogobrojni i uvijek pretrpani, a jednako je bilo i s autobusima, a manje-više svi oni koji vrijeme tandrkave vožnje nisu kratili kartanjem bele, rauba, ajnca ili ferbla, u svom su budžaku listali stranice pisanih romana, kako smo ih često zvali, da ih razlikujemo od crtanih romana, to jest stripova. Crtani su se također nemilice tamanili - bili to Bonelijevi serijali, koji i dan danas sjajno kotiraju u čitateljskom puku, Priče s divljeg zapada u kojima je ponikao i Ken Parker ili mnogi drugi, no ovdje nas zanimaju prvenstveno „kaubojci". I u kategoriji pisanih romana bilo je sjajnih naslova u svim žanrovima - od 300 čuda, preko Luna kralja ponoći do sjajne biblioteke Trag, ali „kaubojci"...
Naravno da je to bila i jeste petparačka literatura, šund, jeftino, trivijalno, sladunjavo štivo, znamo da su autori koji su htjeli izbjeći povezivanje s tim prezrenim žanrom, ali su od nečega morali i živjeti, western roto romane potpisivali pseudonimom, naravno da ne pamtimo imena pisaca, a mnogi su romani izlazili i bez potpisa, ali nikoga to nikada nije smetalo. Već desetljećima mi ne pada na pamet kupovati to „smeće" jer naprosto više nemam vremena za bacanje i ne bih imao živaca čitati šezdeset stranica opisa potjera, revolveraških obračuna, žigosanja stoke, jurnjave po prašini, dvoboja na suncu, čega sve ne. Ali zna me veoma obradovati kad negdje nabasam na neku zabačenu svesku, pa nasumce otvorima bilo koju stranicu i pročitam poneki redak, pa me to vrati u dane kada su pisani vestern romani bili zakon. Kada su virili iz mnogog zadnjeg džepa traperica, presavijeni požutjeli, zgužvani, s magarećim ušima... i sa sjajnim naslovnim ilustracijama, često također nepotpisanim. (Mato Pejić)
