Na prijelazu iz rujna u listopad na šesnaest dana München prestaje biti (samo) glavni grad Bavarske i postaje svjetska metropola piva, pivopija i pivskih sladokusaca, i tako je to iz godine u godinu, sada već debelo preko dva stoljeća, koliko se tamo i u to vrijeme održava Oktoberfest.
Svoja maltene neizostavna godišnja hodočašćenja u pivopijsku Meku počeo sam prije gotovo tri desetljeća i za to sam vrijeme, moram i to priznati, od više pivskih pravovjernika čuo i zapjenjene bukvice o tom „mjestu posvemašnje opačine, gdje nema ničega do neumjerenog lokanja, žderanja, te bančenja", no takva zlonamjerna podmetanja lako je otkloniti jednostavnom parafrazom one televizijske reklame za najprodavanije hrvatsko pivo: „kad ga bira sedam milijuna ljudi, ne može biti loš!"
Da se razumijemo, primjedbe na pučku feštu u bavarskoj prijestolnici mogu se učiniti sasvim opravdanima, i onome tko ih izriče teško je išta zamjeriti. Naime, danas imate mnoštvo pivnica, pa i posve malih kafića, koje toče na desetke najraznovrsnijih pivskih specijaliteta, a na Oktoberfestu možete dobiti jednu jedinu vrstu piva, i to iz porodice lagera, konkretno - märzenbier (ožujsko), odnosno oktoberfestbier ili skraćeno festbier, a zovu ga još i wiesnbier. Uglavnom, riječ je o pivskom stilu koji je već duže vrijeme izvan glavnog fokusa pivskih sladokusaca, jer je craft pokret u prvi plan izbacio piva gornjeg vrenja, dakle aleove, portere i stoute. Osim festibiera, koji se toči isključivo u litrene vrčeve, mazove (Maß na njemačkom jeziku znači mjera), dozvoljeno je točenje još samo bezalkoholnog piva, radlera i pšeničnog piva, odnosno weissbiera ili weizena, a pšenično se izvan velikih festivalskih šatora, u posebnim biergatenima, ili na pivskim vrtuljcima, može dobiti i u „malom" pakovanju od pola litre. Također, ovdje se, kada je o pivu riječ, može posluživati samo ono što dolazi iz šest minhenskih pivovara, članica gradskog cehovskog udruženja, a to su, abecednim redom, Augustiner, Hacker-Pschorr, Hofbräuhaus, Löwenbräu, Paulaner i Spaten. U gradu postoje i druge pivovare, posljednjih godina niču male nezavisne craft pivovare, mnogo je pivovara u okolici, da i ne govorimo o Bavarskoj, ali nijedna se nije uspjela ugurati u festivalski program. Pravila možda djeluju okrutno, ali Grad München, koji ih određuje, ne misli raditi ustupke.
Dakle, ovo nije mjesto za znatiželjnike, koji rado kušaju nove i različite vrste piva, jer od pivske raznovrsnosti neće pronaći ni „r". Pa ipak se na festivalskom prostoru, na tih četrdeset hektara površine u srcu velegrada, u ciglih dva tjedna, ili koji dan više, sjati sedam milijuna ljudi, ili nešto manje, i popije sedam milijuna litara, ili nešto više, tog i takvog piva, a kad je to tako, onda je u najmanju ruku neumjesno dovoditi u pitanje išta što je povezano s tim jedinstvenim fenomenom.
Od početka, od onog 12. listopada 1810., kada je bavarski kralj Ludwig I. nakon vjenčanja s Therese von Sachsen-Hildburghausen, počastio žitelje glavnog grada jednostavnom priredbom - konjskim utrkama s točenjem piva, pa do danas, kada Oktoberfest privlači milijune posjetitelja, a diljem svijeta izaziva lavine oponašanja, to je uvijek bila manifestacija namijenjena širokim narodnim masama, ljubiteljima zlatnog soka. Istina, prvi je put fešta održana na livadi izvan grada, koja je kasnije po imenu nevjeste nazvana Theresienwiese, a danas je to maltene središte megalopolisa, na početku je to bio poklon kraljevskih mladenaca, dakle besplatna priredba, a danas se na Oktoberfestu vrte milijarde eura, ali nikad nije prošlo bez razdragane gomile i potoka piva.
Iako zamišljena kao jednokratna zabava, utrka s točenjem piva zbog velikog je uspjeha održana i slijedeće godine, a popraćena je velikom poljoprivrednom izložbom s izborom najljepših konja i volova, i ta se izložba održava i dan danas, sada kao trijenalna manifestacija. Nepuno desetljeće kasnije vidje Grad München da je to dobro, pa preuze organizaciju, a 1835. godine, uz proslavu srebrnog jubileja kraljevskog para, priređena je po prvi put povorka narodnih nošnji i povijesnih streljačkih društava, koja je sve vrijeme neizostavni dio Oktoberfesta. Još petnaest godina kasnije, postavljena je na festivalskom prostoru, prema kraljevoj želji, monumentalna brončana statua Bavaria i dvorana slave , onda su uz pivske štandove počele nicati zabavne radnje i otada je Oktoberfest samo rastao, širio se, bujao i cvao, štandove su mijenjali sve veći i veći paviljoni, tu je još prije gotovo stoljeća i pol otvorena najveća svjetska pečenjara pilića, tu su promovirani stakleni vrčevi, tu je svjetsku slavu doživjelo novo, ožujsko pivo, koje je i sad standard ove fešte...
Od 1950. ugodna dužnost da zabijanjem mesingane pipe u dvjestolitarsku drvenu bačvu i izjavom Ozapft Is! otvori festival rezervirana je za gradonačelnika glavnog grada, oberbürgermeistera, tada Thomasa Wimmera, a čast da popije prvi maz pripada premijeru pokrajine Bavarske. Iz tog vremena datira i službeni logo, te plakat, čiji se motiv tiska na bezbrojnim suvenirima, kao i običaj da se prati i bilježi koliko je udaraca drvenim maljem trebalo gradonačelniku da načne bačvu.... Danas je sudjelovanje na Oktoberfestu jednostavno imperativ za svakog tko iole drži do sebe. Vjerujete, nema tog celebritija koji će pod bilo kojim uvjetima propustiti pojavljivanje u nekom od pivskih šatora i poziranje s vrčem i osmijehom, a akademski obrazovani glazbenici otimaju se za mjesto u nekom od orkestara koji zabavljaju goste. Raznošenje piva i hrane gostima u desetsatnim smjenama je ne samo izvor lijepe zarade nego i velika čast, a ugostiteljske poslove ovdje vodi samo minhenska cehovska krema.
A nijedan od silnih milijuna pivopija neće žaliti ni centa od cijelih deset eura, koliko treba dati za jedno pivo, dapače, još će u pravilu ostaviti konobaru i napojnicu, iako je trinkgeld već uračunat u cijenu piva. I uopće neće razmišljati da je cijena u početku iznosila tri krajcara i tri pfeninga, ili da je ne tako daleke 1933. godine maz stajao devedeset pfeninga, jer - ako ćemo tako - morali bismo se prisjetiti i da je 1923. godine za vrč piva valjalo u tačkama dovesti (slovom i brojkom!) 260 milijardi maraka!
Uglavnom, pivopije svih fela, ali ne samo ljubitelji pjenušave tekućine, nego svi epikurejci i bonvivani, te hedonisti, hrle svake jeseni u bavarsku prijestolnicu, mjesecima unaprijed kupuju aranžmane turističkih agencija, godinu ranije rezerviraju mjesta u hotelima, u rijekama se slijevaju na to posebno mjesto na kojem pivo teče potocima, godišnje odmore podešavaju prema kalendaru pivske fešte i uopće, dobrano se trude da nipošto ne izostanu.
A i domaćin daje sve od sebe da ponuda svega i svačega u tom sjajnom velegradu bude takva da se i oni, kojima pivo ne znači ama baš ništa u životu, uporno vraćaju Münchenu, i baš u vrijeme Oktoberfesta.
I kad mi onda netko kaže, da zašto se to ikome sviđa i što je uopće taj Oktoberfest, da kaže, da oprostite - Was ist das Oktoberfest?, najradije bih da ga uzmem za ruku i izvedem iz prostranog apartmana na, ne znam, najvišem katu neke zgrade na Kapuzinerplatzu ili bi možda dostajao i nadvožnjak u Lindwurmstrasse, uglavnom dovoljno blizu da nas zapljusnu valovi delirija razdragane mase, huk gomile i buka riesenrada i ringišpila, pa i mirisi svekolikih đakonija kojih je tamo u izobilju, a opet dovoljno daleko da se kao na dlanu u svoj svojoj raskoši pruži velegrad, barem onaj njegov najreprezentativniji dio, od Untersendlinga i Neuhausena, preko glavnog kolodvora i povijesne jezgre s Marijinim trgom i novom vijećnicom, do Engleskog vrta i Maksimilijanove palače, i dalje, na metropolu koja blista u punom sjaju, još i kudikamo više nego u vrijeme kad ju je Thomas Mann opisivao u glasovitom feljtonu Gladius Dei, da ga dakle izvedem na taj balkon i na taj nadvožnjak i širokim pokretom ruke prijeđem preko obrisa velebnih zdanja, pa poput onog švapskog oficira, koji u finišu onoga sjajnog filma o obrani Sarajeva svom nadređenom otkriva tko je taj Walter, da i ja tako za minhenski pivski festival kažem: „Sehen Sie diese Stadt? Das ist Oktoberfest!"
Uvodni tekst iz kataloga izložbe Mojih 25 godina Oktoberfesta postavljene u sklopu programa 2. festivala reporta6e i reportera Fra Ma Fu. Izložba se može razgledati u virovitičkom kafe baru Pub.
