Brzo, da se ne stigne preplašiti, sišao je stubama i prešao usku uličicu. Bila je to, razumije se, ludost. Kao i obično, nema nikakva određenog propisa da se ne smije razgovarati s prolima i pohađati njihove »krčme«, ali bio je to previše neuobičajen postupak, a da bi prošao neprimijećeno. Ako se pojavi patrola, možda se može izvlačiti na to da mu je pozlilo, ali mu po svoj prilici neće vjerovati. Gurnuo je vrata da uđe, i grozni surutkasti smrad kiselog piva zapahnuo mu je lice.
Kad je ušao, bučni šum glasova naglo se stišao za pola. Iza leđa je osjećao kako svi razrogačenih očiju promatraju njegovu plavu uniformu. Streličarska partija koja se igrala na drugom kraju prostorije prekinula se na možda tridesetak sekundi. Starac kojega je ovamo dopratio stajao je za šankom i upravo se nešto rječkao s barmenom, visokim, zdepastim mladim čovjekom kukasta nosa i golemih ručetina. Skupina ljudi stajala je okolo s čašama u ruci i promatrala taj prizor.
- Jesam te lijepo ljudski pitao? - govorio je starac ratoborno zabacujući ramena - A ti meni kažeš da u cijeloj ovoj prčvarnici nema krigle od pinte?
- A što ti je to, pobogu, pinta? - pitao je barmen, oslanjajući se jagodicama prstiju o šank.
- Čuj ti der njega! Taj se zove šanker, a ne zna što je pinta! Pinta su ti, brate moj, dvije holbe! Tri su pinte jedna oka! Zar te na kraju moram učiti i abecedu? - Za te tvoje mjere nisam nikad čuo - rekao je barmen kratko.
- Mi služimo samo litre i politre. Čaše ti stoje na polici pred nosom.
- Meni ti je draga pinta - uporno će starac. - Da hoćeš, lako bi ti meni natočio pintu. Kad sam ja bio mlad, nije onda bilo tih vražjih litara i politara.
- Kad si ti bio mlad, svi smo još živjeli na drveću - rekao je barmen i pogledao ostale mušterije.
Ljudi su prasnuli u smijeh i nelagoda koju je izazvao Winstonov ulazak kao da se izgubila. Starčevo je lice, obraslo bijelom strnikom, jarko porumenjelo. Okrenuo se, mrmljajući nešto za sebe, i sudario se s Winstonom. Winston ga je blago uhvatio za lakat.
- Hajde da vas ja pozovem na čašicu - rekao je.
- Vi ste gospodin čovjek - rekao je ovaj i ponovno zabacio ramena. Kao da nije ni primijetio Winstonov plavi kombinezon.
- Pintu! - dodao je ratoborno barmenu. - Pintu pivca!
Barmen je našištao dvije politre tamnosmeđeg piva u debele čaše koje je isprao u vjedru ispod tezge. Pivo je bilo jedino piće koje se moglo dobiti u prolskim krčmama. Prolima se nije dopuštalo da piju džin, premda su ga se u praksi mogli lako domoći. Streličarska partija krenula je punom parom dalje, a skupina ljudi uz šank stala je razgovarati o lutrijskim srećkama. Winstonova je nazočnost načas bila zaboravljena. Pod jednim prozorom stajao je malen daščani stol gdje su starac i on mogli razgovarati bez straha da će ih tko čuti. Bilo je to strašno opasno, ali u prostoriji bar nije bilo telekrana - u što se bio uvjerio čim je ušao.
- Mogao mi je lijepo natočiti pintu - gunđao je starac dok se smještao s čašom za stol.
- Ova nova politra nije mi dosta. Ne gasi žeđ. A cijela je litra previše. Od toga mi proradi mjehur. Da ne govorimo o cijeni.
- Vjerojatno se puno stvari promijenilo otkad ste vi bili mladi - rekao je Winston oprezno. Starčeve blijedo-plave oči preletjele su od streličarske ploče do šanka, i od šanka do vrata muškog zahoda, kao da upravo ovdje u krčmi očekuje da vidi promjene koje su se dogodile.
- Pivo je bilo bolje - rekao je napokon. - I jeftinije! Kad sam bio mlad, lagano pivo - zvali smo ga pivce - bilo je četiri penija pinta. To je, jasno, bilo prije rata.
- Prije kojeg to rata? - pitao je Winston.
- Prije svih ratova - rekao je starac neodređeno. Prihvatio je čašu i ramena su mu se opet ispravila. - E, popit ću ovu u vaše zdravlje!
Na njegovu mršavom grlu oštro istaknuta Adamova jabučica zaigrala je neočekivano brzo gore-dolje i pivo je nestalo. Winston je pošao do šanka i vratio se s još dvije politre. Starac kao da je zaboravio predrasudu prema cijeloj litri piva.
(Odlomak iz romana 1984. Prijevod Antun Šoljan)
George Orwell, pravim imenom Eric Arthur Blair (1903.-1950.), našoj je publici poznatiji kao romanopisac, nego kao publicist i esejist, no on je, unatoč izvrsnosti i svjetskoj popularnosti romana 1984. i Životinjska farma, po vokaciji ipak prije svega esejist i žurnalistički kroničar svoga vremena. Orwell je rođen u Indiji, a neko vrijeme proveo je u indijskoj kraljevskoj policiji u Burmi, kao član Radničke partije borio se u španjolskom građanskom ratu. Zarađivati je počeo pišući književne kritike, a od 1941. godine radi različite programe za BBC. Dvije godine kasnije je otkaz i postaje književni urednik lijevo orijentiranog časopisa Tribune. Svoju anti-staljinističku alegoriju Životinjska farma završava 1944. godine, a potom je izvještavao za Observer i pisao za niz drugih novina, pa i za Evening Standard. Većinu svoje profesionalne karijere Orwell je bio poznat ponajprije po novinarskim radovima, posebno reportažama kao što su Homage to Catalonia (koja opisuje njegove aktivnosti u Španjolskom građanskom ratu), Nitko i ništa u Parizu i Londonu (Down and Out in Paris and London), koja opisuje razdoblje siromaštva u tim gradovima, te The Road to Wigan Pier (koja opisuje životne uvjete siromašnih rudara sjeverne Engleske).
„Stanovita proračunatost, unaprijed zadana konstrukcija, svjesno odricanje od neiscrpnih poetskih mogućnosti jezika, potpuna analiza svake premise do kraja, do potpunog razrješenja,u romanu ponegdje mogu zasmetati, dok u esejima kakve piše Orwell to postaju dragocjene vrline. U eseju svoju socijalnu i politički angažiranost on ne mora stilizirati, podređivati fabuli i kontrolirati svaku emociju. Tako se iz eseja kao što su O vješanju, Kako umiru siromašni ili Sjećanje na španjolski građanski rat otkriva onaj pravi Orwell - čovjek koji je u sukobu s realnim svijetom uvijek je na izvjestan način osuđen da gubi. Rijetko je koji pisac tako dosljedno, iskreno i oštroumno govorio o svakodnevnim dilemama intelektualaca svog vremena. Čitavo njegovo djelo svojevrstan je dnevnik, zapravo ispovijest moralna čovjeka koji je bio zaokupljen većinom bitnih javnih zbivanja svog doba. U svom djelu Orwell je našao ravnotežu između iskrenog pristajanja, kad je to trebalo, i razumskog odstojanja kojim je čuvao dostojanstvo individualnog pogleda na svijet i koje je izazivalo poštovanje i kod onih koji se s njim nisu slagali, a tih je bilo mnogo," stoji uz ostalo u njegovu životopisu.
