Golemi šator Pschorr Bräurosl puca po šavovima a sretnici koji su ugrabili neko od osam tisuća mjesta plešu na klupama s litrenim vrčevima piva u rukama i na napitnicu Ein Prosit der Gemütlichkeit, koju festivalski orkestar ponavlja svaki čas nazdravljaju sa svima oko sebe. Uopće, čini se da je sve na svom mjestu. Čini se, ali nije.
Nakon dvije godine pandemijskog posta, svi su računali da će ove godine pljuštati rekordi, kako što se to do sada redovito dešavalo kada se Wiesna vraćao nakon prisilne stanke. Istina, optimistična predviđanja kasnije su malo ublažena debatom o tome treba li festival ipak još jednom odgoditi, a dodatni udarac optimizmu zadala je objava cijena piva, koje ove godine stoji između 12,60 i 13,80 eura za litru, kao i eskalacija ekonomske krize i skokovito kretanje cijene energenata, koje logično posljeduje sveopćim poskupljenjem. Unatoč svemu tome mnogi su, uključujući i vašeg reportera, vjerovali da rezultat neće biti značajno slabiji od festivalskog prosjeka od šest milijuna posjetitelja i sedam milijuna popijenih vrčeva piva.
Prvi vikend, međutim, donosi otrežnjenje – uz sve navedeno, te katastrofalno vrijeme uz puno kiše i hladnoće, uvodni dani fešte privukli su tek 700 tisuća pivopija, što je čak za 30 posto manje nego na posljednjem festivalu prije korone, kada ih je bilo milijun.
Tih 300 tisuća ljudi manjka u odnosu na 2019. zadržao je Oktoberfest i do kraja prvog tjedna, do kada je festival posjetilo oko tri milijuna ljudi, rekao je šef festivala Clemens Baumgärtner predstavljajući novinarima uobičajenu bilancu na polovici manifestacije. Gostioničari su izvijestili da je natočeno za petnaest posto manje piva. Naglašeno je da je slabiji posjet i konzumacija rezultata lošeg vremena, a ne straha od korone. Nešto kasnije, u četvrtak drugog tjedna festivala u šatoru Ochsenbraterei vidjeli smo da je vol koji se upravo peče – osam metričkih centi teški Andi – 68. po redu, a kako su do kraja bila ostala tek četiri dana, jasno je da će konačna brojka biti značajno manja od 116, koliko ih je pojedeno na posljednjem Oktoberfestu.
Epidemiolozi, naravno, prate incidenciju, stoji u bilanci na poluvremenu, te kažu da se unatoč velikoj koncentraciji ljudi na festivalskom prostoru ne bilježi značajniji rast zaraze u odnosu na druga područja, no eventualni festivalski pandemijski val moći će se prepoznati tek tjedan i pol do dva od početka fešte.
POČETAK NAGOVIJESTIO LOŠ KRAJ
U jednom detalju festivalski su pratitelji već na samoj svečanosti otvaranja prepoznali debakl Oktoberfesta – gradonačelniku Dieteru Reiteru trebala su, naime, tri udarca velikim drvenim batom da mesingana slavina sjedne na svoje mjesto u prvoj bačvi piva, dok su mu za to na nekoliko prethodnih otvaranja bila dovoljna dva udarca, kao i njegovom dugogodišnjem prethodniku Christianu Udeu. Možda je Reiter malo zahrđao uslijed dvogodišnje stanke, no u svakom slučaju, mnogi su u tome prepoznali loš nagovještaj. Inače, to je sjajan rezultat jer je mnogim gradonačelnicima bilo potrebno puno više pokušaja, a Thomasu Wimmeru 1950. godine čak 19. Kako se to kretalo od 1986. pokazuje izložba drvenih batova postavljena u prostoru Oide Wiesna. Na njima se točno vide udubljenja od svakog udarca po pipi.
Oide Wiesn, iliti „nostalgični Oktoberfest“, održava se od 2010. godine, kada je u sklopu proslave 200. obljetnice prvog festivala priređena posebna manifestacija s ciljem da se posjetiteljima pokaže kako je festival izgledao stoljeće ranije. zamišljen je kao jednokratna atrakcija, ali se posjetiteljima toliko svidio da je odmah postao stalni sastavni dio velike priredbe. Tu je sve u starinskom štihu, uključujući vrtuljke i druge zabavne radnje, pivo se toči iz drvenih bačvi u keramičke vrčeve, a na pozornicama u šatorima nastupaju folklorna društva i poznati orkestri iz raznih žanrova, od puhača i pučkih pjevača do džezera i hip hopera. Tu je i stalna izložba plakata od 1952. kada je uvedena ta praksa, tiskaju se posebne programske knjižice i publikacije o povijesti Oktoberfesta. E, da – ulaz u taj dio Oktoberfesta se naplaćuje, ove godine četiri eura.
Organizatori su imali dosta vremena za pripremu ovogodišnje fešte, pa je na njoj dosta noviteta. Najveću novost priredio je Pschorr Bräurosl, čiji je šator ne samo nanovo izgrađen, nego i potpuno redizajniran, dobivši moderan fizički izgled, a fino je ušminkan i Schottenhamel Festhalle, šator u kom gradonačelnik Münchena tradicionalno otvara festival načinjanjem prve bačve i riječima O’zapft is! Auf eine friedliche Wiesn! On je, naime, najstariji ugostiteljski objekt na manifestaciji, slavi točno 155 godina. Nešto manje – 150 godina – napunilo je münchensko pivarsko cehovsko udruženje, a istro točliko stara i praksa da pivo na Oktoberfestu mogu točiti samo pivovare udružene u taj ceh, a njih je šest – Augustiner, Hacker Pschorr, Hofbräuhaus, Löwenbräu, Paulaner i Spaten. Uz glavni ulaz je postavljen novi info punkt nudeći službene suvenire s novim logom Oktoberfesta, kao i uvijek niknuo je pokoji novi weissbier garten a dosta je noviteta i među zabavnim radnjama i atrakcijama. Novost je i kuhano vino, uvršteno u ponudu zbog konstantne hladnoće, a na račun neugodnih vremenskih uvjeta našalili su se i neki festivalski orkestri izvodeći svevremenski šlager Marry Christmas.
KIŠA, KIŠA, KIŠA
Ovaj račun nije patka – pola patke 53 eura, vrišti naslov u dnevnom tisku i pokazuje ono što mi gledamo svake godine u turističkoj sezoni. Društvenim mrežama se također šire fotografije astronomskih računa, ali i katastrofične informacije o krađama i svađama, o nagađanjima kolika će biti vladina subvencija za energente i kako će proći izbori, za koje se agitiralo i po neutješnom pljusku.
Kiša, kiša i kiša, zima, zima i zima – to je bila konstanta cijelog našeg boravka u Münchenu, a ništa bolje nije bilo ni ona tri dana u Bambergu, gdje smo nabijali kondiciju i pripremali se za očekivane velike napore uz tamošnje nenadoknadive pjenušave ljepotice – rauchbier, kellebier i ungespundete. Nas četvero – Pepo s kojim putujem u pjenušavu avanturu od (pre)daleke 1989., ja, te Jana i Toni, podmladak na koji prenosimo ljubav prema pivu, Bambergu i Münchenu, i tamo smo cvokotali i ujutro se pored pokislih pataka na obali Regnitza grijali toplom juhom, čajem, kavom i pelješkom travaricom.
Na golemom festivalskom prostoru površine od čak 42 hektara prozračno – nema gužve, nema rijeke koja teče širokim ulicama između naselja pivskih šatora i zabavnih atrakcija, nema beskrajnog škljocama kamerama mobitela, nema vreve koja bubnja u ušima. Ali, kad uđete u neki od šatora, otresete vodu s kišobrana i kabanice, uspijete pronaći mjesto i potegnete zlatnu tekućinu iz litrenog vrča, vrijeme stane i sve je onako kako treba biti. U šatoru vri kao u košnici, orkestar diže atmosferu do usijanja, konobari se s mukom probijaju kroz gomilu noseći ogromne poslužavnike s pečenim pilićima i koljenicama ili tegle deset pa i više litrenih vrčeva piva, svi su n a klupama i svi u jednom nerazdvojnom društvu, i oni Australci koji su napunili osamnaest, pa odlučili tri mjeseca putovati po svijetu i Amerikanci i Francuzi i oni Talijani koji ponosno drukaju za Fiorentinu i ona dva krupna Bavarca što su čim su sjeli počeli šmrkati duhan, ali su odbili slane bademe, jer bademi „traže da ih se zapije pivom, a dan je dug...“ A jedan je u razdraganoj atmosferi i vrevi pivskog šatora pronašao dovoljno mira da slaže napola ispijene vrčeve jedan na drugi i nanizao ih svih šest, a onda jedan po jedan vraćao društvu na dopijanje, bez ikakve nezgode. Naoko to nije veliko postignuće, ali morate znati da u trenutku kad to rade ti ljudi nisu baš posve trijezni.
ŽIVJETI SE NE MORA, DOĆI NA OKTOBERFEST SE MORA
Unatoč dugoj i temeljitoj pripremi, ove godine po prvi put nakon pola stoljeća nije bilo majice sa službenim znakom festivala, ni kolekcionarskog vodiča, a sve je skupo i preskupo. Uzimaju, recimo, nekršćanskih sedam eura za čuvanje ruksaka, koji se već niz godina ne smije unositi u festivalski prostor, konobari zaokružuju račune koji su ionako astronomski i na kojima ionako piše da uključuju trinkgeld , u nekim šatorima su iz toaleta uklonili papir za brisanje ruku, a nude ga na izlazu, tražeći za to napojnicu.
Ipak je svima važno da budu ovdje, pa dolaze i protivnici maligana, za koje se priprema bezalkoholno pivo, i oni alergični na ječam, koji mogu dobiti pjenušavi napitak bez glutena, i vegetarijanci i vegani, uopće, ugostitelji nastoje osigurati najraznovrsnije certifikate pa se okrijepiti mogu i oni kojima zdravlje ili vjera nalažu određeni način priprave hrane, dolaze i lijevi i desni, i mali i veliki, i bogati i siromašni, i invalidi i starci... Dolaze i posve mala djeca, pa i ona vrtićke dobi, u špaliru, sve držeći se za drvene karike na dugom konopu, a njihove tete ih u prijepodnevnim satima, kada je još sve poluprazno, uvedu i u šator i pričaju o povijesti i značaju manifestacije.
Ovdje se mora doći, pa makar na štakama ili u kolicima. Jednostavno – mora. Tako smo došli i mi i 33 godine od svog prvog Wiesna, a nakon što smo se cijeli tjedan mučili s vlagom, kišom i hladnoćom i drhtali skučeni u mokrom auto kampu, na kraju, pozirajući na pokislom glavnom ulazu u kabanicama i debelim jaknama ni jednog trenutka nam na pamet nije padalo Abchied, već samo Auf Wiedersehen.
Oktoberfest, naime, nije (samo) stvar vrste i količine piva, i uopće pića i jela, opijanja ili trezvenjaštva, niti rekorda, astronomskih brojki i bizarnih događaja, niti kontroverzi i zabrana, niti toga hoćete li potrošiti sto eura više ili manje, te hodati okolo u majici ili kišnoj kabanici – Oktoberfest je uživanje u otvorenoj duši nevjerojatne bavarske prijestolnice, koja je s pivom povezana pupčanom vrpcom, opuštanje u sjajnoj nostalgičnoj atmosferi povijesnih pivnica, to je šesnaest dana čiste životne radosti, to je naprosto stvar srca.
Foto M. Pejić, Jana Pejić
Više fotografija pogledajte na Pivničinoj stranici na Facebooku u galerijama Bamberg i München
