Oktoberfest – hladan, vlažan, virozan, pa opet dobar
Sinoć je završio Oktoberfest, najveći pivski festival na svijetu koji u drugoj polovici rujna i na početku listopada u München privlači milijune ljudi iz cijelog svijeta. Ovogodišnji je bio najčudniji od svih, iščekivan s velikim nadama i mnogim strahovima i svih sedamnaest dana šiban sa svih strana skupoćom, krizom, epidemijom i opako lošim vremenom s velikom hladnoćom i neprestanom kišom. I unatoč svemu – uspio!
Ovaj smo festival čekali pune tri godine, jer lani i preklani nije održan zbog pandemijskih mjera, pa je zbog ogromnog nestrpljenja i velike žeđi svih pivopija svijeta izgledalo da će polomiti sve kočnice i oboriti mnoge rekorde, ali lopta je s vremenom brutalno prizemljena – epidemija još nije završila, pa su se i nakon definitivne odluke da će se Oktoberfest održati vodile ozbiljne debate o tome ne bi li ga ipak trebalo otkazati. Novo otrežnjenje donijela je odluka o cijenama piva (12.60 pa sve do 13,80 eura za litreni vrč, popularni maz), a zbog energetskog kolapsa, ekonomske krize i inflacije bilo je jasno da će sve biti papreno skupo (na sva 42 hektara festivalskog prostora, među tisućama ponuđača svega i svačega, pronašli smo samo jedan štand s prženim bademima, koji je mušterije mamio porukom da ima cijene iz 2019. godine). Na kraju se protiv Wiesna urotilo i nebo, pa je još uoči početka počelo na bavarsku prijestolnicu slati kišu i studen i tako je bilo sve do završetka, te je već start bio poražavajuće slab – prvog vikenda bilo je na Oktoberfestu (samo) 700 tisuća ljudi, što je za čak 300.000 manje nego tri godine ranije. Bila je to najava moguće katastrofe, no festival je mnogima tako privlačan i važan da do kraja nije bilo daljnjeg osipanja, pa je šef Wiesna, Clemens Baumgärtner na jučerašnjoj podnevnoj konferenciji za novinare, predstavljajući konačnu bilancu, objavio da je posjet tek za „10 do 15 posto manji nego na prethodnom festivalu 2019. godine“. A tada je kroz festival prošlo 6,3 milijuna ljudi, a popijeno je 7,3 milijuna litara piva.
Malo je reći da su te brojke impresivne, ali zašto su takve? Zašto je Oktoberfest tako monstruozno velik i bitan? Sve je, kako to često biva, nastalo slučajno, iz nečeg što nije zamišljeno kao to što je sad. Počelo je 1810. godine kada je u povodu svadbe princa Ludwiga, kasnijeg bavarskog kralja Ludwiga I., i princeze Therese von Sachsen Hildburghausen, puk počašćen svečanošću koja se sastojala od konjskih utrka i točenja piva. Priredba je održana izvan grada na livadi koja je kasnije po nevjesti nazvana Theresienwiese, pa stoga domaći Oktoberfest zovu imenom Wiesn. Na istom mjestu festival se održava i danas, samo što to više nije periferija, nego skoro pa strogi centar velegrada.
Dotična pučka svečanost svima se jako svidjela pa je priređena i slijedeće godine i one iza nje, i tako sve do danas, a stalno je dopunjavana novim sadržajima – ponudom hrane, pa izložbom stoke, pa svirkom, pa povorkom, pa zabavnim programima, pa atrakcijama, pa podizanjem montažnih paviljona, pa s još atrakcija, pa štatijaznam... Od 1950. godine svečanost otvaranja festivala održava se po strogom protokolu (uvijek u festivalskom šatoru Schottenhamel, najstarijem pivskom paviljonu koji je upravo proslavio 155. rođendan), po kojem feštu otvara gradonačelnik Münchena (aktualni je Dieter Reiter) zabijanjem pipe u prvu bačvu piva i uzvikom O’zapft is! Auf eine friedliche Wiesn! što će reći da je bačva načeta i da svima želi miran Oktoberfest.
Ovogodišnji je Oktoberfest bio 187. po redu, pa je očito da je od 1810. godine poneki izostao, kao što je to bilo prethodne dvije godine. I ranije se dešavalo da je festival morao biti otkazan zbog zaraznih bolesti, poput kolere, pa i zbog hiperinflacije, no ipak najviše je prekida bilo zbog raznih ratova, a onaj Drugi svjetski uzrokovao je desetogodišnju pauzu.
Moja tradicija Oktoberfesta traje točno 33 godine – daleke 1989. isprobao sam to čudo s prijateljem i pivskim drugom Josipom Pepom Součekom s kojim sam na posljednjem izdanju festivala proslavio okruglu tridesetu godišnjicu. Tri godine kasnije, evo nas opet tu da nastavimo gdje smo stali. Ovoga puta pojačani Janom i Tonijem, podmlatkom na koji prenosimo ljubav prema Oktoberfestu i Münchenu.
Nije nas pokolebala ni objavljena skupoća, pa ni loša vremenska prognoza, te smo junački prošpartali svim ulicama golemog prostora, sve tresući vodu s kabanica i kišobrana kad bismo zašli u koji od ogromnih šatora koji imaju po pet do deset tisuća sjedećih mjesta, sada doduše nešto manje, jer je u kapacitet uključen i pripadajući biergarten, otkriveni dio koji se ove godine uopće nije mogao koristiti. A unutra urnebes – huk gomile i razdragana atmosfera, sve se ljulja u ritmu glazbe s podija, redari s mukom prave prolaze za konobare i konobarice koji nose ogromne pladnjeve s hranom i po desetak vrčeva piva, od kojih je svaki težak preko dva kilograma. Tu vrijeme kao da je stalo prije tri godine i kao da ne postoji sutra. Uzavrela gomila konglomerat je nacija, rasa i dobnih kategorija i bez obzira iz kojeg kutka globusa dolaze svi govore univerzalnim pivskim jezikom i ponašaju se kao da su rod najrođeniji. Kad orkestar zasvira klasičnu napitnicu Ein Prosit der Gemütllichkeit i šef kapele naredi: Die Krüge hoch!, svi se vrčevi dižu u zrak, a to je jako visoko, jer tad već svi stoje na klupama, nazdravljaju sa svima oko sebe i potežu iz svojih litrenjaka. A kako svirci znaju da je to poticaj da se više pije, onda ovu ritualnu melodiju ponavljaju svaki čas.
Puno je tu stvari koje vrijedi i treba kušati – od sjajnog festivalskog piva koje jednom godišnje za ovu prigodu kuha svaka od šest pivovara što imaju pravo nastupa na Oktoberfestu (Augustiner, Hacker Pschorr, Hofbräuhaus, Löwenbräu, Paulaner i Spaten), preko okosnice svih jelovnika – svinjske koljenice, pečenog pileta, kobasice i pečene ribe, prženih badema i kandiranog voća, pa do žestica koje su na štandove privlačile gomile promrzlih festivaldžija, a iznimne vremenske (ne)prilike dovele su i do noviteta u ponudi Oktoberfesta – kuhanog vina. A onda i još piva, jer na svakom ćošku je poneki weissbiergarten, karakterističan po tome što je tu glavni artikl pšenično pivo koje se toči u politrenu čašu i što se u sredini nalazi vrtuljak sa šankom...
A onda je tu i Oide Wiesn, iliti nostalgični Oktoberfest, festival u festivalu – poseban dio manifestacije osmišljen 2010. godine, kada su organizatori u sklopu proslave 200. obljetnice priredbe napravili starovinski festival, onakav kakav je bio prije jednog stoljeća. Tada je to zamišljeno kao jednokratni projekt, ali se svima toliko svidio da je ponovljen i slijedeće godine, a onda stvar dala na zlo, te je uvršten u stalni redoviti program. Tu su starinski ringišpili, muzejski primjerci zabavnih radnji, izložbe starih poljoprivrednih strojeva, izložbe plakata od 1952. kada je uvedena praksa izbora i tiskanja službenog plakata, a ove godine i izložba drvenih batova kojima gospon oberbürgermeister na otvaranju zabija pipu u pivsku bačvu, svi od 1986. do danas. A pivo se ovdje toči iz drvenih bačava u keramičke vrčeve.
Kao u onom bećarcu, koji kaže: što smo znali to smo otpjevali, tako i u ovoj priči ono što je ostalo neb u kola stalo. Samom otvaranju manifestacije prethodi višesatna povorka ulicama Münchena u kojoj u svoje pivske šatore dolaze gostioničari, pokazujući raskoš zaprega i nošnji. Još više zaprega i još više kostima, tradicije i običaja pokazuje povorka nošnji i povijesnih streljačkih društava, koja se održava drugog dana Oktoberfesta, a istog dana na stepeništu podno monumentalne statute Bavaria zajednički podnevni koncert imaju svi festivalski orkestri. Utorak je obiteljski dan, kada su na festivalskom prostoru naročito dobrodošle cijele porodice za koje se osiguravaju posebni popusti, četvrtak je dan kada svih šest pivovara ponosno pokazuje svoje kićene šesteroprege, podsjećajući kako su se nekad u pivnice dovozile bačve piva. Drugi četvrtak je rezerviran za svečanu misu kojom se odaje počast žrtvama atentata izvedenog 1980. godine, kada je bomba u kanti za smeće na glavnom ulazu usmrtila 13 a ranila dvije stotine posjetitelja. Zanimljivo je da se misa služi u festivalskom šatoru Marstall (ranije Hippodrom), koji je deklariran kao gay friendly, a u šatoru Bräurosl je prva nedjelja takozvani Gay Sunday, odnosno Rosa Wiesn. Svake četvrte godine festivalski se prostor unekoliko smanjuje zbog održavanja zemaljske izložbe stoke, poljoprivrednog sajma, koji münchenski pivski festival prati od samih početaka...
Četrnaest velikih festivalskih šatora sa stotinu tisuća sjedećih mjesta, pa još desetak manjih, pa stotine zabavnih radnji, od uličnih svirača i putujućih kazališta, do oponašatelja ptičjeg cvrkuta i cirkusa buha, bezbrojni štandovi sa suvenirima, hranom i pićem s nogu, dvije tisuće najraznovrsnijih atrakcija, od gađanja ruža od krep papira do Riesenrada, poput magneta privlači milijune iz cijelog svijeta i tu ne mogu ništa ni kiša, ni hladnoća, ni virus. Weʼll be back!
Tekst prenosimo s portala ZVONO, na kojem možete vidjeti i bogatu galeriju fotografija
Foto Mato i Jana Pejić
