Pretpostavljam da je uvek bilo mirno
u okrugu Putnam
pomalo stidljivo i uspavano
kao što mu prijanja ogrtač dvotračnih ulica
rasprostrt kao asfaltni podijum za igru
po kojem bi oldtajmeri pumpali mišiće
u radničkim pantalonama i čizmama iz robne kuće
lažući o svojim životima i mestima
na kojima su bili
sisajući coca-colu i pljujući svoj radni dan
Sisali su coca-colu i pljuckali svoj radni dan
sve dok mesec nije postao pas lutalica
na brdu i taverne su polako naticale
do golog oka u dva ujutro
a stratocaster gitare su odapete
iznad muda od burgermeister piva
i štapići u pićima izreckani noževima
nad razvaljenim hoklicama
i veštičije leske prosute po linoleumskim podovima
pedalogurači razapeti nad ulegnutim dijafragmama
frizirana brineta se kovrdža na očima Maybelinne
noseći Princa Machiavellija, Este Lauder,
mirišući slatko
Nalaktio sam se na kesu sa pomešanim osećanjima
iznad pomešanih pića
a Bubba i Gospodari Puteva su zavijali pored bilijara
koncentracija dok štepaju obrvama da bi otpevali
celu pesmaricu Hanka Willijamsa
svidelo se to nama ili ne
dok je kasa pevušila melodiju 57 dolara 57 centi
do poslednje ture još jednu od osam kugli
a onda bi Bernice dizala stolice
na stolove i neko bi ušao da pita
„Alo, čovek, ima li neko produžne kablove
ne znam da l' od 6 il' od 12 volti?“
i svi pastuvi u gradu bi sručili poslednju
i treskali nogama o pod hvaleći se glasno
kako su imali više dupeta
nego prosečna toaletna šolja.
I GMC-ovi i fordovi 8 su kašljali
i brektali i cedili pesak iz rezervoara
odbijajući da se voze kući
mokra skiska anakonda s radijalkama po sebi
zveckala je pajcerima i kutijama od zlata
i sedlima za ponije
pa razbiješ zupčanike, u prvu ubaciš
na prokletom tranzistoru (prosto da ga baciš)
samo pesme „vidimo se“, rasprodaje, šlageri
i lova na zajam, karburator, okućnica
i jesenji sajam
Vidimo se sutra, pusa na rastanku
pozdravi gospoñu, daj mi neku banku
Charlie Rich pljucnut iz radija
taj kučkin sin ume da zavija
i pališ kući, pališ kući
ostavljajući malu krčmu da namiguje
u tamnoj toploj narkotičnoj američkoj noći
kući na tost sa medom
pokreni forda
razmisli redom
pare za doručak gde su ti onda
u klozetu vode isteklo tonu
gospoña Randal na telefonu
gde su do vraga moje glupe sandale
kuče je desnom lečilo žvale
a porculanske kuglice i stakleni labudovi
zure odozgo sa stare police
istekla je roditeljska dozvola
za ubijanje dokolice
par jakih fora se vuče po jebačkom tepihu
a nadolazeći treptaj prvog svetla
došunjao se iza ofucanog šatora u centru Putnama
i izleteće svakog minuta kao lažni ćilibar
kadifeni žuti taksi na kišnom uglu
i dunuće u svoju trubu
u svaki prozor u gradu
Original Putnam county (1975.)
Iz knjige Jockey pun bourbona (Jockey Full of Bourbon), Gradina, Niš, 1990.
Preveo Dragan Todorović
Tom Waits, američki pjevač, tekstopisac, kompozitor i glumac rođen 7. prosinca 1946. prvi je album objavio s dvadeset i četiri godine. Radilo se o laganoj mješavini džeza, bluesa i američke folk glazbe i svi su se čudili kako je tako mladi glazbenik mogao napraviti toliko zreo album. Bila je to 1973. godina. Hippie pokret još uvijek je bujao, glazbenici poput Jimija Hendrixa, Johna Lennona, Jima Morrisona okrenuli su svjetske trendove naglavačke, no Tom Waits kao da je bio izišao iz nekog drugog filma. Njegove pjesme uvijek su zvučale kao žalopojke starog pijanca naslonjenog na šank.
Za svakoga tko je ikada slušao pjesme Toma Waitsa ova njegova biografija otkriva pozadinu stvaranja "glazbe pijanih patuljaka, cirkuskih atrakcija i dezorijentiranih mornara". Za one koji ga nikada nisu slušali, ali su čuli za Toma Waitsa, knjiga je urnebesno putovanje kroz povijest američke underground produkcije u kojem se glavni akter od večernjeg zabavljača u zadimljenom džez-klubu izdiže do statusa sive eminencije alternativne scene, da bi u posljednjoj fazi počeo pisati angažirane i antiratne pjesme. (Iz životopisa s portala Moderna vremena)
