Gotovo 15 godina prije nego što je Zagreb dobio električnu rasvjetu, prigodom svečanosti otvaranja tvornice, 12. srpnja 1893. Godine, vrt Zagrebačke pivovare bio je osvijetljen. Bila je to posebna atrakcija koju je svaki Zagrepčanin htio vidjeti i osjetiti. Pivovara je imala sustav za hlađenje Habermann, dinamo stroj jakosti 110 volta i dva kotla volumena 64 kubičnih litara. Uz električnu rasvjetu od 12 svjetiljki, a pod zaštitom krova koji je štitio od sunca i vjetra, građani su se mogli ugodno osjećati - piše povjesničarka Mira Kolar u članku „Zagrebačka pivovara do 1945. godine" u okviru velikog temata o pivu objavljenog u časopisu Matice hrvatske Hrvatska revija 2002. Godine, koji koristim kao izvor podataka za ovaj serijal u Pivomaniji.
Zagrebačka pivovara je postala sastavni dio najvećih zagrebačkih znamenitosti pa su o njoj pisali u Spomenpisu prigodom previšnjeg boravka njegovog veličanstva kralja Franje Josipa, tiskanog i Zagrebu 1895. godine. Spomenpis je te iste godine predan Franji Josipu kada je otvoreno Hrvatsko kazalište.
Međutim, pivovara je svoje zlatne godine imala samo u prvih šest godina. Ugarsko Ministarstvo financija uvelo je veliki porez na pivo 1899. godine nakon što je glavnica pivovare udvostručena. Porez se morao platiti odmah prilikom proizvodnje piva, za razliku od zapadnog, austrijskog dijela Monarhije, gdje se porez plaćao tek pri konzumaciji, odnosno potrošnji. Iskoristile su to slovenske pivovare jer je Slovenija potpadala tom dijelu, a Zagrebačka pivovara je morala tražiti nova tržišta pa je svoje pivo slala čak u Egipat gdje, nakon izgradnje Sueskog kanala, u Aleksandriji postojala kolonija naših Primoraca.
Unatoč tome Zagrebačka pivovara nije odustajala. Stalno je tragala za kvalitetom, a u okolici Samobora poticala je sadnju hmelja, no 1903. dionička glavnica je morala biti prepolovljena jer je bilo teško odolijevati uvozu slovenskih, čeških, austrijskih i poljskih piva. Osim toga neke pivovare u Monarhiji su se 1909. fuzionirale ili je došlo do preuzimanja. Zagrebačka pivovara bi vjerojatno propala da 1912. godine nije reorganizirana. Ravnateljstvo je popunjeno članovima obitelji Alexander koji su već imali iskustva s proizvodnjom piva u Sisku. Istodobno u pivovaru je ubačen kapital novogradiških, nekada požeških pivara. Pojačanom reklamom, modernizacijom pogona, spajanjem s industrijskim pivovarama sjeverne Hrvatske i poboljšanjem kvalitete piva uspjeli su zadržati tržište i stabilizirati poslovanje.
Ali, no ti nije dugo trajalo. Uslijedio je rat, a pokraj rata proizvodnja piva bila je ograničena zbog zabrane upotrebe pšenice jer se ječam koristio za prehranu konja. Pivo je tada bilo nekvalitetno jer se ječmenom sladu dodavao krumpir.
Nakon ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca Zagrebačka pivovara plasirala je pivo i na područje Beograda jer je tamošnja Weifertova bila oštećena u bombardiranju. Dvije beogradske pivovare brzo sanirane i opremljene novom dodatnom opremom koju su dobile preko njemačkih reparacija pa su 1922. počele borbu za nova tržišta u Srijemu i Slavoniji. Gotovo istodobno dolazi do preslagivanja vlasništva među pivovarama u Sloveniji: u koncern ljubljanske pivovare Union ušla je čuvena pivovara Götz iz Maribora i pivovara iz Laškog što je Unionu osiguralo konkurentnost na tamošnjem tržištu pa se hrvatsko pivo, napominje Mira Kolar, više nije prodavalo u Sloveniji.
Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 417 od 24. svibnja 2017.
