Od Al Caponea do ale Whitehousea
I konačno, eto nas u dvadesetom vijeku! Vrijeme u kojem se većina savremenih pivopija rodila i družila sa anđelima i demonima omiljenog napitka. Piše Svetozar Trebješanin na svom blogu Napivo.me u zanimljivom eseju u rubrici Istorija piva.
Šteta je rezati doba kao tortu, jer svako za sobom vuče sijenku prošlosti i klice iz kojih će se razgranati pojave i fenomeni budućnosti. Ne bi trebalo ni pomisliti da su zabrana pića u doba Al Kaponea ili bum mikropivarstva na granici milenijuma odvojene od događaja od prije više decenija, čak i vjekova.
Ipak, zbog lakoće teksta, istorija piva dvadesetog vijeka biće oslikana kroz četiri perioda koji su se smjenjivali u otprilike jednakim razmacima. Dao sam im nazive:
Prohibicija
Povratak
Pivo za narodne mase
Pivo po tvom ukusu
PROHIBICIJA
"Piće nam šteti u ratu više nego sve njemačke podmornice zajedno".
Dejvid Lojd Džordž, 1916.
Malo ko da nije čuo za čuvenu zabranu alkohola sa početka dvadesetog vijeka, asocira nas na Ameriku, ilegalne klubove, šverc, ekonomsku krizu i gangsteraj.
To je ipak samo vrhunac ključa u kazanu koji se kuvao stoljećima. Znate, alkohol nije cvećka, iako miriše. Opasna stvar, nešto o tome napisao sam u tekstu Horor alkoholizma.
Kafa i čaj dugo su Evropi i Americi bili nepoznati kao višestruka dnevna doza zadovoljstva. Šta je onda relaksiralo (i na žalost razaralo) um i tijelo radnika po gradskim gostionicama. Pa naravno pivo. Gdje su tražili utjehu od zabluda o sreći koja ih čeka u gradovima i novim zemljama. U piću počesto.
KAKO SE UVELA PROHIBICIJA?
Otpor je bio neminovan, sjetimo se samo puritanaca još sa početka sedamnaestog vijeka.
A tokom devetnaestog je pijanstvo po svim državama Amerike iznjedrilo niz trezvenjačkih pokreta, koji su alkohol optuživali za siromaštvo, nasilje i kriminal. Ma kakva edukacija I prevencija, ciljali su direktno na zakon. Uticali su da političari do 1919. godine zabrane proizvodnju i promet u 27 država.
Kruna njihove borbe je 1919. godina. Na krilima poratnog morala doletio je projektil koji je trebalo da dokusuri industriju alkoholnih pića - američki ustav začinjen je čuvenim osamnaestim amandmanom kojim je uvedena zabrana napitaka koji izazivaju pijanstvo.
Da bi se amandman sproveo u djelo, Kongres je godinu kasnije podržao predlog poslanika Endrjua Volsteda i usvojio Zakon o nacionalnoj prohibiciji, koji je zatvorio sve kafane, restorane, hotele i prodavnice u kojima se prodaje alkohol.
Potpuna prohibicija zahvatila je i djelove drugih država na američkom i evropskom tlu, mada su češće samo djelimično zavrtali slavinu. Jedan od primjera je zabrana rada lokala u nedelju i porezi od kojih su proizvođači vjerovatno morali na sto kod kardio - hirurga.
KRAJ PROHIBICIJE I POVRATAK PIVA
"Pobrinite se da pivo - četiri politre sedmično - stigne vojnicima na front prije nego što iko u pozadini dobije i kap".
Vinston Čerčil, premijer Velike Britanije, 1944.
Ne bi me začudilo da je poslanik Volsted zbog Zakona o prohibiciji očekivao vrata raja, a još manje bih se iznenadio da ga je sa one strane postojanja dočekao pec-pec odgovor.
Mangupi su se dosjetli da špricaju alkohol u bezalkoholno pivo, i kamo sreće da je ostalo na tome.
Prohibicija je ubila legalnu proizvodnju i prodaju, ali ne i volju naroda za čašicom, zavisnike da i ne pominjemo. Uz prećutnu saglasnost građanstva svih klasa i političkih opcija procvjetao je šverc, u nekim gradovima broj nelegalnih točionica udvostručio se u odnosu na zakonitu cifru prije prohibicije.
Konkurencijom između švercerskih bandi baš i nisu (ili nisu samo) upravljali "nevidljiva ruka tržišta", ulaganje u opremu i znanje. Ra-ta-ta-ta-ta-taaa, vrištao je "Thompson" američkim ulicama dok su Al Kapone i ekipa plivali u moru krvavog novca. Građani su osjetili da gube jedno od blaga koje najviše vole - osjećaj sigurnosti.
KRAJ PROHIBICIJE
Jačao je otpor koji je doveo do ukidanja osamnaestog amandmana 1933. godine, za mandata Frenklina Ruzvelta. I to je bio kraj prohibicije. Trezvenjački pokreti su opstali ali se umjesto zabrane alkohola bave prevencijom, liječenjem zavisnosti i anti-alkohol kampanjama.
Pivo je ponovo poteklo i povratilo popularnost. Za razliku od vođa prvog svjetskog rata, njihovi nasljednici u sukobu 1939.-1945. nisu ga prezirali. Postalo je i obavezan dio vojnih zaliha, u armijama kojima je moglo bit'.
PORAST PROIZVODNJE - PIVO ZA NARODNE MASE
‘You can't be a real country unless you have a beer and an airline. It helps if you have some kind of a football team, or some nuclear weapons, but at the very least you need a beer'.
Frank Zappa
Ponovimo:
"Godine 1900 postojalo je 6477 pivara u Velikoj Britaniji, od malih gostioničkih proizvođača do velikih koncerna. A godine 1939. smanjio se broj na nepunih 600″.
A zatim šest godina rata i nova razaranja.
PROIZVODNJA PIVA NAKON RATA
Uslijedila je obnova, razvoj, napredak tehnologije, novo lice kapitalizma. Muvajući se stazom kroz šezdesete i sedamdesete, uočavamo:
grupisanje kapitala kako bi se proizvodnja piva ukrupnila i pokrila što vise kupaca
prilagođavanje proizvoda što širem tržištu, takozvanom prosječnom potrošaču, kako bi se više prodalo uz što manje troškove
internacionalizaciju
Znači, nakon rata ne dolazi do uskrsa ili zamjene zatvorenih i porušenih pivara već pregrupisavanja između onih koje su ostale. Veliki su kupili male, pa se potom udruživali između sebe. Šezdesetih godina tržište u Britaniji "drži" šest velikih kompanija, a na kraju milenijuma svega tri.
Gotovo iste kombinacije i u ostatku svijeta, npr. SAD-u, Kanadi, Australiji i Francuskoj. Izuzetak su donekle Njemačka i Belgija gdje je pivo nešto kao nacionalno piće, a pivopije lojalne lokalnom pivu i zadovoljstvu mogućnosti izbora.
Kako uložiti namanje što se može, a omastiti se u debeloj lovi?
Ako je petoro za stolom, uz to znaju po nešto o pivu, vrlo lako da jedno gotivi Pilsner, drugo America Pale Ale, treće ne može da ih smisli ali zato pliva u Stout-u, četvrtom godi minhenski Bock, a peti bi htio malo Bitter-a. Vjerovatno bi za pivare gigante bilo preskupo da ih proizvode sve, a neisplativo da se okrenu samo jednoj vrsti.
Potrošačima je trebalo izmisliti i prodati jedno il' dva piva, neku sredinu koja bi zadovoljila sve ukuse.
Tu sredinu industrija (ili potrošači, ne znam) našli su u prozirnom lageru zlatne boje. Najviše vuče na Pilsner iz kojeg je odstranjen višak gorčine koji bi za mnoge bio smetnja. A opet dovoljno gorak da zadrži ljubitelje puno hmelja u čaši.
Eto ga u većini točilica, limenki i gajbi, od rođenja nam je nametnut kao pojam za pivo, druge stilove učili smo kasnije.
Neke pivare toliko su ojačale i krenule sa prodajom širom inostranstva. Druge prave strana piva po licenci. Česte su prodaje vlasničkih udjela između pivara čija sjedišta su širom planete. Sve su to procesi koje i danas živimo pa ih i ne bih dodatno obrazlagao.
Jel' više voliš Jelen iz Nikšića ili Apatina?:)
Ako ste ikada imali dilemu ovakve vrste, budite slobodni da prokomentarišete.
KRAFT PIVO U USPONU - ZA TVOJ (I SVE DRUGE) UKUSE
‘Inspired by home brewers from across the country, last year President Obama bought a home brewing kit for the kitchen.... As far as we know the White House Honey Brown Ale is the first alcohol brewed or distilled on the White House grounds'
https://www.whitehouse.gov/blog
Korak po korak stigosmo do decenija koje gravitiraju oko granice milenijuma.
Čovječanstvo, k'o što rekosmo, pije isto pivo različitih imena i etiketa, proizvedeno u malom broju velikih kompanija. I još se domunđava koje je od njih bolje:) Evo sam naletio na blogerku koja se baš potrudila da testira, klanjam se i skidam kapu, ni malo jednostavan posao. Za koji treba puno volje, strasti, čulnosti i znanja o pisanju.
Ipak, dogodila se velika promjena.
U nizu zemalja Amerike, Evrope, Azije i Australije potrošači se vraćaju ukusima tradicije koji izviru iz kazana malih i mikro pivara, zanatskih radionica i kuhinja.
I biraju arome, boje, nijanse koje najviše gode nepcu, zar to nije divota? Čak su i komercijalne pivare osjetile novi puls pivopija i s vremena na vrijeme nas iznenade nekim novim brendom iz sopstvene proizvodnje ili uvoza. Eto Trebjesa već neko vrijeme uvozi Leffe i Hoegarden.
Podatak (iz medija) glasi:
"Industrija komercijalnih piva prošle godine u Americi rasla je 0,5 odsto. Male pivare koje prave svoj napitak skupa su porasle oko 22 odsto".
KRAFT PIVO
Kako je došlo do ovog buma? U pokušaju da odgovorim, osim enciklopedijskog znanja moram biti malo i subjektivan, s obzirom na to da neposredno i gotovo svakodnevno stičem nova znanja, a kao pivar amater i sam dajem kap u okeanu novostvorene tečnosti.
Evo nekih od razloga:
Komercijalne pivare potisnule su tradicionalne ukuse, ali nisu ugasile žeđ (tražnju) za njima. U nizu zemalja pivopije su od sedamdesetih čak osnovale izuzetno uticajna udruženja koja su se bave promocijom starog šmeka, pravima potrošača piva, podsticanjem pabova, borbom za niže poreze, organizacijom festivala, takmičenja, izdavačkom djelatnošću...
zasićenost potrošača i želja za novim
rast industrije putovanja i turizma
Internet, širenje znanja i veza među ljudima, nova generacija pivara informatičkog doba.
U zadnje vrijeme sam naučio po malo o Internetu pa kontam nekako ovako:
Na svijetu postoji dovoljno okorelih pivopija koji su usljed zasićenja otvorili Google i u pretraživač ukucali misao "kako se pravi pivo". (Šapat prirode ili stručnjaka za marketing, zaista nemam pojma).
Google i svi drugi sajtovi znaju koje ključne riječi koristimo u potrazi za temama koje nas zanimaju. Ukoliko se hiljade naših interesovanja prepletu u jedan konop - to se već zove tržište.
Eto ih unazad nekoliko godina, a da im se broja ne zna, raznih proizvođača sladova, hmeljeva, kvasaca, šarenilo recepata koje velikodušno nude kućnim pivarima. Pa onda udžbenika i priručnika o pivu, internet homebrew zajednica. Poteklo je kraft pivo iz novih pabova, festivala, sajmova, takmičenja, pojaviše se i pivski novinari, mo'š mislit'. Lonac ovaj, posuda ona, ini deterdženti, hidrometri, termometri, pumpe, česme, čepilice, fermentori i ostali gadgeti.
Kako to da sam prije pet godina pio Nikšićko i Jelen (i Bavariu kad štrajkuje pivara), a sad sve ovo znam?
To li je valjda onaj kapitalizam, majku li mu.
Hej ne kažem da je Google glavni svjetski pivdžija, ali neko ovdje dobro brke masti. Velike sladare, hmeljare, kvasare, gadgetare i marketing biznis, valjda je to taj krug. Lično mislim da je lijepo što pored vinske postoji i pivska kultura, jer pivo definitivno nije samo podriguša za građevinske radove i kosidbu, već puno više od toga.
Vidjeh da je jedan od glavnih likova serije Breaking Bad ‘homebeer maker'. Ma sigurno da reditelj i producent nisu mogli snimit' seriju bez tih nekoliko kadrova:)
A u Bijeloj kući, čitam, proizvode Honey Ale i Honey Porter kraft pivo. Dođe mi, što'no klinci kažu, da hejtujem. Al' neću griješit' dušu, ovako na suvo.
Živio ti nama Barače, a ja lagano put grada jer se otvorila pivnica sa tri jako dooobra lagera, još točena!
Uzdravlje!
PS.
U poslednjih nekoliko tekstova sam iznio nešto što su moja znanja o pivu u prošlosti. Naravno da je toliko poznatog i nepoznatog ostalo neispisano, zbog prirode sajta i podataka do kojih još nisam došao. Ukoliko smatraš da znaš za činjenice o temi koje bi vrijedilo podijeliti, nemoj se ustručavati da ih saopštiš u komentarima.
O drugim epohama razvoja proizvodnje i potrošnje piva možeš pogledati članke: Nastanak piva, Srednji vijek i Istorija piva: Novi vijek.
Živjeli!
Izvor: Napivo.me
