Običaj spravljanja piva

Život ljudi isprepleten je raznim običajima. Običaji su pratili život čovjeka tijekom cijele godine, od kolijevke pa do groba. Običaji su različitog podrijetla, no u ovom tekstu neće biti rasprave o podrijetlu običaja već govora o običaju koji su sobom donijeli Česi doseljeni u Hrvatsku, u Slavoniju, odnosno u Prekopakru, Pakrac, Pakračku Poljanu, Antunovac, Filipovac i Badljevinu, to jest u naselja na pakračkom području, u koja su Česi doselili u većem broju. Biti će to kazivanje  o jednom običaju kućnog kuhanja piva koji nije bio poznat kod hrvatskog stanovništva koje je naseljavalo ova sela.

O ovoj temi napisano je tek nešto malo tekstova, na koje se neću pozivati (nešto sam i sam napisao u knjizi  Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku, te u Zborniku povijesnog društva Pakrac - Lipik ), već u ovom tekstu prikazujem svoja sjećanja od prije 65-70 godina, a uključit ću kazivanja bake Pauline Stárek r. Klačmer, djeda Dragutina (Karel), bakine sestre Fanike Klačmer, Josefa Klačmera, Karela  Řehaka i Ladislava Stáreka. Uobičajeno bi bilo da se počinje nekim kronološkim redom iznošenja teme o donesenim običajima Čeha iz stare im domovine, ali u ovom tekstu  taj ću uobičajeni red mimoići, i temu odmah  započeti  „ tekućim običajima“, odnosno  kazivanjima o spravljanju (kuhanju) piva, koje je kao „piće  bogova“  itekako utjecalo na obične ljude, njihova ponašanja pa samim time i na stvaranje i održavanje svih drugih običaja.

DJELOTVORAN OKUS KOJI SE PAMTI

Na pakračko se područje iz Češke i Moravske tijekom 19. i 20. stoljeća doselilo oko 2500 Čeha, Nijemaca i Židova. Godine 1900. u mjestima tadašnjeg kotara Pakrac bilo je: Pak. Poljana 502 Čeha, Antunovac 90, Gaj 63, Badljevina 125, Kukunjevac 182, Pakrac 254 i Prekopakra 328 Čeha. U ta ista mjesta doselili su iz Češke i Moravske Nijemci i Židovi, ali nažalost za njih nemam točne brojčane podatke za 1900. godinu.

Doduše i u druga naselja tadašnjeg kotara Pakrac naselili su se Česi, Nijemci i Židovi, ali u manjem broju (tek nekoliko obitelji), tako da za ta naselja nisam tražio podatke za temu o kojoj će biti riječi u daljnjem tekstu.  

U prethodno  spomenutim naseljima svi navedeni doseljenici služili su se češkim jezikom (dakako Nijemci i Židovi i svojim materinjim jezicima), ali većinu običaja zajedno su održavali, odnosno poštivali su približno iste običaje koje su donijeli iz Češke i Moravske. Dakako, to se odnosi na običaje koji nisu vjerski obilježeni već su to običaji poganskog nasljeđa ili preuzeti od drugih naroda. 

Jedan od takovih običaja je bio i običaj kuhanja piva u domaćoj (kućnoj) izvedbi.  Kuhanje piva, običaj kojega su donijeli iz svoje stare domovine, Česi su nastavili održavati i u novom okruženju. To i nije bilo tako teško budući da je naviku (recepte) prenijela velika većina doseljenika, uglavnom starije žene.

Spravljane ili kuhanje piva na području Češke poznato je još iz vremena Kelta (Boji). Sami Česi počinju spravljati pivo već u 11. stoljeću  u samostanskim objektima. Ubrzo se proizvodnja širi izvan samostanskih zidina u gradska naselja i u gotovo svako selo na području tadašnjeg češkog kraljevstva. Od polovine 14. stoljeća car Karlo IV. podržava spravljanje piva, a njegovi potomci daju ime trima pivnicama u Pragu. Za vladavine cara Karla IV. češko pivo smatralo se najboljim u Europi.

No kako mi nije namjera pisati o povijesti proizvodnje piva u Češkoj, samo ću ilustracije radi spomenuti jednu anegdotu vezanu za poznatog češkog književnika, chodskog barda Jindřicha Šimona Baara. Anegdota je s područja Srednje Češke, oblast Klobuky .

„U oblasti Klobuky bio je 10 godina župnikom  Jindřich Šimon Baar, a izdavao je ondje Župni vjesnik za naselja Klobuky, Vransko i Hořešovice. U njemu je napisao: Je li pravda, že kde se pivo vaří, tam se dobře daří - pak je naš kraj učinĕnym rájem, neboť nebylo v celém okolí vesničky, aby tam nebyl pivovárek a v nĕm sládek.  Moj slobodan prijevod ovog citata (radi rimovanja glavne poruke) bio bi : Ako je istina da  gdje se kuha pivo, tamo je veselo i živo – onda je naš kraj pravi raj, jer nije bilo u cijeloj okolici sela, a da tamo nije bila pivovara a u njoj majstor pivar.  

Vjerojatno su se te lijepe uzrečice držale i mudre Čehinje i prenijele su saznanja svojih starijih i u novu sredinu, te su u mjestima i selima u koja su doselile počele kuhati pivo. U novoj sredini sirovine za kuhanje piva nije bilo u izobilju. Naime, u to se vrijeme (19. stoljeće) u Slavoniji nije sijao pivski ječam, a da se o hmelju i ne govori.

Za te sirovine pobrinuli su se muškarci koji su iz Češke  i Moravske ponijeli sjeme pivskog ječma, dok hmelj nije bilo tako teško naručiti iz Češke.

Doduše,  prema kazivanju Nevenke Molnar rođ. Horaček (1944.), Česi iz Pakračke Poljane su brali  divlji hmelj oko vodotoka rijeke Pakre i taj hmelj upotrebljavali kod kuhanja piva. Gospođa Molnar se sjeća kako je, kao starija djevojčica, išla brati divlji hmelj s roditeljima u šumarke oko Poljane.

Divlji hmelj je uglavnom rastao oko manjih vodotoka penjući se svojim lozama po višem grmlju vrba, koje mu je služilo za oslonac. Dvodomna je biljka, razlikujemo muške i ženske stabljike. Muški i ženski cvjetovi hmelja cvatu  na povišenim dijelovima biljke, tako da i nije bilo jednostavno izravno ubrati cvijet, već su berači odlamali manji dio loze hmelja i potom ubirali samo ženski cvijet koji je potreban za proizvodnju piva.  

Šišarke (ženski cvjetovi) sakupljaju se krajem ljeta po lijepom i suhom vremenu, te se suše. Sadrže gorku tvar lupulin i male količine eteričnog ulja (0,2 – 0,5%). Eterično ulje se u pravilu ne proizvodi, njegova vrijednost nije značajna u odnosu na druge ekstrakte. Šišarke se koriste u proizvodnji piva kojoj daju aromu i gorčinu, a djeluju i kao konzervans. U fitoterapiji se koriste za nervozu, nesanicu i ostala stanja smirivanja živčanog sustava. No u tu svrhu koriste se kao čaj koji se ne pije lako jer je vrlo gorak. Kao gorka biljka potiče i apetit. 

Dodatke kao što su anis, korijandar ili komorač Česi su ubrzo počeli uzgajati u svojim vrtovima. U to je vrijeme u Pakracu, Prekopakri, Poljani i ostalim selima bilo  čiste izvorske i  zdrave bunarske vode u izobilju, tako da je proizvodnja piva mogla početi. I počela je, i trajala sve tamo do konca pedesetih godina prošlog stoljeća. Prema mojim saznanjima, pivo se na pakračkom području kuhalo u Prekopakri, Filipovcu, Badljevini, Pak. Poljani, Antunovcu, Dobrovcu, Klisi, D. Čagliću, Batinjanima i Pakracu.   

Na pakračkom području  pivo se najviše kuhalo u Pak. Poljani i to zato što je tamo bilo najviše čeških doseljenika, kao i zbog činjenice da su u Poljanu iz Češke uglavnom doselili seljaci, napredni poljoprivrednici. Upravo su seljaci najviše kuhali pivo koje im je trebalo kao piće prigodom blagovanja nakon napornih poljoprivrednih radova.

  Prema svjedočenju Nevenke Molnar r. Horaček  u Pak. Poljani su skoro sve češke obitelji kuhale pivo, i prema njenom svjedočenju navodim tek nekoliko obitelji jer bi spominjane svih obitelji zauzelo podosta prostora. To su obitelji Horaček, Sadilek, Vodička, Konifka, Voraček, Molak, Vist, Borčicky, Bacilek, Zima, Lehotsky, Svatoni, Vacek, Vondraček, Hudi, Barta, Doležal, Šafar, Černi, Salač…

Dakako da se u selima oko Daruvara pivo kuhalo kod većeg broja čeških obitelji, unatoč činjenici što je već 1840. g. počela s radom pivovara u Daruvaru. Pivo se kuhalo i na požeškom području i to u Bjeliševcu i Kaptolu.

  Prema kazivanju Naninke Kalivodove iz godine 1995.  u Kaptolu se nekada pivo kuhalo kod obitelji Kalivoda, Toman, Sadilek, Nepechal, Tauš i Vazler.

 Kada sam 1995. godine posjetio gospođu Naninku Klivodovu  u Kaptolu pokazala mi je lijepu veliku prostoriju (5 x 7 m), u kojoj je sušila ljekovito bilje povezano u manje snopiće. Bilo je tu preko pedeset vrsta ljekovitog i začinskog bilja, koje je ona skupljala po livadama i pašnjacima oko Kaptola. Posebno mi je pokazivala valerijanu, pelin i korijen srčanika, i objašnjavala kako ih stavlja u pivo radi stvaranja raznih okusa piva. Doduše, pivo nisam probao, jer su ga popili poslije žetve pšenice, ali sam zato probao nekoliko izvrsnih rakija i čajeva od raznih metvica i majčine dušice. 

  U Prekopakri se pivo nije kuhalo kod svih čeških obitelji, nego samo kod bogatijih obitelji, budući da nisu svi mogli sijati pivski ječam, niti su svi imali svoj izvor vode (bunar), a u Prekopakru su uglavnom doselili razni obrtnici, koji nisu imali zemljište za poljoprivredne proizvode.

Čak i nabava hmelja nije bila jednostavna ( uglavnom su ga dobivali od članova svojih obitelji iz Češke) ili brali divlji hmelj na lokaciji Zidinica kod Matkovca. No, njega baš i nije bilo u dovoljnim količinama za sve berače, a i taj divlji hmelj nije bio tako izdašan kao uzgajani hmelj iz Češke.

  Jedan od značajnijih ograničenja u kuhanju piva bio je i problem hladnih podruma za vrenje i dozrijevanje slada i mladog piva. Sam proces pravljenja piva je poprilično dugotrajan i zasigurno ga nisu mogli raditi oni koji su morali ići u nadnicu kako bi prehranili obitelj.

  Koliko sam kao dječarac zapamtio, (a kasnije slušao od starijih) pivo su u Prekopakri  kuhale starije žene (bake) iz obitelji Kláčmer, Salač, Stárek, Bárta, Matek, Řehak, Skálnik, Pitzek, Doležal, Rostočil, Vancl, Kubalek, Bergman, Pejša, Vacek, Živec, Bahník, Mareš, Křenek, Šimunek, Irout, Huška, Haaza  i Pihir. 

 Najviše se pivo kuhalo kod obitelji Kubalek u Donjem kraju Prekopakre. Oni su posjedovali veću količinu zemlje, a bili su i vrlo napredni poljoprivrednici i njihovi prinosi po jutru zemlje bili su podosta veći nego kod drugih seljaka. Za tako povećane prinose trebalo je i više radne snage, a samim time i više jela i piva za sve učesnike u većim poljoprivrednim radovima.

Pivo se uglavnom kuhalo za vlastite svakodnevne potrebe ali i za čašćenje rodbine i prijatelja koji bi došli u posjet za posvíceni (kirvaj) ili druge blagdane.

Prigodom sjetve, žetve, branja kukuruza ili vađenja krumpira seljaci na polje nisu nosili i pili pivo, već se pila razblažena rakija i izvorska voda. Naime pivo pospješuje znojenje, a posebno ljeti prigodom povišenih temperatura. Seljaci su radije pili rakiju od 12 gradi, od koje se tijelo podosta manje znoji. Doduše, iskusniji poznavatelji rakije su govorili kako je ta rakija bolja za pranje nogu nego za piće po visokim ljetnim temperaturama.

Poslije uspješno obavljenih glavnih poljoprivrednih poslova, kao što su žetva, sušenje sijena, vršidba žita te branje kukuruza, veće seosko gazdinstvo čašćavalo je sve učesnike u tim radovima bogatom trpezom uz mnoštvo alkoholnog pića te posebno domaćeg piva. Ponekad bi se pivom počastili i nadničari kod bogatijih seljaka, no to su bili izuzeci i ovisili su o dobroj volji bogatijih posjednika.

  Izuzetaka nije bilo na raznim zabavama koje su se redovito održavale svake subote ili nedjelje u gostionicama kod Karela Barte u Donjem kraju i Antonina Barte u Gornjem kraju Prekopakre, te Franje Hošeka u Gradskoj gostionici u Pakracu, gdje se pivo točilo u velikim količinama. 

SJEĆANJE NA BAKINO KUHANJE PIVA

 Moja baka Paulina, kao uostalom  i sve starije žene u Prekopakri , pivo je naučila kuhati od svoje majke i bake .

 Muški su uglavnom pravili vino i zanimljivo je da nije bilo niti jedne češke familije u Prekopakri koja nije imala neki mali vinograd. Dakako, pekli su i rakiju ako su imali dosta šljiva, krušaka ili jabuka. Valja kazati da su većinu voća uzimale žene te isto sušile ili pravile od toga izvrsne pekmeze. Barem je tako bilo kod moje bake i njene šire familije.

    Ne znam koliko je već puta dotad kuhala pivo, ali mene je angažirala kada sam imao 10 godina. Rekla je kako sam već dovoljno pametan i tvrdoglav, kako želim poslušati što stariji govore, imam volje za rad i kako bi od mene mogao nastati dobar sládek (pivar).  

 Budući da naša obitelj nije imala zemlje, tako nismo imali ni jednu od potrebnih sirovina za spravljanje piva. No baka i nije pravila pivo za našu obitelj. Djed nije pio nikakav alkohol, otac nije pio pivo, kao i bilo tko drugi u našoj obitelji. Baka je pravila pivo za obitelji svoje braće i sestara. Oni su joj nabavili sve potrebne sastojke, baka je uložila svoje umijeće, a ja potreban rad i razumijevanje prema onima koji tu tekućinu piju. Već kod prebiranja i sortiranja pivskog ječma došlo je do nesporazuma između bake i mene. Lijepo je objašnjavala što trebam raditi s hrpom ječma koju mi je prosula na stol, ali ja sam čuo jedino …“ lijevo daj na lijevu stranu , a desno na desnu stranu…“. Kako sam čuo, tako sam i napravio . Rukom sam prepolovio hrpu zrnja i dobio dvije podjednake hrpe, svaka na svojoj strani. Baka je svoj daleko veći dio dugo prebirala ali nisam gledao što ona radi jer sam bio vrlo zadovoljan kako sam ja ravnopravno podijelio svoju hrpu ječma. Kako je baka imala veliko povjerenje u mene, nije ni kontrolirala moj rad. Dao sam joj sav ječam (lijevu i desnu hrpu), a ona je sve pomiješala i u ovećoj kaci natapala vodom.

   Nakon sedam dana  natopljeni ječam je proklijao, ali isto tako proklijao je i sav korov koji ja nisam odstranio, a bilo ga je zaista dosta. Tada mi je baka lijepo i smireno objasnila da sam trebao sav zdrav ječam staviti na lijevu stranu, a lomljivi ječam, korov i smeće staviti na desnu stranu, kamo pripadaju, te taj otpad poslije baciti. „Zapamti, kada nešto prebireš i sortiraš, radiš to desnom rukom i uvijek manju nevaljanu količinu stavljaš na desnu stranu“.

   Sav ječam baka je, poslije faze namakanja, stavila  u krušnu peć na sušenje.

   Sada je trebalo odstraniti sve klice sa suhog ječma. Za tu smo operaciju uzeli  djedovo sito za krupniji pijesak i uspješno odstranili klice. Doduše, tu je bilo nešto manje uspjeha kada je djed saznao da smo upotrijebili njegovo najfinije sito za takove bedastoće. Djed naime nije pio ni pivo ni bilo kakav drugi alkohol.

   U slijedećoj fazi ( riječ je o mljevenju ječma ) bio sam baki vrlo koristan, te je bila  jako zadovoljna mojim radom.

 Nakon mljevenja, ječmeni šrot išao je u onu istu kacu s početka procesa i tu se kiselio, ali toplom vodom (tako sam ja mislio, budući da je to bila kaca za kiseljenje kupusa). Baka je moje mišljenje korigirala i kazivala mi po nekoliko puta da je to ukomljavanje  ječmenog šrota. Nakon te faze smjesu smo procijedili, ohladili i odstranili trop.

 Pure, patke i kokoši su se tome tropu jako veselile i par dana nakon konzumacije neprekidno pjevale.

   Sladovinu je baka pomiješala s hmeljem, dodala nešto anisa, koji je uzela iz svog vrta, sve to kuhala oko sat vremena, ponovo cijedila, hladila i stavljala u zatvorene zemljane lonce za vrenje. Nije zaboravila dodati kvasac kojeg je imala za pečenje buhtli. Takva tekuća smjesa  bila je izložena alkoholnom vrenju nekoliko dana u hladnom podrumu. Poslije ove faze stavljali smo mlado pivo u nove posude, skidali s njega pjenu i držali ga tako oko dva tjedna.

   Konačno je došlo i do toga da pivo lijevamo u bigl flaše, začepimo gumenim čepom i damo mu mira da se odmara u lijepoj hladovini. Nakon par dana baka me zamolila da pregledam boce, kako bih vidio je li na kojoj oslabio gumeno–porculanski čep.

   Učinio sam to tako stručno da je nakon samo nekoliko minuta izbila prava pobuna piva u hladnome podrumu. Uglavnom, baka je nabrojila dvanaest  eksplodiranih boca. Ipak, ostalo joj je još podosta piva koje je mogla darovati u dobrotvorne svrhe.

   Ubrzo se, saznavši da je pivo napravljeno, sastala se dobra ekipa bakine braće i susjeda pa dobrotvorno nategla iz pivskih boca. Zajedno s njenim sinom, (mojim ocem), uz harmonikašku pratnju Pepika Kubaleka st., zahvalili su baki na izvrsno obavljenom kuhanju piva. Zahvala je počela pjesmom:

Kde je sládek, tam je mládek, tam je taky pivo, pivovarek ….

Nakon što sam odslušao nekoliko pjesama, sjetili su se i mene i mog udjela u spravljanju piva. Mene je zapao tek koji gutljaj, ali i to mi je bilo više nego dovoljno. Pivo mi je bilo tako gorko da ga nisam pio do svoje 24. godine. Međutim, mogu reći kako sam do svoje 77. godine sve te godine nepijenja nadoknadio pijući razne vrste piva diljem Europe.  Tek sad vidim koliko je bakino pivo bilo dobro, stoga - u zdravlje s pivom i hvala ti, bako Paulo! 

  Pivo u Prekopakri u kućnoj radinosti, više nitko ne kuha, ali običaj pijenja piva je prešao u svakodnevnu naviku. Običaj je običaj, navika je navika, a ako su i običaj i navika dobri, ne treba ih mijenjati.

 Bolje neka propadne selo, nego običaji. No ja se ne bojim da će Prekopakra propasti, isto kao i sva ostala sela gdje se nekad kuhalo pivo, samo ne treba pretjerivati niti u običajima niti u navikama.

SPRAVLJANJE PIVA

Pivo - pjenušavo alkoholno piće

Osnovni sastojci :

JEČAM – Hordeum sativum  var. nutans – dvoredi jari

HMELJ –  Humulus lupulus , neoplođeni ženski cvat – šišarke

VODA – izvorska , čista (bolja je mekana )

KVASAC – donjeg vrenja (Saccharomyces̊ uvarum ) 6- 8 ̊ C

PIVSKI  JEČAM - sortno čist, ista godina proizvodnje, zdrav, hekt. tež. 67 – 70 kg, klijavost 95 – 96 , škrob 63 – 66 %, vlaga 13 -14 % .

   Pivski ječam očistiti od primjesa i lomljivih zrna, zatim namočenog vodom držati oko 7 – 8 dana. Sva zrna trebaju biti vlažna da bi proklijala. Ječam namakati u posudama u kojima je moguća debljina smjese od 15–40 cm. Proklijala zrna osušiti, a sve klice odstraniti. Ostaviti samo škrobasti dio zrna.

   Tako dobiveni ječmeni slad drobiti u smjesu: 20 % šrota, 60 % krupice i 20 % brašna. Slad valja drobiti (gnječiti) raznim valjcima u više navrata. 

   Pivski slad daje pivu okus, punoću, boju i jačinu (etil alkohol 3 – 5 % ).

 Zdrobljenu smjesu ukomiti (pomiješati vodom ugrijanom na 40 – 45 ̊ C, pa kuhati do 75 ̊ C). Smjesa ne smije biti niti gusta niti rijetka. U ovoj fazi spravljanja dolazi do enzimske hidrolize, kako bi se škrob i proteini iz prekrupe razgradili do šećera, dekstrina te aminokiselina, odnosno ekstrahirali s vodom. Iz dobivene komine cijeđenjem ili filtriranjem odvojiti sladovinu kao tekući produkt.

 Sladovina se kuhanjem obogaćuje mljevenim hmeljem (može i anis, komorač ili korijandar) odnosno gorkim ili aromatičnim sastojcima. Ovu smjesu kuhati oko 90 – 120 minuta. Nakon kuhanja smjesu ocijediti te ohladiti i izbistriti.

Smjesu spremiti u zatvorene tankove (posude), a prethodno nacijepiti kulturu kvasca (dodati kvasac) kako bi došlo do alkoholnog vrenja smjese (fermentiranja ).

 Potrebno glavno vrenje traje od 3–8 dana i zavisi od temperature i koncentracije ekstrakta. Potrebna temperature je od 3 do najviše 16  ̊C. Donje vrenje, prema kvascu donjeg vrenja. Dodatno vrenje mladog piva traje oko 2–4 tjedna. Mlado pivo dozrijeva u zatvorenim posudama u podrumima na temperaturi od 1-3̊  ̊ C. Tek u ovoj fazi (naknadno vrenje) pivo dobiva karakterističan okus i miris. Naknadno vrenje kontrolirati otvaranjem (ponekad) posude, te skinuti suvišnu pjenu. Završetkom ove faze pivo se stavlja u staklene boce ili sličnu ambalažu .

Koliko se sjećam, moja baka Paulina i ostale žene u Prekopakri, pivo su spravljale prema ovim parametrima :

     10 kg  slada  (ječmeni šrot)

     60 litara  vode

     10 dkg  hmelja mljevenog

     1 dkg anisa

     jedan kvasac

Valja napomenuti kako je voda jedan od osnovnih sastojaka piva i upravo od nje najviše ovisi kvaliteta piva. Uz osnovne zdrave kvalitete vode značajna je i njena tvrdoća.

Tvrdoća vode je mjerilo učinka vode za njeno reagiranje sa sapunom. Tvrdoj vodi potrebno je podosta više sapuna za stvaranje pjene. Uzrok tome nije jedna tvar, nego raznoliki otopljeni polivalentni metali ioni, uglavnom kationi kalcija i magnezija, iako znatno manje tome doprinose i drugi kationi, npr. barija, željeza, mangana, stroncija i cinka. Tvrdoća vode se najčešće izražava u mg/l kalcijevog karbonata CaCO₃, ali i preko njemačkih, francuskih i engleskih stupnjeva tvrdoće:

1 njemački stupanj tvrdoće °dH = 10 mg  CaCO₃ u 1 litri vode;

1 francuski stupanj tvrdoće °f = 10 mg CaCO₃ u 1 litri vode;

1 engleski stupanj tvrdoće °e = 10 mg CaCO₃ u 0,7 litara vode.

Za proizvodnju piva na pakračkom području  bilo je sasvim dovoljno kvalitetne mekane i lagano tvrde vode.

Za kraj priče o ovome lijepom običaju, svojevremeno vrlo korisnom i zanimljivom običaju, ispričat ću jednu istinitu priču o češkim doseljenicima koji su često posjećivali svoju bivšu domovinu, a najčešće su odlazili u zlatni grad Prag.

KOD SVETOG TOMAŠA

Jeste li bili kod Svetog Tomaša? To vam je u zlatnom Pragu! Odmah do Valdštajnskog vrta. Ne znate gdje je Valdštajnski vrt! E, to je već malo teže, ali… naš kapelnik, koji izvanredno razlikuje vodu od … eh, ovdje bi trebalo pisati VINO, ali kako naš kapelnik pije samo pivo i konjak, opredijeliti se treba za PIVO.

E, sada vas već možemo uputiti, uz vodstvo našeg kapelnika, u smjeru krasne gostionice „Kod svetog Tomaša“. Normalno, tamo se toči izvanredno crno pivo, koje on doduše ne pije, ali zasigurno je puno bolje od vode koja je odmah tu u velikom ribnjaku u Valdštajnskom vrtu. To vam je u jednom sklopu. Park s vodom i gostionica s crnim pivom.

 Znate li zašto su ribe zelene u Valdštajnskom vrtu? Ne znate!  Kapelnik kaže, kako je to od plavog neba i žute vode!

A, znate li zašto su konobari tako golemi u gostioni „Kod sv. Tomaša“.

 Ni to ne znate!

Golemi su od crnog PIVA. Zapamtite, od crnog piva.  U zdravlje Vam bilo… pa birajte …

Foto Mato Pejić

Karikature Siniša Njegovan Starek

SINIŠA NJEGOVAN STÁREK (Sunja 1946.), karikaturist, slikar, pjesnik, amaterski povjesničar, publicist i političar. Obitelj je živjela u Prekopakri, gdje je završio osnovnu školu, a u gimnaziju je išao u Pakracu. Pod utjecajem djeda Karela, diplomiranog arhitekta, počeo slikati i crtati karikature i objavljivati ih u časopisu češke manjine Jednota u Daruvaru. Za Domovinskog rata bio aktivan u obrani u sastavu hrvatske policije, a od 1992. do 1999. bio je zastupnik za češku i slovačku manjinu u hrvatskom Saboru.

Priredio je više samostalnih i skupnih izložaba. Objavio je dvije monografije o povijesti Prekopakre i njenim žiteljima, a nedavno je predstavio zbirku pjesama u kojoj se nalazi i pjesma sjećanja na pivske razgovore u Pragu Kod zlatnog vola. Sudjelovao je i na otvaranju izložbe našeg portala, odnosno našeg urednika Mate Pejića Nacrtaj mi krigl u pakračkom gradskom muzeju u sklopu Noći muzeja 2011. godine, te tada prenio svoje iskustvo o kućnom kuhanju piva u obiteljima čeških doseljenika na pakračkom području i predstavio svoje karikature na temu pivskih aforizama. Više od desetljeća kasnije, ovog proljeća stavio je svoja sjećanja na kuhanje piva u svojoj obitelji na papir i pon udio na objavljivanje internetskom portalu Lipički kompas. U prošlotjednom i ovotjednom broju lista češke manjine Jednota mini serijal je objavljen na češkom jeziku.