Obećo sam, al jebeš ga
Svaki odlazak na more za pivskog je fajnšmekera prava noćna mora. Također sam bolno svjestan da svakodnevna jadikovka revnog pivoljupca ništa neće promijeniti, „ta njega nitko ne sluša, ni braća koja lutaju," pa sam još preklani obećao da o mukama pivopije na Jadranu više neću pisati. „Obeć'o sam, al jebeš ga..."
Kad ti se iznenada ukaže prilika provesti na moru četiri dana bez ikakvih obaveza, doli one da se odmaraš, zabavljaš i da ti bude dobro, dakle - „bez brige i pameti" i kad se ta prilika zove 52. festival hrvatskih kazališnih amatera, pa putuješ u odličnom društvu dramskih entuzijasta dviju čeških beseda - Daruvara i susjednih Doljana, i još kad je mjesto na kojem se stvar dešava Stari Grad na Hvaru, dakle na turistički najrazvijenijem hrvatskom otoku, i kad te još posluži vrijeme, te svih tih dana lijepo prži sunce, mameći na utaživanje žeđi kakvim lijepim gutljajčićem, može li se čovjeku zamjeriti, ako se ponada da će to moći učiniti nekim dobrim pivom? Je li to puno, ako poželi da može izabrati lokal na rivi, pazeći da mu ništa ne zaklanja pogled na lučicu krcatu šarenim brodicama, pa dok vjetrić ćarlija i ljuljuška ih na lijenim valićima, da on može proučiti pivsku kartu, te se dodatno oznojiti ne mogavši se odlučiti hoće li uzeti lokalno pivo ili neko zvučnijeg imena, ili će ih ipak isprobati sve - tim redom? Ne bi li bilo pravo da finim hladnim pivom bogate čvrste bijele pjene u orošenoj krigli stavi točnu na „i" svoga prvog ovogodišnjeg posjeta obali? Bilo bi, dakako da bi bilo, ali taj film još nitko nije vidio, a svi su izgledi i da još dugo neće.
Za onoga komu je stalo do dobrog piva, za onog komu uz ljetne vrućine najbolje pada uživanje u kakvom finom zlatnom soku, ljetovanje na moru ravno je ulasku u Danteov „deveti krug," tamo gdje čovjeka dočeka upozorenje da mu pred vratima valja ostaviti svaku nadu. Na moru, naime, nema nikakve mogućnosti izbora, na moru nema nikakve šanse za užitak, na moru jednostavno nema ničega za pivskog sladokusca, za žednog brata naviklog na višu pivsku klasu, za iole zahtjevnijeg konzumenta, koji se neće zadovoljiti europivom iz masovne produkcije.
U Starom Gradu kao da je bio sabor šampiona u mučenju poštena svijeta, a ne festival glumaca i režisera i svega toga. Kao da su tamo vršljali Prokrust promovirajući svoju „vuci-guraj" postelju, njegovo veličanstvo Ferdinand Drugi i španjolski inkvizitori, Tantal, Sizif i štatijaznam, a ne nevini zafrkanti koji smišljaju svakojake vragolije ne bi li izmamili pljesak dokonoga općinstva. Naime, u mnogobrojnim tamošnjim lokalima ponuda piva tako je otužno jadna, jednolična i monotona, da je pivopiji najbolje da u njih i ne zalazi, jer će razočarenje i bijes biti jedina plaća za njegov napor.
Da u većini kafića nude točeno pivo, ali isključivo Ožujsko i to - prehladno, bez pjene i bez ikakvih pamtljivih ili privlačnih atributa, doznao sam tek kasnije. da se ne bih prerano demoralizirao. Tako sam za prvog starigradskoga ručka, pun entuzijazma konobarici rekao da hoću „najveće pivo koje imaju" a ona mi je nezainteresirano rekla: „Laško nula trideset tri," a ja sam onda, ne želeći prihvatiti tako poražavajući odgovor, pitao: „A kakvo pivo još imate u toj dječjoj varijanti?" a ona je mrtvo-hladno uzvratila: „Nikakvo. To je jedino što imamo."
Na to ipak nisam mogao pristati, pa sam prkosno odlučio žeđati. Poslije sam, špartajući oronulim gradom shvatio da ni u jednom božjem kafiću nema ničega, osim već opisanog prehladnog Ožujskog i gdjegdje istog takvog Karlovačkog, pa sam slijedećeg dana, gledajući za susjednim stolovima kako te minijaturne boce izgledaju naočigled pretjerano ohlađene, jer staklo nije sjajno i orošeno kapljicama, nego je mutno od bezočnog tretmana u nagarenom hladnjaku, ipak - nakon što sam se uvjerio da se ponuda piva u međuvremenu nije promijenila, rekao: „Dobro, dajte mi dva!"
Nakon podužeg vremena gospođa konobarica donijela je - jedno pivo. Onda sam ja pitao: „A gdje je drugo pivo?" a ona je odgovorila: „Pa, nema drugog?" A ja sam pojasnio: „Ne mislim drugačije, nego još jedno isto," a ona je onda (napokon) shvatila, pa je ubrzo donijela drugu bocu. Onda sam se pokajao što sam na tom inzistirao, jer to je pivo bilo upravo onakvo kakvim sam ga pamtio iz svojih prethodnih iskustava: potpuno bezlično (moglo bi glumiti definiciju izraza transparentno), pa i unatoč prevelikoj hladnoći djelovalo je uvelo i klonulo, ishlapjelo i pomalo neugodno grko. To me je dodatno razočaralo, jer sam se sjetio kako je češki kolega Jan Bartuška, u članku Zastrašujuća Hrvatska i balkanska pivska velesila Crna Gora, koji smo neki dan prenijeli n ovom mjestu preporučio da se grozna hrvatska točena piva, koja su jedina dostupna u turističkim mjestima, zamijene flaširanim slovenskim pivima, koja se mogu kupiti u dućanima, jer su ona, kao - solidna. Šipak! Nisu solidna. Kasnije sam pomislio da je točeno Laško možda manje loše, a upravo takvo dostupno je u restauraciji na bazenu hotela u kojem smo odsjeli - Arkade, jedinog trenutno otvorenog hotela u Starom Gradu. Opet greška! Nije bolje! Dapače, lošije je.
A, kad se samo sjetim, kako smo divojarca Zlatoroga iz pivovarne Laško halapljivo gutali onomad u daruvarskoj krčmi Centar kod Ilije Ninkovića, gdje su se točile sve tri sjajne inačice dotičnog blaga, a i malo kasnije u, za tadašnje (predratne) uvjete, spektakularno uređenom kolodvorskom bifeu, gdje se nudio samo flaširan...A danas, što bi kazali Englezi - uajter šeid of peil.
I onda slijedi valjda najveći paradoks, koji turist može doživjeti, a to je da s olakšanjem dočekaš trenutka povratka, da odeš u najbližu samoposlugu i košaricu napuniš hladnim limenkama nečega, a uglavnom se može birati između većeg broja, opet ne vrhunskih, ali ipak solidnih imena. Tamo ima i Carlsberga, i Heinekena, i Stelle Artois, pa i domaćih uzdanica ako baš hoćete, pa i robnih marki trgovačkih lanaca, poput nekakve Germanije koja se (nota bene: solidno!) kuha u - Rumunjskoj i, što je za mene na kraju bilo najprivlačnije - Staropramena. Licenčnog, ali dobrog. Za razliku od terase na rivi po kojoj radosno lupkaju morski valovi, dražeći nosnice pripadajućim mirisom, u autobusu slobodno možeš potezati iz limenke, tamo je to potpuno primjereno. Pa kad se dočepaš nečega ipak koliko-toliko prihvatljivog, i kada hladna tekućina poteče niz tvoje žedno grlo, kratki odmor u predsezoni učinit će ti se ipak manje mučnim nego što je uistinu bio, a Stari Grad, koji se polako gubi iza flekavog stakla prozora autobusa što grabi prema trajektnom pristaništu, izgleda malo manje turoban, siv, ofucan i star.
Za one koji žele znati više - reportaža Bespuća pivske zbiljnosti.
