Prije pedeset godina znameniti daruvarski foto reporter Tony Hnojčik već je bio ugledni majstor novinske fotografije, a u svom je opusu imao i mnoge fotografije koje svjedoče o posljedicama prekomjerne konzumacije alkohola, o onim trenucima u kojima čovjek sam sebi obeća da više neće okusiti alkohol. To ga je ponukalo da se zapita Što je to u ljudskom biću, što ga tjera prema piću, te da u svom matičnom listu, daruvarskom tjedniku češke manjine Jednota objavi tekst naslovljen Obećanje glasi: Nikad više!
Naravno – znamo kako to završava – po onoj: Obećanje, ludom radovanje. „Obećo sam, al jebeš ga,“ rekao bi Balašević. Ne pijem više. Ali ni manje, veli aforizam... Uostalom, pogledajmo kako je Tony Hnojčik razmišljao u srpnju 1974.
Što te, čovječe, tjera da grozničavo posežeš za čašom, ulijevaš u sebe „nektar“ pa on da pjevaš ili plačeš, napadno se, čak neukusno, veseliš, galamiš i ne znaš granice svoje razuzdanosti. Koja to sila uvijek iznova tjera tvoje ganglije prema novoj i novoj čašici, želiš li što utopiti, zatomiti? Hoćeš li time ispraviti svoje greške, neuspjehe? Je li to možda nekakav flaster za bol? Ali, duboko si svjestan da je sav zaborav tek kratkotrajan a buđenje mučno.
Kad dođeš kući usijane glave, svi su ti mali, beznačajni a ti si tako velik i moćan, glupavo se smješkaš, pokušavaš stajati ravno u govoriti suvislo. Jednom se živi, pa zašto si čovjek ne bi priuštio malo zadovoljstva. Život je veliko NIŠTA, a čaša daje toliko ugode i toliko snage. Neka ti se netko usudi proturječiti, tvoje zamagljene oči u stanju su sijati munje, a usta sipati bogatu zalihu ne baš pristojnih izraza a pesnica vlada!
A zatim, kad kod kuće „uvedeš red“, s osjećajem iscrpljenosti padaš na krevet. Ujutro je glava teška, želudac nizašto, ne možeš svojim najmilijima pogledati ravno u oči, u oči crveni od plača i neprospavane noći. – Znaš, puno posla i čašica za kuražu na prazan želudac malo te prevarila. – Nije ti jasno zašto ti je košulja propaljena a hlače polivene. U sebi obećavaš: „Nikad više“
Hoćeš li održati obećanje? Ili ćeš sam sebe iznevjeriti?
Prijatelji te zovu da izađeš s njima „na jedno“. Možeš li im se oduprijeti? Neće li te zadirkivati? Ipak moraš imati prijatelje ne možeš samo sjediti kod kuće. Na kraju krajeva, svatko ima neku zanimaciju. Nisi valjda stroj pa da samo rintaš a ništa si ne priuštiš. Žena je nešto drugo. Osim se osim poslom na radnom mjestu još bavi i djecom, ima kućanstvo i stalno nešto popravlja. Ima dovoljno zabave.
Ma, ti ćeš samo dopratiti prijatelje do birtije, nećeš prekršiti dano obećanje. I ni sam ne znaš kako se to dogodilo i evo sjediš u gostionici. No, dob ro, malo ćemo popričati, prijatelji su ipak važna stvar, neka oni piju što hoće, a ti ćeš naručiti sok. Kad odjednom, pred tobom je čaša vina. No, dobro, jednu mogu, kad je već tako ispalo, jedna me neće ubiti, neće se to na tebi ni vidjeti, a malo će te okrijepiti. A upravo ta okrjepa daje ti kuražu da naručiš još jednu. Osjećaš se bolje, savjest ti je ušutkana i počinješ društvo uveseljavati šalama. – To je momčina, – hvale te. A ti pun samopouzdanja kažeš sam sebi – ta zabavljam se za svoj novac, a stvarno se zabavljaš. Za tebe već ne postoji nikakva tajna, sve što si nosio skriveno duboko u sebi izlazi na površinu i biva oskvrnuto neumjesnim primjedbama prijatelja koji piju s tobom. Filozofirate o ispravnosti tvojoj ili nekog drugog, ne znaš više ni tko što govori...
Drugog dana teške glave ne razumiješ kamo je nestao novac, zašto imaš propaljenu košulju, mokru cipelu, zašto žena ima uplakane oči i uopće nisi svjestan da njezino strpljenje ima svoje granice i već po starom običaju sam sebi obećavaš: NIKAD VIŠE!
(Jednota broj 29. 13. srpnja 1974.)
S češkog preveo Mato Pejić
Tony Hnojčik (1951. – 2018.) bio je veliki daruvarski fotoreporter, zaljubljenik u pisanje svjetlom, čarobnjak kamere, čovjek široka duha i osmijeha, neiscrpne energije, hrabar i nepokolebljiv. Tony Hnojčik se od gimnazijskih dana nije odvajao od svojih fotoaparata i punih je pola stoljeća revno bilježio sve što se događalo oko njega. Silno znatiželjan i beskrajno talentiran ostavio je na tisuće dragocjenih podataka o našim životima, o povijesti Daruvara i Zagreba, a posebno Pakraca i okolnih bojišta s kojih je izvještavao u vrijeme rata.
U profesionalnoj karijeri bio je vezan uz dvije redakcije – daruvarski tjednik na češkom jeziku Jednota i zagrebačku obiteljsku reviju Arena, ali njegove su fotografije objavljivane u desecima novina diljem Hrvatske, dok su ratne snimke obišle svijet. Izložbe, radionice, festivali, susreti, druženja, sve ono gdje su se okupljali fotografi bilo je Tonyju drago i blisko, a i on je uz svakoj sredini bio dobrodošao.
