Drage čiteteljice, poštovani čitatelji!
U rubrici «Pjenušave vedute» objavljivat ćemo eseje iz knjige «Pjenušave vedute – priče o pivu» daruvarskog novinara i urednika ovog portala Mate Pejića. Većina eseja, pjenušavih veduta, objavljena je u dva serijala pivskih emisija Radio Bjelovara (danas BBR) između 1995. i 1997 godine, u rubrici Daruvarske vedute garnirane pivskom pjenom te u rubrici Pijem pivo - to je moje piće, dižem krigle – razvijam mišiće emisije Radio Daruvara Petkom uz radio i pivo (2000./2001.). Tu su i tekstovi objavljeni u daruvarskim listovima Boom, Jednota i Aquae Balissae, u Pakračkom listu, Virovitičkoj Pusi i osječkom strip magazinu Kvadrat te nekoliko eseja prvi put objavljenih u knjizi.
Izdavač knjige su Radio Daruvar i Logos d.o.o. Daruvar. Glavni sponzor radijskih emisija i knjige bila je Daruvarska pivovara, a pomogao je Grad Daruvar i Poljodar Tim.
Evo što je u Pogovoru knjige o esejima napisao Damir Horvat-Zacskai.
Pivo, ta riječ za koju je lako povjerovati da dolazi od etimona (temeljnog oblika), riječi piti, javlja nam se uz vino već poodavno kao jedna od odrednica prema ustanovljenim, široko prihvaćenim građanskim vrijednostima europske kulture: pivnica i pivo drevne su riječi, od davnih stoljeća uvriježene u rječnicima, pa i u hrvatskome jeziku. Spominje ih već Faust Vrančić u svome Rječniku pet najuglednijih europskih jezika (latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog), izdanom neke 1595. godine. Danas se pak niz zemalja ponosi kakvoćom ili količinom svoga proizvedenog piva, trudi se prirediti što veličanstvenije, da ispravno kažemo, orgije pijenja piva (kako nam u ovoj knjizi lijepo i potanko opisuje autor, vjerni posjetitelj Oktoberfesta).
Sama riječ orgija navukla je, doduše, na sebe niz negativnih suzvučja, no valja se podsjetiti da je nekoć bila vrlo omiljena (značenje/smisao razvrata zadobiva tek poslije stava crkvenih otaca protiv poganskih misterija), a zbog mentalne društvene higijene, kojoj je prirođeno da uvijek nešto petlja, prtlja i ono što nudi daje tek nakon svih mogućih samozaštita u svrhu izbjegavanja neugodnih kontraindikacija - znači zbog svoje dvolične naravi - danas javnost radije rabi "pristojnije" termine, eufemizme, poput svečanosti, domjenka, gozbe, fešte, a premda odlazimo na tulume i zabijačke, uredno izbjegavamo pijanku - da netko slučajno ne bi pomislio kako je osnovna svrha takvoga okupljanja jednostavno - pijenje. Tu se, međutim, već dobrome pivopiji zalomi da na dobroj pivskoj prihrani vari i tri-četiri dana, pa možda otud ona fama o njegovim silnim prehrambenim vrijednostima.
I evo - uspjeli smo utvrditi kako je pivo jedan od javno odobrenih i blagoslovljenih poroka, što je bjelodano: putujući lijepom našom, pred mnogim ćemo dučanćićem, trgovinom, kioščićem, prodavaonicom, pa i birtijom, naravno, često zamijetiti dvojicu, trojicu, ili i više njih kako natežu iz politrenih boca, taru znoj s čela, čačkaju uši, mršte se i trzaju nosevima, a uz to se vrpolje, mašu rukama, žustro razgovaraju ili pak mudro šute sjedeći na klupi, požudno vuku dimove - a pivske im boce u ruci ili nadohvat: uz bok iz poštovanja prema westernima ili pod nogama za pokazivanje nehajnosti, nonšalancije. Piju pivo prije ručka, piju pivo poslije ručka, piju predvečer, piju za dobro jutro ili za laku noć. Ili tek piju reda i pristojnosti radi - da ne uvrijede susjeda, ili piju samo za sebe. Ponekad dotrči ljutita žena i digne silnu viku. Poneki se od njih tad pokunji i pođe s njome doma. Poneki obećava da će on brzo. Poneki joj samo (prasac jedan!) priprijeti i šalje je natrag (pa katkad i posve unatrag!). A neka od njih, međutim, i sama sjedne i pomogne dragom da lakše dovrši posao, ili čak zamoli da joj napravi mjesta i naruči bocu piva i za nju. Eto, reći će netko, možda je baš to onaj par iz bajke: živjeli su dugo i sretno sve do svoje smrti! ...
Mato nam Pejić, pivoljubac i pivoznalac, spominje kako se još uvijek "čuju potmule detonacije koje građane bude noću" od piva koje pokoje domaćinstvo u nas još pokušava skuhati za obiteljsko-rodbinsko-prijateljsko trošenje. Podsjetilo me ovo i na moj slavni pokušaj kuhanja piva - i to ne bilo kakvog, nego baš crnog. Sjećam se da sam sa susjedom (a bili smo obojica kandidati za blaženike!) pržio prvo kukuruz na tavi, sve do preporučenog, zajamčeno paklenog smrada. No, kakvo-se-takvo pivo skuhalo: potom se ta tekućina sumnjive boje i okusa morala konačno pretočiti u boce koje su bile pripremljene, isprane i poslagane, ali u silnoj muci i čežnji, lakomosti i onemoćalosti, jasno da smo zaboravili tekućinu ohladiti. Tako sam remek djelo svoga kuhanja (nikad više u životu!) crnog piva završio lijevanjem još tople tekućine (čiji se okus navodno trebao stabilizirati i oplemeniti, kako me uvjeravao susjed, za dan-dva, kad odstoji) u boce, što je ishodilo pucanjem stakla uzduž i poprijeko, pa je dvorište (a kuhinja se još nije ni ozračila) neugodno i bolno zaudaralo još barem tjedan dana. Pouka glasi kako svoj preveliki entuzijazam za kakvim novim, izazovnim i osebujnim djelatnostima ipak valja nadzirati, tako da se u njemu može uživati tek do one (najljepše!) mjere u kojoj lijepo prihranjuje i podražava maštu. Drugim riječima: Ako ti se pije, a uma si tanka, ne glumi Ajnštajna, već se drži šanka!
U ovoj nam knjizi Mato Pejić pokušava ispričati i što više zanimljivih, poučnih i manje ili više vrckavih priča o pivu, draška nam maštu, pobuđuje žeđ i tjera nas da čitajući ove retke, a još suhih usta, nehotice okrajcima rukava taremo usne, kao da nam pivska pjena klizi onkraj usana nakon što smo dobro potegli iz pivske boce. Spominje mnoge stare narode koji su ga trošili od pradavnih vremena - u magijskim je obredima i drevnim mitovima pivo bilo vrlo značajan čimbenik - bilo je to piće ratnika, jer je osiguravalo dovoljnu razinu ekstatičnosti, agresivnosti, posvećenja opojnosti, božanskog zanosa, uopće ... predanosti zajedničkom, stihijskom - znači, bilo je i ono "opijum za narod". Pejić nam tako govori o nizu predaja, tradicija, legendi, mitova povezanih s nastankom piva u određenim djelovima svijeta. Jedna od enciklopedija piva kaže: stari Sumerani pili su pivo "sikaru" u slavu bogova, davali ga za plaću radnicima, a služilo je i kao hrana bolesnicima. Uz mnoge druge vjerovali su i oni da je njegovo opojno djelovanje za čovjeka duhovni doživljaj. Pejić navodi i kako ponegdje vjeruju da je pivo božanski dar ljudima, kojeg su otkrili bogovi (Ra), i bit će da je tako, jer su svi odreda zborovi polubogova, legendarnih junaka i glavnih bogova skupa blagoslovili njegovo trošenje u pucima naroda (izgleda kao da su stari bogovi najvećma cijenili somu, ambroziju i slična, "gospodska" pića, pa su stoga odlučili pivo prepustiti ljudima): nigdje se, naime, ne spominje nitko tko je zbog predaje pivskog naputka ljudima osuđen i proklet kao Prometej zbog predaje vatre
Lijepo, dakle, gospon Mato Pejić isprepliće svoje priče o pivu, i kao da nam slutnjom njegovih čari mazi nepca dok nam se ždrijelo pokatkad suši u strasnim opisima ugođajnih pivskih divota; a izraz mu je u osnovi onaj koji teži književnom, naginje prepuštanju i podavanju jeziku, zaranja u njega kao u plodni ocean, da bi iznova izronio s novim pregrštima riječi kao niskama koralja kojima će protkati nadahnutiju rečenicu. Mnogim odabirima istoznačnica ili riječi sličnog značenja neštedimice nam se otkriva kao veliki štovatelj bogatstva hrvatskog jezika, koji će iz riznice jezika pokušati iznijeti što više nama na ogled. Stil mu je stoga ispreden širokogrudim nabrajanjem, koje nas polako ali sigurno uljuljkuje u drevni užitak, nirvanu čitača, jer svi želimo da nam se priča nešto zanimljivo, ali ne bilo kako! Još od djetinjstva u nama tinja čežnja za ugodnim glasom koji će nam pročitati divnu novu bajku, a mi ćemo se (ali tek kad nam se priča svidi) prepustiti čarima sna ...
Ali vratimo se temi. Koliko je jako pivo ispreplelo arhetip svijesti ovih prostora, najbolje nam dokazuje Helmut Hiller: "Vjerovalo se da onaj tko na Poklade pije mnogo piva produžuje život, a da se onaj tko pije na Novu godinu pomlađuje. Pranje bijelim pivom poljepšavalo je kožu. Tegobe u želucu liječile su se tako da se pivo prelije preko nađene, užarene potkove, pa da se zatim tako zagrijano pivo popije. Protiv posljedica zmijskog ujeda kuhalo se jasenovo lišće u pivu. Ako je netko sanjao pivo, u kući je navodno dolazilo do svađe. Tvrdilo se da će vještice zavladati onim tko ne otpuhne pjenu prije nego što počne piti pivo - osim ako je pijan. Ako se na svadbi dolije piće u čašu koja još nije potpuno prazna, onaj tko iz nje pije bit će nesretan u ljubavi."
Ima i zgodnih zaključaka, koji nam moraju izazvati osmijeh i potaknuti maštu: "Ako je djevojka u društvu prevrnula pivsku čašu, vjerovalo se da će roditi vanbračno dijete." Vjerovalo se i to (ali su to zacijelo vjerovali neki ograničeni muškarci) da je opasno i pijenje iz napukle čaše: žena onog tko bi tako pio mogla bi rađati samo djevojčice!
A pivske čari i naš grad, Daruvar? U svome spominjanju Vranjevine autor nam ipak, premda je to protuslovno (danas čitamo o mogućoj obnovi Vranjevine skoro sigurni da njenu obnovu ni naša djeca u svome zrelom dobu neće doživjeti), budi nadu, ali više čežnju i neku tihu nestvarnu želju da naš grad jednom ima krasnu pivnicu secesijskog ugođaja, na trgu koji našem oku pruža vidik svojih prekrasnih obnovljenih fasada i ljepotom odmara oči ... tko će to doživjeti?? Vjerujem da bi podosta najzakletijih pivopija zapriseglo dugotrajno apstinirinanje od piva u čast otvorenja pivnice, samo kad bi im tko vjerodostojan tvrdo zajamčio da će za koju godinu biti otpočeta gradnja, pa da će jednog dana za naših života (u inat našoj nevjerici) čak i proraditi. Za takvoga bi se lako složili i kazali: dao mu Bog svakoga dobra i da nikada u životu više ni trena žedan ne ostane!
Netom natočeno pivo: pogled nam se kupa u čarobnom brijegu pjene, da bi polako silazio niz odbljesak zamamnozlatna odsjaja njegove boje na staklu, dok nam nosnice lagano podrhtavaju, ćuteći kako mu mirisi obogaćuju naše osjetilne prijamnike, a ruka se polako sprema prema vrču, krigli, čaši, ne bi li je obujmila i prinijela pred usne, koje će prvo oprezno, ali žudno otpuhati malo pjene, da bi napravile mjesta gutljaju: on će pak kliznuti grlom kao zreo zrak sunca u predvečerje, a osjetilima će nam strujati prpošan osjet ugode, da bi se širio i širio našom taktilnom nutrinom.
I stoga, kad pročitate četvrt ili čak i tričetvrt ove knjige, a ne uzbudi vas pomisao na miloliku točioničarku, koja vam jednom rukom preko točionika gura veliku kriglu točenog piva, s velikom bijelom kapom već podivljale pjene, dok se lijevom rukom zacijelo (u ovo ubrzo bivate sve sigurniji) negdje češe (i pritom sigurno misli na vas, jer ste već shvatili da vas gleda u oči, misleći kako vi to ne primjećujete), a ona to čini jer je već poprilično uznojena i malo napeta od gužve koju je danas imala, ili ako ne osjetite želju za jednim hladnim pivom iz boce, s prikladnom naljepnicom i pouzdano dobrim okusom, koji vas uvijek iznova ugodno iznenađuje premda ste navikli na njega, koje vam ljubazno osoblje donosi tik pred vas, spušta na stol bocu, čašu i račun, a vi lagano jednom rukom protrljate bocu (ne prejako, da zao duh prenaglo ne sukne iz nje!), a drugom obgrlite čašu, pa nježno prolijete prvi mlaz ove milookusne, krasnomirisne tekućine u nju, potom pogledate kao začarani u ono što je pred vama, pa oprezno ali odlučno ispijete prvi, malo duži gutljaj, i ako je sreće, svojski podrignete, onda ova knjiga nije za vas ni pisana. No ne zamjerite nama koji poštuju ovakove obrede i u njima uživaju - tko vam kriv kad padne sljedeća runda što ne možete više piti sokove, a ne da vam se otići iz društva pivopija!
Ako nikad ne sanjate oskudno neodjevene, primjereno guzate konobarice kako se vrte na sve strane oko vas, i natječu se koja će vam što brže prinijeti novu kriglu nabujaloga točenog, nestašno se osmjehujući pritom, a vama se pogled opasno kotrlja silnim pribrežjima njenih krajobraza, a to se njeno poprsje vama pod nosom graciozno biba i giba i kruži, i ona vam dooobrohotno dopušta da vam ruka pokatad sklizne i blago pljesne jedan djelić njena zamamna gluteusa maximusa, pripazite: premda ni odviše pića nije dobro, ne valja dopustiti ni da moždane vakuole atrofiraju - morebit zbog onoga silnog konzervansa, viška boje i silnog šećera u tim sokovima?!
Na kraju valja pustiti i umnije glave da o pivu prozbore koju. A evo što kažu: Kad mi Hrvati pijemo, mora da je čaša duboka i široka (Šenoa). Hrvat pije samo jednom na dan, ali nikad sam, već u društvu svojih prijateljah. Što veće društvo i što bolji prijatelji, to je više žedan (Weber-Tkalčević). Bože živi zdravlje i pivnicu punu, i pjesama slavlje, tu veselja krunu (Preradović). A kako Biblija izravno ne spominje piva, ali spominje niz drugih opojnih pića, valja navesti i njen, najplemenitiji, savjet: Bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju! (1.Korinćanima 10,31).
No, ne bi bilo zgorega uvijek imati na umu da se po nekima ne smije nazdravljati vodom, jer će onaj kome se tako nazdravlja dobiti uši! Mnogi, kako kaže Tin, kojima umjetnost pijenja godi, a o njoj nisu ništa napisali i naslikali, tješe se da su barem dobro pojeli i popili. Nijemci su pak govorili: Plzenjsko je pivo svijetlo kao junakinja u nekoj baladi, lagano kao savjest diplomata, sjajno kao obećanja ministra financija i pjenušavo kao govor. Kazali su Nijemci i ovako: Kad se radi o vodi, i ja tako postupam, rekao fratar kad mu opat kazao da pas pije samo dok ne utaži žeđ. Mudro nam ovo preporučuju i njihovi susjedi Austrijanci, kad kažu da pijanstvo ima tri dobra svojstva: čini nas bogatima bez novca, jakima bez snage i pametnima bez razuma.
A i sam je blagoglagoljivi autor ovih pivoskočica, potpivnica, pivoučnica, pivoslovica i pivskih pričica i pripovijetki o pivu već kazao i napisao: "Gašenje žeđi i izazivanje pijanstva jedine su dvije funkcije pića, a zašto je to tako dobro, to piše na dnu čaše, pa ju dakle treba ispiti da bi se to doznalo!" Stoga ću i autoru knjige i njenim čitateljima nazdraviti jednom napitnicom iz 17. stoljeća. Zdravica je to Henryja Aldricha, dekana Kristove crkve u Oxfordu:
If on my theme I rightly think,
there are five reasons why men drink:
good vine, a friend, because i'm dry;
or lest I should be by and by
or - any other reason why!
Ako o mojoj temi misli pravo mniju,
razloga pet jest tome što ljudi piju:
od gušta vino, il' suho grlo, ili prijatelj mio,
il' kad bih to rad zgodne prigode htio
ili koji god drugi razlog bio!
