O pivskoj, hm, kulturi
Ugodna toplina ovogodišnjeg kasnog proljeća i sasvim izvjestan dolazak ljeta, kao jedan od redovnih pojavnih oblika radosti i optimizma donosi i otvaranje restauracijskih terasa. Ugostitelji iznesu iz lokala stolove i stolice, ograde komad javne površine i pruže vam mogućnost da uz čašu sjedite na svježem zraku. Istodobno otvaraju sezonu točenog piva.
Tako bi to barem trebalo biti, ali tako to baš i nije. Na ovim geografskim širinama dovoljno je naime re\ći da počinje sezona piva, jer se tu zlatni sok smatra sezonskim pićem, čija se potrošnja ljeti učetverostruči u odnosu na zimsko razdoblje. Što se pak tiče točenog piva, u Hrvatskoj je to tako rijetka pojava da ćete na primjer u Daruvaru, na terasi s koje gledate izravno u dvorište lokalne pivovare, a do vas dopiru mirisi i buka pivovarskog pogona, uzalud tražiti točeno pivo. Gospodin šef sale će vam, mrtav hladan, reći: „Nitko mi to ne traži, pa onda i ne držim. Neću valjda raditi na vlastitu štetu!"
Kako daleko to može ići zorno pokazuje reklama, koja se upravo vrti na televiziji. U njoj se „praško pivo broj jedan u svijetu" reklamira slikom grupe mladeži, kako skakuće u nekakvom baru a u rukama svi drže boce dotičnog piva. Jasno je da je riječ o prilagođavanju lokalnim prilikama, jer ta scena nema ništa zajedničkog s češkom kulturom piva. U Pragu ni u kom slučaju nitko normalan ne bi s bocom piva mahao po zraku, nego bi lijepo sjedio u pivnici i dao natočiti kriglu.
To je temeljna činjenica koja razdvaja češku pivsku kulturu od pivske, hm, kulture hrvatske. Vjerujem da je općepoznato, da je tradicija pivarstva u češkim zemljama dugačka čitavo tisućljeće, da je pivski turizam drugim najvažnijim razlogom putovanja turista u Češku republiku, da Česi bez konkurencije vode na ljestvici najvećih potrošača piva na svijetu...
No, nažalost, to se pomalo mijenja. Pivska globalizacija, čitaj: tiranija gigantskih multinacionalnih pivovarskih koncerna, temeljito je mijenja pivsko tržište i navike - gotovo sve velike i srednje velike pivovare završile su u rukama svjetskih kolosa, polovica ih je prestala kuhati pivo, a pjenušava tekućina postala je unificirani proizvod bez karaktera. Na kraju, ali ne manje bitno, ekonomska kriza uzrokovala je osiromašenje velikog dijela pučanstva, pa ljudi sve češće umjesto za točenim pivom u gostionici posežu za jeftinim pivom u plastičnim bocama iz supermarketa.
S druge strane, to posvemašnje unificiranje na tržištu piva prisililo je pivske sladokusce na gerilsku akciju koja je poprimila goleme razmjere - otvaranje malih nezavisnih pivovara u kojima kuhaju male količine pivskih specijala i nude ih svježe, bez filtriranja i pasteriziranja. radi se o svjetskom pokretu nazvanom craft brewing, koji vraća nadu da pivska kultura ipak neće odumrijeti. To je napokon i zajednička značajka Hrvatske i Češke - mini pivovare naime niču posvuda. Samo, dok ih je u Hrvatskoj desetak, u Češkoj republici dobro pivo kuha više od tro stotine mini pivovara a stručnjaci predviđaju da razvoj neće zaustaviti sve dok ih ne bude četiri stotine... Vjerujem da vas raduje takva najava svijetle budućnosti piva a također sam siguran da ste od ove rasprave pošteno ožednjeli i da bi vašem osušenom grlu legla hladna, orošena krigla točenog piva s raskošnom bijelom kapom... samo kada bismo je negdje mogli dobiti.
Objavljeno u Jednoti, tjedniku češke manjine u Hrvatskoj, broj 26. od 4. srpnja 2015.
S češkog preveo autor.
