Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

O otekloj flaški u taški

Roman Grossman   |   05.11.2014.     2182

O otekloj flaški u taški

U Třebechovicama pod Orebom živio Miloš, zvani Krokodil. Bio je to čovjek običan, nakon petog piva nedoličan, nekakvu je pjesmu tulio, dok mu želudac ne bi zakrulio, i tako je uvijek znao da je gladan. Pjevao je pjesmu o tužnom rastanku krokodila, imalo je to neki smisao veći, ali nije bilo jasno što je pjesnik htio reći.

Inače je to bio čovjek pouzdan, redovito je zalazio u gostionicu „Kod Halika". Njegove najveće životne nedaće dolazile su od brkova, ljubavi nedostatne i depresije zbog vrećice platne. Kad je išao kod „Halika" biciklom bi napravio krug oko pošte, oko policajca Jošte, pa preko uzorane ledine, gdje je proživljavao trenutke nostalgije, jer ga je podsjećala na stražnjicu njegove bivše žene.

Nije težio za bogatstvom, nije kao drugi htio da umjesto dva kotača ima četiri, bilo mu je dovoljno da se cijeli dan vrti u jednom krugu. A kad bi uvečer pošao na pivo, nikad nije sjedio sam. Sjedio je s njim njegov osjećaj nepotrebnosti, samoće, a kod plaćanja pridružio bi se i osjećaj skupoće.

Pivo piti za njega je značilo u nadi biti.

Na život je gledao kroz kupu pivske pjene,

s nadom da će doći do krupne promjene.

Nada je nestala, kad je pjena pala.

Uz njegovu brzinu, dok se on snađe, opet nadu nađe.

Donesu mu novo pivo.

Svaki dan, osim ponedjeljka, kad je bilo zatvoreno, barem deset puta koprcao bi se u nadi. Sve mu je teže i teže padao svaki novi pad pjene, njegovo lice, izmoždeno depresijom počelo je nalikovati otucanom valovitom limu. Pri pogledu na njega zastajao je dah. Pa se tako dešavalo da su jedan po jedan uskrsavali Franta Picko, Luboš Macháček i Ladislav Virák.

 Ali jednog dana. Jedne večeri, u trenutku kad je Miloš proživljavao već deveti pad nade, buku lokala nadglasao je krik konobarice Saše: „Dečki, nestalo piva, ali bez brige, imamo flaširanog." Te riječi su zvučale kao Božji pjev, kao Frante Picke pijanački rev, kao pozivnica na čokanjčić, kao obavijest da je nestalo piva...

Na tu vijest svi poustajaše. Neki su opet sjeli, Franta Picko na nogama ostade, Jarda Melas u šoku sam sebi koju pljusku dade, Olda Fajfr otišao uz ispriku da je sa ženom dogovorio neki posao, Miroslav Barta, da ionako s godinama gubi merak, Jarda Mokras da se već sat vremena otići sprema, Emil Élu da svejedno još puno do penzije nema.

Samo je Miloš znao u kakav je to predio svog života pao. Napokon je shvatio liniju života svoga u vidu pivskog bureta prekriženoga. Bio je tako ispunjen da je svoju sreću htio s nekim podijeliti, ali nije mogao bocu od usana odijeliti. Pio je i pio. Vjerojatno bi se u svojoj žeđi i utopio, da u boci nije već nestajalo piva. Jezikom je htio zaorati do dna samog, gdje je na njega čekao talog. Iznenada njegov jezik nešto osjeti. Bila je to provala strasti, kao da će mu svi preostali zubi ispasti, ta strast je obuzela čitavo mu tijelo, koje je od ljubavi provrelo.

„Kako se zoveš?" pita boca. „Ja sam Miloš, a ti si flaška, jelda?" „Ne, boca." „Pa, rek'o sam flaška." „Ja sam za svakoga samo taška, iz koje bira kupljene stvari. Danas sam po prvi puta osjetila, osim toga što ti smrdi iz usta, ljubav silnu, kakvu sam vidjela samo na filmu," povjerava se boca. „A gdje si se naučio tako ljubiti?" „Izlizivao sam iz tebe talog, meni je žao svakog zrnca malog," odgovori Miloš. „Znaš, upoznala sam već mnoge momke, neki su u mene slinili, neki pljuvali, neki podrigivali, a ti si me ljubio, a uz to si svojim valovitim limom tako krasno gledao. Bio je pogled pun pokore."

„To sam razmišljao, kako bih ušao u tvoje otvore," objasnio je Miloš.

„Hvala ti, osjećam se tako puna."

„Kako možeš biti puna, kad sam te svu isisao?" pita zabezeknuto Miloš. „Prazna si kao ruska mesnica, kako prednji točak mog bicikla, ako hoćeš, možeš otići pogledati."

„Ja sam puna ljubavi," objašnjava svoje duševno stanje boca.

„Pokaži," pritisne Miloš opet bocu na usne, „ljubav još nikad nisam pio, ali napijao sam se već svakakvim drekom," i opet počne pit iz boce.

„Ma, šta pričaš, prazna si. Franto, je li prazna?" upita Frantu. „Je," odgovori Franta. „Eto vidiš."

„Čuj, nisi li ti nekako tamnoputa?"

„Jesam, to je od tog dima," odgovori boca.

„Ja mislim, da ti nisi možda ci..."

„Ne, cisterna nisam, zašto pitaš?"

„Ma, to ja samo tako, da se nešto kaže a Franta Picko."

„Jesi li to već čula?" pita Miloš. „Ne, nisam čula, bila sam u gajbi." „Pa, i u gajbi su to isto govorili." „Govorili šta?" pita boca.

„Pa to, da se nakon velike potrošnje piva mozak zamuti, a govorili su to da vas tamnopute treba separirati od bijelih čaša. Ne znam kako tebi, ali meni je to bezveze."

„Mene bi to boljelo, kad bi se separirao od mene. Znaš, ja sam na ovaj trenutak čekala čitav život, cijele dane provodila u gajbi, a kad sam konačno došla na stol, svaki put kad sam se nekome otvorila, prije nego što sam uspjela reći AAAAAH, svaki bi me isisao i onda me zamijenio za drugu. Dok nisam srele tebe. S tobom sam dodirnula nebo, za tih par trenutaka moj se život promijenio, ti si drugačiji," ispovijeda se boca.

„Znaš, da si jako draga?" „Hvala ti, to mi još nitko nikada nije rekao," nije skrivala ganuće boca.

„To me čudi," čudio se Miloš.

„Možda od ganuća, a možda od čeznuća, što je zatvorena u tom staklenom tijelu, možda zato što ima gojazno tijelo, možda zato što se osjeća veselo, sva se okupala suzama, da joj se mrznuo smijeh na usnama. Plakala je kao Jarda Kindl, kad mu je nakon tri godine prosvijetlilo svjetlo na biciklu. „Plačem nećeš ništa popraviti. Nego, radije mi reci, ne kane li lopovi opet poskupiti pivo," ispipava Miloš.

„Kako ja to mogu znati?" odgovara zatečeno boca. „Rekla si da si dala već mnogim momcima, pa se pitam, nije li u tebe ušlo i to, ako je nekome možda prošlo kroz gubec." „Već su u mene padale razne stvari, ne računajući zube, muhe i ose, ali takvog nečega se ne sjećam," odgovori uplakanim glasom.

Bujici njenog plača ne bi odoljela ni palača, pa tako ni etiketa nije odoljela. Najednom se srola, sve do ivice stola. I tako je boca stajala tu golog tijela, vlažna cijela, s glavom obješenom. Otvorena, puna slatkogorkih emocija, nesposobna da se brani, ispijena kao oči Josefa Jindre. On bi, kad više ne bi imao što piti i ustanovio da su mu ostale samo oči za plač, popio i njih također, što će mu kad žeđ ionako ne može vidjeti.

„Tako da ne kažeš da sam te zamijenio drugom, sakrit ću te tu ispod sira u taški. Nadam se da mi je nećeš promočiti, jer ne bih volio da mi bicikl nazebe," upozoravao je Miloš bocu. Prije nego što je boca zaustila, zatvori joj Miloš grlo dlanom i šup s njom u tašku. „Dobra tri oka (krune)," pomislio je. „Dva bih mogao prodati Jindri za jednu ljutu, a treće bih mogao skriti za kakvoga mudrijaša, ili za svog miloga pajdaša," sjeti se Miloš svoje omiljene kartaške igre.

Uto Miloš osjeti valunge. Nisu to bili valunzi kakve osjećaju žene u klimakteriju. Bili su to valunzi dobrote. Boca je užasnuto promatrala Miloša, kako se koprca u plimnim valovima valunga. „Miloše, daj popij! Popij malo piva!" vikala je iz taške. „Neće mi smetati što će te imati drugi, samo da te puste valovi," vikala je boca iz sveg glasa kroz rupu u svom sirnom kupu.

„Miloše, ti već odlaziš?" pitala je Saša opazivši kako se Miloševo tijelo bacaka. „To ja tu pazim da netko ne bi otišao a da ne plati," objasni joj Miloš. „Ja se, kad te takvog gledam prije bojim da te ne odnese oseka," govori Saša s podsmjehom u oku. „Onda ne debatiraj, nego ne zagrni plimom piva, ili ću tu uvenuti kao Petr Bek, kad je došao kući sav promočen, pa čekao da se osuši i tako dugo čekao da se osuši, da je sav uvenuo. Nakon tri godine našli ga isušenog i c biljkama koje je skupio i osušio kao pravi tata djeci za školu. Tako su ga djeca predala u školi kao visibabu, jer je vozio auto žabu i zato kao nagradu dobila bicikl. I dan danas ga se sjećaju sa zahvalnošću, iako su im bicikl ukrali."

„Evo ti pivo, Miloše," reče Saša. „Hvala. A sad se opet mogu vratiti uživanju," obradovao se Miloš. Boca je tugaljivo gledala kako Miloš uživa s drugom, osjeća se prevarena, uprljana, prljava je bila od taške, u kojoj je bila tako sama, kao Karel Berka nakon što su ga napustile sve iluzije, kad su mu ukrali bicikl iz spavaće sobe. Bilo je na dnu. Nije bilo ničega što bi spriječilo njezin duševni pad, pa je pala na samo dno taške. Dok je bespomoćno ležala u taški, zbog otekline nije mogla da se savine, a Miloš je uživao s drugih deset sve do pet, kada je s taškom izbauljao iz birtije, sjeo na bicikl, objesio tašku na guvernal i pošao kući, sve crtajući morske valove po cesti. Uto mu se taška, i u njoj flaška, zaplete u kotač. Poletio Miloš kao Gagarin. kad je na Centralnom komitetu KPSS tvrdio da na nebu raste ružmarin, te tako postao astronaut.

„Nećeš mi više križati moju životnu liniju, ti stakleni zločinče, ja se s tobom više natezati neću!" Odložio bocu na trotoar i odvezao se neznano kamo, ali očito u krpe. Boca tu tako stoji sama samcata, usred kišnoga jutra i kiša joj pada unutra, barem kad bi našla čep, da joj ne pokisne rep. Za čas joj je već bio pun nos. Otekla je kao tikva kakva, kao punica Ládje Viráka, kad je popila vodu, da unučad na praznike k njoj odu, a ne na rijeku, i to na pet dana, da ne bude sama. Boca je čvrsto odlučila i počela se klet da želi na onaj svijet. Ali kad je vidjela da to ne ide tako, promijenila je plan da više ne vidi dan. Prvo je na nju pala rosa, a onda i drijemež. Zaspala boca kao Jirka Él, koji je živio s osjećajem da mu nešto fali, pa kad je po 356. put prebrojao svoj imetak: bušilicu, bicikl, zamrzivač, krevet i ženu, na smrt iscrpljen ustanovio je da je jedino što mu fali - spavanje.

Boca je usnula neobičan san, da je našla odbačenu bočicu okrenutu dnom prema gore i da joj je glumila mamu, umivala je šutnjom, dojila materinjim pivom. Sisala je proždrljivo, da joj se sve treslo, nakon što je dugo jela jok, poče je puniti životni sok. Kako li se samo iznenadila, kad je shvatila da taj kojeg hrani nije nikakva bočica, nego Franta Vokoun, koje se uz nju ugnijezdio kao mala beba. Njegove prorijeđene dječje oči boje jutarnje mokraće pratile su curenje bala, što se izmjenjivalo sa sauganjem iz boce. Frantino sauganje djelovalo je na bocu kao bomba na Nagasaki. Duševno izbombardirana boca tako leži, boli je u križima i svuda, valjda je to Božji znak da dolazi dan posljednjeg suda.

I stvarno. Rijeka Dědina kao i uvijek, jedina se izlila s brijega i tekla boci u pomoć. Uzela bocu na ramena, od prethodnih akcija spašavanja malo smlavljena, tekla je do svih prodavaonica i birtija. Negdje se nije pretekla preko stepenice, drugdje je istjerali, jer da oni nisu ništa naručili. Samo je gospodin Fischer, poznati trgovac trulim voćem, otvorio svoje srce, a potom i vodi vrata. Primio je ojađenu bocu u svoju gajbu, očito je znao što to znači biti sam i bespomoćan. Osim toga, Dědina mu je oprala pod. Samo, tri oka (krune) kaucije za vraćenu bocu Dědini nije htio dati, jer bi ga netko mogao odati, a također bi to onda bio opran novac.

Kad je susjed Dvořák vidio, da Dědina Fischeru pere pod, žurno je otvorio do tad neosvojiva vrata uz riječi: „Kad to možeš raditi Fischeru, možeš i meni. Pripadaš svima, pa onda izvoli prati, ili ću ti dati! Ne samo da ću u tebi oprati bicikl, nego ću u tebi oprati i noge." Dědina je predodžbom o 5436 pari smrdljivih nogu. ne računajući bezbrojna neoprana usta i starog Ajálu, kojem je vlak pregazio obje noge i još mu pobjegao pred očima, bila stjerana u kut.

Ništa joj drugo ne ostade, nego se na pranje dade. Dok je prala mjesne podove, Dědina se očito udala, jer to više nije bila rijeka, nego kloaka, njeno je stanje vidjela bena svaka. A onih s monoklom bilo je kao pljeve, kao trijeznih ljudi u jutarnje vrijeme. Nakon što je tjedan dana pospremala i duševno patila, u svoje se korito vratila, i već sva klonula za metar potonula.

A što je bilo s Milošem? On je čvrsto spavao. Kad odjednom, odjednom ga je probudilo nešto duboko ljudsko, jednostavno i prirodno, i vuklo ga na ono mjesto, gdje je ostavio bocu. Miloš je mislio da je to Božja jadikovka nad gubitkom sina jedinorođenoga, kojega je usmrtila ljudska krivnja. Ali, to nije bio Bog, nego je to bila želja za pivom, koja mu je još jedina ostala. Njegova bivša žena, kad je odnosila sve, uzela mu je i želju za životom, a to je bilo jedino, što mu je ostalo od mame. Njezina posljednja želja glasila je: „Živi prema želji, sine, a s njom se sjećaj i mene." Miloš je kod kuće naučio slušati. Poslušao je tako i mamu, uzeo svoj bicikl i išao kod „Halika", gdje je nastavio sa cjeloživotnim ispunjavanjem posljednje želje svoje mame. Pio je i pio, dok ga nije prošla žeđ.

Krpelj zvani čežnja

Prošlo proljeće

prošlo ljeto

prošla jesen

i zima prolazi sada

a prošla mu i prehlada

Samo čežnja da ne bude sam i želja za pivom nisu prošli

drže se ko krpelj što krvi ište,

velik ko parkiralište.

Sa svakim slijedećim flaširanim pivom shvaćao je sve više koliko mu nedostaje. Osjećao se kao da mu je netko probušio gumu, patio je kad bi pomislio kako sad s njom uživa netko drugi, emotivno se prisjećao kako ju je izlizao sve do dna i u mislima je s njom stalno razgovarao.

„Povratna si, pa mi se vrati.

Flašice, znam da bi htjela

hendikepiranoj djeci pružiti ruku

Znam da bi mene htjela

zaštiti kad me tuku.

Ali meni je dovoljno

da prekineš moj post

kao što si mi već pružila preko beznađa most,

bit ću kao brana pred poplavom,

pustit ću te u sigurnost svojih usta,

prostrt ću ti u svom pivskom trbuhu,

a kad poželiš, pustit ću te na slobodu,

pa ću si ruke oprati u vodovodu."

Od tog vremena Miloš svakodnevno obilazi birtije s njezinom slikom u ruci. Toliko ih joj je sličnih, ali nijedna nije kao ona. Miloš se boji, što će biti sutra ako više ne sretne ono njeno unutra.

Među nama ima mnogo takvih, koji u pivu ne traže zaboravljanje, nego ljubav i unutrašnje milovanje a za takve samo Franta Picko ima razumijevanje.

Preveo Mato Pejić

Naslovna ilustracija: Jan Odehnal - Hospoda

Ostale ilustracije su preuzete s facebook stranice Božji gol

Roman Grossman, učitelj češkog, pisac, komičar, balkanolog, sedam je godina proveo na Balkanu kao češki učitelj. Iz češkog je mjesta Třebechovice pod Orebem, nedaleko grada Hradec Králové. Priča O otekloj flaški u taški jedna je od dvanaest priča iz knjige Božji gol

Ideja za knjigu rodila se nakon poplava 1997. godine, kada je rijeka Dědina potopila Třebechovice pod Orebem, rodni grad autora, u kojem se odigravaju zgode iz knjige. U knjizi je opisan tucet dogodovština, a sračunata je na ukazivanje na običnog malog čovjeka, koji je junak životnih priča o dobru, prijateljstvu i ljubavi. Roman Grossman priča duhovito i otkačeno, koristeći razgovorni, neknjiževni jezični stil i u priču ubacuje mnogobrojne, potpuno neočekivane rime. Nastoji dočarati atmosferu male sredine, njezinu ljepotu, jednostavnost, prostodušnost, ali i  grubost u svim njenim pojavnim oblicima. Nastojanje glavnog junaka da čini dobro često ostaje neshvaćeno i on ostaje usamljen u želji da svijet promijeni na bolje.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

"Pivo za kojim jako žudite zacijelo će biti:

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi