Novi početak
Iako još nema zvaničnog izračuna, čini se da je će rezultati predsezone za tri koplja premašiti prethodne pandemijske godine. Obećavaju i najave hotelijera, prijevoznika i privatnih bukera.
Ništa nam izgleda neće „ovi dan pokvarit“. Ni korumpirani političari, ni sunovrat bitcoina, ni divljanje cijena, ni strah od nedostatka pšenice.
Rat u Ukrajini pada ispod top deset vijesti. Koronu nitko i ne spominje.
Što se to desilo?
Ako se netko, za neku dekadu, odluči baviti posljedicama ovih kriza, sigurno će mu zapeti za oko očita promjena u našem odnosu prema svijetu, pa i prema svom sebi.
Kao da je sva ova nelagoda, izvedena iz tvornica straha i kojekavih eksperimentalnih labaratorija, pomogla da shvatimo da život može izgledati i drugačije. Da revidiramo naše uobičajene stavove i obrasce ponašanja.
Da prihvatimo da nismo vječni i da relaksiramo brigu. Pa je pustimo na veselje.
Mada gorivo nikada nije bilo skuplje ljudi se podjednako voze. Iako smo cijenom hrane u restoranima prestigli i neke izvikanije svjetske destinacije, neki restoraini uz obalu su krcati već sada (bar u Istri).
Okrenulo se u našim glavama.
E, sad. Jel time netko svjesno rukovodio, vrag bi ga znao. Teoretičari zavjere će reći da ništa nije slučajno i da je to rezultat globalnog socijalnog eksperimenta.
Od ranije su poznati neki „manji“ pokusi koji dokazuju da smo skloni popustiti pred grupnim pritiskom. Kao onaj kada eksperimentalna grupa stoji na semaforu na zeleno, pa i „slučajni“ prolaznik, koji nije upućen u eksperiment, zastane. I kad svi krenu na crveno, krene i on.
Ovo će nam doba, bez sumnje, promijenti mnoge navike. I ispremiješati prioritete.
I možda, nakon svega, prateći cikluse kroz povijest, dovesti do toga da izađemo iz rupa i mentalnih podruma.
Pa krenemo krčiti neki novi put.
U recimo, da izvinete, socijalnu revoluciju.
Jedina konstanta u našim osušenim grlima ostat će pivo. I ona stara krilatica – pijem pivo...
Ilustracija Milenko Kosanović
