Nježni barbar

Jednom Egon Bondy izrazio želju da nam pročita nešto od svoje proze. Kupio u tu svrhu lijepu crvenu kravatu na točkice, a onda izjavio da želi otići s Vladimirom po dva vrča piva, kako bi se prije čitanja opustio. Prvo su donijeli dva vrča piva od Liške, onda dva vrča piva iz Stare pošte.

Na kraju je Bondy izrazio želju da odu po još dva vrča piva kod Hausmana, jer da još uvijek nije u stanju izražajno čitati svoju prozu, svoj artefakt. Ali, kad su došli kod Hausmana, tamo je bilo zatvoreno. A Egon Bondy lupao na vrata jednom šakom, pa obadvjema, pa zajedno s Vladimirom lupao kositrenim vrčem po staklenim ispunama, osluškivali, ali gospodin Vaništa još ne otvara. Zaimeisusovo, derao se Egon Bondy, hej, krčmaru, ustaj, pjesnici idu po pivo! I jednim udarcem vrča izbio staklenu ispunu, koja je zvečeći tresnula na betonski pod. Hej, ukrasi naroda idu po piće, a ti tu krmeljaš? grmio je Bondy, a kad se sagnuo da kroz izbijenu ispunu pogleda prema šanku, razletjela se vrata i izletio gostioničar Vaništa u trenirci, no kad razjareni stokilaš s bikovskom žilom u ruci ugleda Vladimira, kojeg je jako volio, zaustavio je prijeteću kretnju ramenom ispod kojeg je izvirivao cipac, volovska žila, goveđe spolovilo u koje je ugurana čelična žica. Što si to dopuštate? urlao je Egon Bondy, dok je Vladimir lomio ruke, vi jedan obični birtašu, vi dižete ruku na pjesnike, a? urlao je Bondy, ali počeo je urlati i gospodin Vaništa: Tko će platiti razbijeno staklo, tko, tko, tko, tko? A Egon Bondy: Smjesta nam natočite dva vrča piva, pivo za pjesnike! zapovjedio je, a gospodin Vaništa opet zamahne volujskom žilom, a Vladimir ga molećivo pogleda. Tako dakle! raskukurikao se Egon, znate li vi tko sam ja? Ja sam pjesnik Egon Bondy! Ali gospodin Vaništa će: S tim me poljubite u stražnjicu, radije recite tko će platiti staklo? A kako si pjesnik, tako ću ti dati po gubici! A Egon Bondy zagrmi: Kome? Meni, pjesniku? Čekajte samo, tužit ću vas filozofu Zbyněku Fišeru, a taj će vam razbiti njušku...! vrištao je Egon Bondy, a ja sam utrčao baš na vrijeme da zadržim udarac volujskom žilom, volovskim spolovilom ispunjenim čeličnom žicom, te sam povikao: Lad'o, sve ću platiti, ma to je stvarno pjesnik, pa zar ne vidiš? A gospodin Vaništa ustukne, zacrvenjeli vrat se opusti, a ruka s volujskom žilom klone. Nasmija se i reče: A znaš doktore da jeste, stvarno je to pjesnik. Odmah sam to znao, čim je razbio staklo, no uđite dečki, što čekate, i tako kažeš - pjesnik? Malo nervozan, je li, ali tko danas ima više razloga za nervozu nego pjesnici...? I tako nam je Na Nasipu Vječnosti čitao Egon Bondy krasnu prozu o Antoninu, kako je išao preko državne granice u Bavarsku i što mu se sve dogodilo u dvadeset i četiri sata, još smo dva puta skočili s vrčevima po pivo a tek onda je Antonin, nakon mnogih muka, kada je već mislio da je ta koliba pred njim bavarski objekt, i kad je kličući dotrčao do nje, shvatio, da je to opet ona ista koliba iz koje je krenuo. A Egon Bondy se uplašio da će se sve birtije zatvoriti i da ćemo patiti od žeđi, pa je probudio gospođu u prizemlju, tamo gdje je stajao valjak, i posudio od nje kantu i vrč, te smo sva trojica kupili piva u svim posudama. Kad smo sve popili a Egon Bondy hodao s uzdignutom glavom da iz njega ne bi curilo pivo, kao da ima kičmu u gipsu, tek tada je Egon dopustio da ga otpratimo na tramvaj. A dok smo čekali na glavnom, padne Bondy nauznak i snažno udari glavom u rolo i po njemu se spusti sve do tla. A bio je to rolo na uredu Službe narodne sigurnosti, tako da su odmah istrčala dva udbaša i s njima načelnik raskopčanog kaputa, Bondy ležao na leđima, pomogli mu da sjedne, a svih trideset stranica teksta o Antoninu, koji je išao preko granice, bilo rašireno po zemlji, kao kad se nude srećke državne lutrije. Ja i Vladimir smo od straha zanijemjeli, ali se oglasio Egon Bondy: Načelniče, zaboga, pa zar ne vidite! Skupljajte mi te stranice, skupljajte mi moj tekst, k vragu, mrdnite se malo, da ne naiđe prokleti tramvaj! I mladi udbaši skupljali one stranice o Antoninu, koji je htio napustiti rodnu zemlju i pobjeći u neprijateljsku Bavarsku, a načelnik, kako su mu dodavali listove, malo je gledao u tekst, gdjegdje se zadržao i čitavu stranicu kimajući glavom, da bi, kad je došao tramvaj, skoro potpuno prazan, dao bradom znak i mladi agenti pomognu Egonu Bondyju da uđe u kola, a Egon Bondy se klatarao i pjevao i tresao papirima, koje mu je dao načelnik, stiskao ih u ruci, i pjevao: O tom nitko pojma nema, da u meni marksist drijema...A načelnik reče sjetno: Na obje ruke... i mahnuo rukom, a mladi agenti šmugnuli u toplu kancelariju, a načelnik se na posljednjoj stepenici okrenuo i rekao nam, pošto smo bili prestravljeni: Sreća da to nije čitao nitko iz policije, laku noć! I uz gromoglasnu buku povukao rolo. Vladimir je rekao: Taj Egon Bondy je svejedno drag i mio momak, priredio nam je ugodnu večer... mislim da ću povraćati, a vi doktore...?

S češkog preveo Mato Pejić

Bohumil Hrabal (1914.-1997.) rodio se u mjestu Brno-Židenice u Moravskoj, a djetinjstvo je proveo u pivovari Nymburk, kao posinak pivara. U Prag se doselio tijekom četrdesetih godina, te je tu i ostao. Prvo je radio kao fizički radnik u čeličani, a kasnije se hvata olovke i piše svoja maestralna djela. Poginuo je u 82. godini padom s petog kata bolnice. Navodno je pokušao nahraniti golubove. Neka njegova djela komunističke vlasti su zabranile i nisu ih izdavale. Običavao je ići u pivnice, a u svojoj omiljenoj Kod zlatnog tigra sreo se i s američkim predsjednikom Billom Clintonom. Hrabal je bio sjajan pripovjedač i imao je ekspresivan stil. Uz Jaroslava Hašeka, Karela Čapeka i Milana Kunderu spada u društvo najboljih čeških književnika 20. stoljeća. Njegov roman Sati plesa za starije osobe sastoji se od samo jedne rečenice.

U 50 godina karijere napisao je 35 knjiga od kojih su gotovo sve prevedene na čak 27 jezika, a većinu je na filmsko platno prenio Jiři Menzel. Djetinjstvo u pivovari opisao je u romanu Postřižiny, u nas preveden kao Košeno striženo. Kupio je kućicu u mjestu Kersko, gdje je držao mačke i posjećivao ih do kraja života. Tu se odigrava radnja komedije Svečanost visibaba. Svakako najpoznatiji roman su Strogo kontrolirani vlakovi, po kojem je Menzel snimio istoimeni film nagrađen Oskarom. Od toga filma, pa do posljednjeg Služio sam engleskog kralja, Menzel je snimio čitav niz filmova po Hrabalovim literarnim predlošcima, uključujući i Svečanosti visibaba, Košeno striženo. Po zbirci Nježni barbar film je snimio Petr Koliha, a Jiři Menzel glumi jednu od glavnih uloga. U pivovari Nymburk Hrabalov lik nalazi se na svim vrstama piva, a jedno se zove Nježni barbar.