Prošlo je cijelo stoljeće od smrti svjetskog velikana humora i piva, genijalnog češkog pisca Jaroslava Hašeka, autora besmrtnog dobrodušnog pivopije i pučkog mudrijaša Josefa Švejka, čiji su doživljaji iz svjetskog rata nasmijali globus i čine to i dan danas. Okruglih stotinu godinu od smrti, ali i također okruglih 140 od Hašekova rođenja jako je dobar razlog da se podsjetimo njegova najpoznatijeg junaka.
U gostionici Kod kaleža sjedio je samo jedan gost. Bio je to civilni agent Bretschneider, koji je bio u službi državne policije. Gostioničar Palivec je prao poslužavnik, a Bretschneider je uzalud nastojao zapodjeti s njim ozbiljan razgovor. Palivec je bio poznati prostak, i svaka druga riječ bila mu je stražnjica ili govno. No uz to je bio načitan čovjek, pa je svakome savjetovao da pročita što je o ovoj posljednjoj stvari napisao Victor Hugo prikazujući posljednji odgovor Napoleonove stare garde Englezima u bitki kod Waterlooa.
- Imamo ove godine lijepo ljeto - započinjao je Bretschneider svoj ozbiljni razgovor.
- Sve to ne vrijedi ni govna - odgovori Palivec smještajući poslužavnike u stakleni ormar.
- Lijepu nam kašu zakuhaše u Sarajevu - javi se sa slabom nadom Bretschneider.
- U kakvom Sarajevu? - zapita Palivec. - Zar u onoj nuselskoj krčmi? Ondje se tuku svaki dan, ta poznajete Nusle.
- U bosanskom Sarajevu, gospodine gostioničaru. Ustrijelili su nam ondje gospodina nadvojvodu Ferdinanda. Šta velite na to?
- Ja se u takve stvari ne miješam, neka mi s tim svatko poljubi stražnjicu - odgovori pristojno gospodin Palivec i zapali lulu. - Ako bi se čovjek danas u takve stvari pleo, mogao bi lako izgubiti glavu. Ja sam obrtnik; kad tko dođe i naruči pivo, ja mu natočim. Ah neko Sarajevo, politika ili pokojni nadvojvoda, to nije za nas, to može čovjeka odvesti samo u pankrački zatvor.
Bretschneider zamukne i razočarano se obazre po praznoj gostionici.
- Ovdje je nekoć visjela careva slika - javi se začas - baš ondje gdje sada visi ogledalo.
- Jest, imate pravo - odgovori gospodin Palivec - visjela je ondje, pa su po njoj srale muhe, tako da sam je odnio na tavan. Znate, mogao bi tkogod još reći kakvu primjedbu, pa bi bilo neprilika. A zar mi je to potrebno?
- A u Sarajevu je moralo biti gadno, gospodine gostioničaru?
Na ovo podmuklo i izravno pitanje gospodin Palivec je odgovorio neobično oprezno:
- U ovo doba je u Bosni i Hercegovini strahovita vrućina. Kad sam ja ondje služio, morali smo našem natporučniku stavljati led na glavu.
- A u kojoj ste pukovniji služili, gospodine gostioničaru?
- Takvih se sitnica ja ne sjećam, ja se nikada nisam zanimao za takve gluposti i nikada nisam bio na to radoznao - odgovori gospodin Palivec - pretjerana radoznalost može samo škoditi.
Civilni agent Bretschneider definitivno zamuknu i njegovo namrgođeno lice oživje tek onda kad je ušao Švejk, koji, stupivši u gostionicu, odmah naruči crno pivo i reče:
- U Beču je danas također žalost.
Bretschneiderove oči zasvijetliše nadom i on reče kratko:
- Na dvorcu u Konopištu vije se deset crnih zastava.
- Trebalo bi ih biti dvanaest - reče Švejk otpivši piva.
- Zašto mislite dvanaest? - upita Bretschneider.
- Pa da bude okrugao broj, na tucete vam se da bolje računati, a na tucete je uvijek i jeftinije - odgovori Švejk.
Nastade tišina, koju prekide sam Švejk uzdišući:
- I tako njega nema među živima, dao mu bog vječni pokoj. Nije ni dočekao da postane car. Kad sam ja služio vojsku, tada je jedan general pao s konja i ostao na mjestu mrtav. Htjedoše mu pomoći da se popne na konja, podići ga, ali se začudiše videći da je mrtav. A baš je tih dana trebao da postane feldmaršal. Dogodilo se to na smotri trupa. Ovakve smotre nikada ne donose dobra. I u Sarajevu je bila nekakva smotra. Jednom mi je,sjećam se, na takvoj smotri falilo dvadeset dugmeta na mundiru, pa su me zbog toga zatvorili na četrnaest dana u ajncel i ondje sam dva dana ležao kao Lazar, svezanih ruku i nogu unakrst. Ali u vojsci vam mora biti discipline, inače ne bi nitko mario ni za što. Naš natporučnik Makovec uvijek nam je govorio: „Discipline, budale jedne, mora biti, inače biste se verali po drveću kao majmuni, ali vojska će od vas, glupani jedni, učiniti ljude.“ A zar to nije istina? Zamislite na primjer park, recimo Karlovo šetalište, pa da na svakom drvetu sjedi po jedan vojnik bez discipline. Toga sam se ja uvijek najviše bojao.
- Ali ovo u Sarajevu - nadoda Bretschneider - uradili su Srbi.
- Varate se - odgovori Švejk. - To su uradili Turci, zbog Bosne i Hercegovine.
I Švejk poče izlagati svoje gledište na međunarodnu politiku Austrije na Balkanu. Turci su godine 1912. izgubili rat sa Srbijom, Bugarskom i Grčkom. Tražili su da im Austrija pomogne, a kad se to nije dogodilo, ubili su Ferdinanda.
- Voliš li Turke? - obrati se Švejk gostioničaru Palivecu - voliš li te poganske pse? Zar ne, da ih ne voliš?
- Gost je gost - odgovori Palivec - pa makar bio i Turčin. Za nas obrtnike nema politike. Plati pivo pa sjedi u gostionici i brbljaj što hoćeš. To je moj princip. Da li je to našemu Ferdinandu uradio Srbin ili Turčin, katolik ili musliman, anarhist ili mladočeh, meni je to sasvim svejedno.
- Dobro, gospodine gostioničaru - javi se Bretschneider koji je opet počeo gubiti nadu da će se koji od ove dvojice uhvatiti na lijepak - ali dopustit ćete da je to velik gubitak za Austriju.
Mjesto gostioničara odgovori Švejk:
- Gubitak jest, to se ne da poreći. Strašan gubitak. Ferdinanda ne može zamijeniti kakva budala. Samo bolje bi bilo da je bio deblji.
- Kako to mislite? - oživje Bretschneider.
- Kako to mislim? - odgovori zadovoljno Švejk. - Evo ovako: da je bio deblji, sigurno bi ga već prije udarila kap kad je natjeravao po Konopištu babe koje su u njegovu reviru kupile suharke i gljive, pa onda ne bi morao umrijeti ovako sramotnom smrću. Kad samo pomislim, sinovac Njegova Veličanstva, a oni ga ubili. Ta to je sramota, sve novine pišu o tome. Kod nas su u Budjejovicama pred nekoliko godina u nekoj omanjoj svađi na sajmu proboli nožem jednog marvenog trgovca, nekog Bretislava Ludvika. On je imao sina Bohuslava, pa kad bi ovaj kamo došao prodavati svinje, nitko ne bi htio od njega ništa kupiti i svatko je govorio: „To je sin onoga probodenog, bit će valjda i on prava bitanga!“ Nije mu preostalo drugo nego da u Krumlovu skoči s mosta u Vltavu, pa su ga morali izvlačiti, pumpati iz njega vodu, a on im je morao umrijeti na rukama liječnika koji mu je davao neku injekciju.
- No vi imate čudne usporedbe! - reče Bretschneider značajno. – Počnete najprije o Ferdinandu, a završite o marvenom trgovcu.
- Nipošto - branio se Švejk - sačuvaj bože da bih ja koga s kim uspoređivao. Gospodin gostioničar me poznaje. Zar ne da ja nisam nikada nikoga ni s kim uspoređivao? Ja samo ne bih želio biti u koži udovice nadvojvotkinje. Šta će sada raditi? Djeca su joj bez oca, a vlastelinstvo u Konopištu bez gospodara. Zar da se opet uda za kakva novog nadvojvodu? Šta ima od toga? Opet će poći s njim u Sarajevo pa će po drugi put obudovjeti. Živio vam je u Zlivu kod Hluboke prije nekoliko godina lugar, a imao je ružno ime Pind’our. Ubili ga zvjerokradice, a ostavio je udovicu s dvoje djece koja se za godinu dana opet udala za lugara, Pepìka Ševlovica iz Mydlovara. I njega joj ubiše. Udala se ona i po treći put i pošla opet za lugara i rekla pri tom: „Triput bog pomaže. Ako ni sada ne bude sreće, tada ne znam što ću uraditi.“ Razumije se, i njega su joj ubili, ali sad je već s tim lugarima imala šestoro djece. Pošla je i u kancelariju gospodina kneza u Hlubokoj i potužila se da je prati nesreća s tim lugarima. Tada joj preporučiše nadglednika ribnjaka Jareša iz ražičke ribnjačke nastambe. Pa šta velite, i njega joj utopili pri ribolovu, a imala je s njim dvoje djece. Tada pođe za nekog štrojača iz Vodnjana, a on ju je jednom noću klepnuo sjekirom po glavi i sam se prijavio vlastima. A kad su ga kasnije kod okružnog suda u Píseku vješali, odgrizao je svećeniku nos i rekao da se ni najmanje ne kaje, a rekao je i nešto vrlo ružno o Njegovu Veličanstvu.
- A ne znate li što je rekao? - upita Bretschneider glasom punim nade.
- To vam ne mogu reći, jer se nitko nije usudio ponoviti njegove riječi. Ali kažu da je to bilo nešto tako strašno i užasno da je jedan sudbeni vijećnik koji je bio prisutan od toga poludio, pa ga još i sada drže izolirana da se to ne bi saznalo. To nije bila samo obična uvreda veličanstva kakva se dešava u pijanstvu.
- A kakve se uvrede veličanstva dešavaju u pijanstvu? - upita Bretschneider.
- Molim vas, gospodo, skrenite razgovor - javio se gostioničar Palivec. - Vi
znate da ja to ne volim. Čovjek nešto blebne, a kasnije mu je žao.
- Kakve se uvrede veličanstva dešavaju u pijanstvu? - ponovi Švejk. - Svakakve. Opijte se, pa naredite da vam zasviraju austrijsku himnu, pa ćete vidjeti što ćete govoriti. Izmislit ćete toliko toga protiv Njegova Veličanstva da bi bilo dovoljno da ga obrukate za čitav život kad bi i samo polovina od onoga bila istinita. Ali naš stari to zaista ne zaslužuje. Prosudite i sami! Sina Rudolfa je izgubio u nježnoj dobi, u punoj muškoj snazi. Ženu mu Elizabetu proburaziše turpijom, a zatim mu se izgubio Jan Ort, dok su mu brata, meksikanskog cara, strijeljali u nekoj tvrđavi kraj nekoga zida. A sad su mu opet pod stare dane ubili sinovca. Čovjek bi morao imati željezne živce. I tada vam se sjeti neki pijanac i počne ga psovati. Kad bi danas što buknulo, javio bih se u dobrovoljce da služim Njegovu Veličanstvu dok me ne sasijeku na komade.
Švejk potegnu dobar gutljaj piva pa nastavi: - I vi mislite da će to car samo tako ostaviti? Malo ga poznajete. Rat s Turcima je neizbježan. Ubili ste mi sinovca - evo vam po njuški. Bit će rata. Srbija i Rusija pomoći će nam u tom ratu. Bit će gužve!
Švejk je u tom proročkom času bio krasan. Njegovo prostodušno lice, nasmijano kao puni mjesec, sjalo je od oduševljenja. Njemu je bilo sve tako jasno.
(Ulomak iz romana Doživljaji dobrog vojnika Švejka u Svjetskom ratu)
Ilustracija Josef Lada
Za one koji žele znati više:
U kalicha, slavna Švejkova pivnica
Hašek, Jaroslav, češki književnik (Prag, 30. IV. 1883 – Lipnice, 3. I. 1923). U književnosti se javio zbirkom Svibanjski kliktaji (Májové výkřiky, 1903). Nakon kratke karijere bankovnoga činovnika, putovao Srednjom Europom i Balkanom. Putovanja su mu poslužila kao podloga komično-grotesknim crticama, pripovijetkama i humoreskama, a satiričko-kritičku oštricu okrenuo je protiv birokratskoga režima Austro-Ugarske Monarhije. Tako je nastao lik »dobroga vojaka« Švejka, poštenjaka, nepopravljiva i neuništiva optimista. U praškim bohemskim krugovima Hašek je izašao na glas ironijskim smicalicama, kojima je vrhunac bilo osnivanje Stranke umjerenog napretka u granicama zakona (1911). Humoreske je objavio u knjigama: Dobri vojak Švejk i druge čudnovate zgode (Dobrý voják Švejk a jiné podivné historky, 1912), Nedaće gospodina Tenkráta (Trampoty pana Tenkráta, 1912), Kalamajka (1913), Vodič za strance i druge satire s putovanja i iz domovine (Průvodčí cizinců a jiné satiry z cest i z domova, 1913) i Moje trgovanje psima i druge humoreske (Můj obchod se psy a jiné humoresky, 1915).
Po izbijanju I. svjetskoga rata bio unovačen u pukovniju u Češkim Budějovicama, da bi u rujnu 1915. prebjegao Rusima. Pristupio je češkom dragovoljačkom korpusu, a u veljači 1918. u Crvenu armiju. U Čehoslovačku se vratio 1920. i ubrzo bio razočaran poratnim prilikama u domovini. U tom je razdoblju objavio knjige Dva tuceta priča (Dva tucty povídek, 1920), Pepíček Nový i druge pripovijetke (Pepíček Nový a jiné povídky, 1921), Tri čovjeka s morskim psom i druge poučne priče (Tři muži se žralokem a jiné poučné historky, 1921), Dobri vojak Švejk prije rata i druge čudnovate zgode (Dobrý voják Švejk před válkou a jiné podivné historky, 1922), Mirovna konferencija i druge humoreske (Mírová konference a jiné humoresky, 1922).
Narušena zdravlja, u kolovozu 1921. povukao se na selo kako bi završio roman epopeju Doživljaji dobroga vojaka Švejka za svjetskoga rata (Osudy dobrého vojáka Švejka za světové války, 1921–23). U predraću tek »glupan koji se za gospodina cara želi boriti do posljednjeg daha«, Švejk se u ovom romanu (koji je Hašek objavljivao u sveščićima kao kolportažno štivo) javlja kao slojevit literarni lik, pučki mudrijaš i majstor pasivna otpora. Smrt je zatekla Hašeka usred nedovršena IV. dijela romana. Djelo je do danas predmet književnoznanstvenoga zanimanja kao jedan od prvih europskih »antiromana«. (Hrvatska enciklopedija)
