Nitne
Tek sam jedanaestu bio izbrojio kad me povuklo da poželim nešto, onako, neodoljivo.
Nisam do tada baš mario za boju košulje ili češljanje zulufa. Marku patika i omot na bilježnici. Dobro, cure sam valjda već gledeckao, ali se još uvijek i sramuckao za nešto ozbiljnije.
No, tom paru cipela nisam mogao reći ne.
Svijetlobraun, ukrašene s pravim pravcatim nitnama. Imali su u Bati samo brojeve za odrasle, ali meni je noga već skoro izdžigoljila do trideset devet, pa broj manje – više nije predstavljao problem. Bez premca bile su to cipele moga dječaštva.
Imao sam samo jedan problem koji nije bio lako premostiv.
Starci mi ni u ludilu ne bi kupili obuću koja je stajala gotovo trećinu očeve plaće. Pa im to nisam ni spominjao.
Na moju radost tih su dana održavani fašinki, što bi Nijemci rekli, noć posta, pa se uveliko maskiralo i u povorkama uz glazbu ludilaro.
Tradicija je bila jednako prihvaćena i kod onih koji su čekali korizmu i kod djece ”nekrsta”.
I tada mi je sinulo. Nas trojica vršnjaka , iz osnovne Lazo Tihomirović, krenuli smo ulicom i po kućama i domaćinima pjevali po šaljivu strofu koju smo sami sročili. A domaćini nisu škrtarili.
Naravno da sam sutradan, u Bati, žlicom obuo one svijetlosmeđe ljepotanke i više ih nisam ni skidao. Prvo su išle nitne, pa je. Spavale su pod mojim krevetom, a kiše i blata nikada nisu vidjele. I sve tako do broja četerdeset.
Ostalo je povijest.
Mnogo će mi godina kasnije postati jasnije kako je moguće da u raspodjeli blagostanja ,koje smo zatekli na zemlji, neki ljudi muče muku i danonoćno rade da bi dostojnije živjeli, a neki drugi ne rade ništa, a žive raskošnije od trudbenika.
Obuku se u neke čudne halje, kao mi, onomad, za poklade, pa recitiraju i pjevaju po kućama stihove iz neke crne knjige s pozlaćenim slovima. A kada im ni to nije bilo dosta naložili su onim trudbenicima da za njih sagrade velike kuće, u koje će onda ti trudbenici dolaziti i donositi im novac, da oni ne bi morali maskirani ići po kućama.
Ustanovili su i jedan zvučni signal, zvonjavu , kao znak kad ovi radišni trebaju pristupiti u njihov hram.
Sigurno se, kao i sam, pitate kako je moguće da tolike mase vrijednih mučenika darivaju nekolicinu neradnika, egzibicionista i samuljuba s nekakvim čudnim kapama koji im umilnim glasom čitaju loše bajke.
Oni su se prvi sjetili, rekao bi moj drug Nićifor.
Njihova čežnja za nitnama pratila ih je cijeli život.
