Nema zime
Sve što je trebalo proći je prošlo.
I rođendan najslavnije bebe, dva puta prijavljivane kod matičara u roku od četrnaest dana, točno koliki je bio i interval između dvije vožnje hrvatskog izbornog kupa. U kojem je, u prvom laufu, staza bila zahtjevnija i tvrđa pa je bilo i padova. U drugom je bilo više publike.
O tome kako je trka prošla mišljenja su podijeljena. I tako će i ostati.
Al`zime nema.
One prave kakva priliči kalendaru. Kakva je to zima kad mi dvorištem, svojim kitnjastim `rđavocrvenim repom, mašu gladne vjeverice?
I kada žuti mali cvjetovi promaljaju glavice iz grabove ograde. Al` pravo nam budi. Prvo smo prevarili prirodu i sada nam se ona sveti.
I mada na smak svijeta još ništa ne upućuje u Lundu svijet hoda u majicama kratkih rukava. Kojih je, valjda, nakon svih ”sniženja”, ostalo.
Bilo kako bilo siječanj poodmiče.
Izbacili smo zajedno s napuklim poherajama i posljednji prazni karton Chapell Hila, koji s onim malim otvorom iz kojeg viri kljun pipe, liči na kućicu za vrapce i sjenice.
I pivske boce složili u sošku.
Pa mi na um dođu
…preda mnom je bezbroj flaša u stroju,
a ja zapušače skupljam
da njima zapušim dušu svoju…
stihovi kojima mi s neke bolje zvijezde namiguje moj drug Šeki.
Plastičnom boru smo uvukli rogove i skupili ga u onaj isti karton odakle je prije nekoliko nedjelja izmigoljio.
Odojak i sarma nasilno otvorile novu rupicu na opasaču.
A zime nigdje…
A ja?
Ja, razvučenog osmjeha, sanjam ljeto.
Tamo gdje se iza sedam gora i sedam noćnih mora plavi Jadran talasa…
Vidim kao u snu sliku…
Iz bičbara kraj fažanskog valobrana trešti treš.
Turisti Navaho boje podriguju pivo iz litrenog vrča.
Trideset (nives) celzijusa u `ladu ( ili kol`ko već u ladu stane).
Pa ćemo, malo ćemo da se ljuljamo o, o…, a malo ćemo da se sunčamo o, o, u lanjskim kupaćim, što su se preko zime stisle.
Zime, koja je u rečenici samo kalendarska fraza.
Jer, nema je nigdje.
