Nema više Pivskog glasnika. Sad ćemo piti neobrazovani.

Reportaže   |   Mato Pejić   |   13.12.2008.     3539

Nema više Pivskog glasnika. Sad ćemo piti neobrazovani.
Kao i svaka druga vijest o gubitku nekog, ili nečeg, dragog, tako nas je i ova opalila kao grom. Čak i kad ode netko tko je godinama životario, jedva sastavljao kraj s krajem i teškom se mukom držao na nogama, čiji je nestanak s lica zemlje bio samo pitanje vremena, kad dođe njegovo vrijeme, to nas silno iznenadi i uvijek nas ispuni onim što novinari patetično zovu „šok i nevjerica“. Pivopije u Češkoj republici ostale su bez časopisa Pivni kuryr (Pivski glasnik), 'notorno poznatog lista zemalja češke krune' koji je izlazio pod motom 'tko ga ne čita, pije neobrazovan.'
Kada se radi o izdavalaštvu, ples po tankoj crti neizvjesne budućnosti stalno je zajamčen i možete biti sigurni u onaj Đoletov stih 'nešto sam načuo da sutra možda ne postoji'. A ako se upustite u usku specijalizaciju, vaše periodično izdanje može živjeti samo dotle dok cehu ide dobro i dok gazde ne budu prinuđene kresati troškove. Kada se steže remen, prvo se ukidaju novine. Potpuno je izlišno nabrajati primjere koji to potvrđuju. Ostanimo kod piva. U nas postoji časopis Svijet piva. Ne treba ga brkati s istoimenim mjesečnim prilogom u Jutarnjem listu, u kojem je prošle nedjelje objavljena i vijest o našoj stranici. Hvala Ribafishu! Radi se o stručnom časopisu, koji izdaje Strukovna grupacija industrije piva i slada pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Još prije tri godine glavni urednik toga hvale vrijednog, ali širem čitateljstvu nepristupačnog a uostalom i nedostupnog periodika, profesor Vladimir Marić, u uvodniku je pisao o problemima s izdavanjem časopisa i opasnosti od njegova gašenja. Eto ti ga na! A ta stručna revija za pivarstvo i pivoljupce bila je tada u desetom godištu izlaženja, uz tromjesečni ritam i ukupno pedeset i pet pojavljivanja pred čitateljima. Kad je takva sudba tiskovine iza koje, na kraju krajeva, stoje multinacionalne kompanije, nije ni čudo što je projekt malog privatnog izdavača, iako zamišljen ambiciozno i megalomanski, pa i potkovan zvučnim autorskim imenima i snažnom materijalnom potporom lokalnih pivskih giganata, skončao na broju – 2. 'Prvi hrvatski magazin za istinske ljubitelje piva' Moje pivo na kioscima se pojavio u kolovozu 2005., a nakon toga moje je pivo izišlo još samo jednom i – nikad više, milo moje...
 
  
Sjajnom opremom, vrlo dobrim konceptom, solidnim reportažama, angažmanom velikih majstora pera i mnogobrojnim reklamama najjačih hrvatskih pivovara, časopis je istovremeno i obećavao, ali i zloguko podsjećao na njemački magazin Bier Kultur, koji je šest godina ranije doslovce plesao samo jedno ljeto. Bier Kultur (Kultura piva), kvartalni periodik prepun dragocjenih informacija i privlačnog štiva, izišao je samo četiri puta. I to, nota bene, u Njemačkoj, zemlji takve pivske tradicije i kulture, takve produkcije i potrošnje, takvog značaja i ekonomske moći. Kako to da istovremeno bez problema izlaze brojne luksuzne revije o vinu, drugo je pitanje i ovdje ga ostavljamo bez odgovora. Kako je u Njemačkoj, tako je i u drugim zemljama – tek Belgija uspijeva redovito informirati pivopije, a drugdje rijetki pokušaji obično nemaju dug vijek. Jedino su jedino Sjedinjene Američke Države plodno tlo za pivsku periodiku, i tamo čitav niz bogato opremljenih debelih pivskih časopisa bez problema izlazi desetljećima.
U Češkoj je dakle ukupna nevesela situacija s pivskim tržištem a u posljednje vrijeme i opća gospodarska kriza glave došla jednoj instituciji koja je punih devetnaest godina, najprije mjesečno, a u posljednje vrijeme dvostruko rjeđe, uveseljavala i nasmijavala svekoliki pivopijski čitateljski puk. Pivní kurýr broj 9/10, koji je svijetlo dana ugledao ovoga rujna, posljednji je. Javnost je o tome obaviještena priopćenjem izdavača, objavljenom na web stranici male pivovare iz mjesta Kostelec nad Černými lesy. Izdavači Richard Crha i Pavel Jákl u svom obraćanju pišu: Dragi minipivovarnici, bila nam je čast, što smo posljednjih nekoliko godina mogli stajati uz vas i u Pivskom glasniku informirati o nesvakidašnjem preporodu, kojim ste vi u vrijeme mrske nam globalizacije i stasanja europiva, češkom pivarstvu dali izrazitu nadu da klasično češko pivo neće samo tako nestati s karte svijeta. Bila nam je čast, što smo prilikom naših posjeta, a ponekad i slučajno, mogli kušati vaša izvrsna piva. Bavite se pivarskim zanatom, koji u Češkoj ima gotovo tisućljetnu tradiciju i u vašem grbu s pravom stoji geslo 'Daj Bože sreće', koje ne bi trebalo pripadati industrijskim tvornicama riđe obojene vode. Bila nam je čast, što smo se za dviju godišnjih dodjela Proljetnih nagrada čeških majstora pivara mogli okupiti i uzajamno degustirati vaša uobičajeno sjajna piva, te u atmosferi više nego prijateljskoj uživati u nečemu što se ne dešava tako često. Bila nam je čast, što smo bili dio toga. Nažalost, svaka profesija ima svoja ograničenja. To se tiče i našeg časopisa. Možemo ga izdavati samo ako se netko u njemu želi predstaviti. Tako to ide. Hvala svima, koji su u proteklom vremenu našli želje i hrabrosti da javno očituju naklonost našem časopisu. Svjesni smo da se niste u mogućnosti baš razbacivati i stoga vam od srca želimo što je moguće više ljubitelja i potrošača vašeg piva. Bila nam je čast. Ako treba održati ugled klasičnog češkog piva, vi ste ti koji to trebaju učiniti. Stoga 'Daj Bože sreće' i držite se. (http://www.pivovarkostelec.cz/index.php?str=akce)

Tako su se izdavači i urednici oprostili od svoje publike i nesuđenih poslovnih partnera, silno zažalostivši sve ljubitelje dragocjene tekućine, iako su oni slutili da su kašnjenja u pojavljivanju novih brojeva i napokon ovogodišnja promjena mjesečnog ritma u dvomjesečni, znaci da ta priča neće završiti dobro. Pivski je glasnik bio najstariji, a zapravo praktično i jedini pravi češki pivski časopis, ili bolje rečeno – novina. A što je to (bio) Pivski glasnik? Osim onoga, što navode njegovi urednici u oproštajnom pismu, potpora mini pivovarama, onima koji su se uspješno opirali globalizaciji i uniformiranju piva, nastavljajući tradicije slavnog originalnog češkog piva, ove su novine bile i mjesto gdje su na svoje dolazili oni klasično odgojeni i usmjereni poklonici piva, koje nije zaludila internetska pošast. Naime, množenjem web stranica posvećenih pivu, Pivski je glasnik izgubio svoju informativnu važnost, ali ostao je važan odgojno-obrazovni poligon za stare kuke. Valjda zato je i do kraja ostao dosljedan staromodnom prijelomu i pomalo neuglednom grafičkom rješenju. Prihvatio je fini papir, nove uvjete pripreme i tiskanja, te boju, ali vizualni identitet ostao je na razini vremena koje se kod nas zove 'predratno'. Prava je šteta što pivovare nisu pronašle interes za oglašavanje u takvoj tiskovini, ali – ruku na srce – i samo je uredništvo pridonijelo tužnom kraju Glasnika. Jednostavno ih je pregazilo vrijeme. Naime, i uz držanje tradicionalne grafičke forme, mogli su sebi privući mladu autorsku krv, a da su paralelno s papirnatim izdanjem izradili web stranicu, koja bi poslužila i za arhiviranje goleme količine informacija i tekstova, sada zacijelo ne bismo Pivskom glasniku pisali nekrolog. Doduše, jedno vrijeme su funkcionirale nekakve primitivne Internet stranice, ali su brzo ugašene. U tom smislu, svoj su vlak propustili. Osim toga nikada nisu riješili pitanje distribucije – na kioske i druga mjesta gdje se prodaju tiskovine nije dolazio Pivní kurýr, a mogao se kupiti samo u pretplati i u odabranim pivnicama. Pojedine brojeve sponzorirale su pivovare, odnosno pivnice, što se opet odražavalo na sadržaj, ali ipak, nikada se list nije spuštao na čistu komercijalnu promidžbu sponzora. Taj sustav sponzorstva omogućavao je, pak, da se novine uvijek prodaju po prosječnoj cijeni jednog piva (u početku 4,60 a na kraju 15 čeških kruna), što je odličan štos. Kako smo već rekli, istovremeno časopisi o vinu uspješno zatrpavaju kioske. Samo u Češkoj stalno ih izlazi nekoliko, luksuzni su, tiskaju se na debelom skupom papiru, u boji, i uvijek nađu čitatelje, koji su veoma često trendovima i reklamama izmanipulirani snobovi. Pivo nažalost nikada neće imati takav status kao vino. Pivopije se zadovoljavaju konzumacijom svoga omiljenog pića i nemaju potrebu o njemu još i čitati, smatraju Česi. Zato kod njih pivske tiskovine prolaze tako neslavno. Kao Pivař (Pivopija), periodik koji je doduše imao podnaslov 'časopis o pivskoj kulturi', ali je zapravo bio namijenjen ljudima od struke. Isto je i s kvartalnim časopisom Pivski magazin, a postoji još Svět piva, koji izdaje udruga kolekcionara pivskih artefakata i namijenjen je isključivo skupljačima, te čisto stručni list Kvasný Průmysl (Industrija kvasca). Da, ima još nešto – Vlastni cestou (Svojim putem), časopis koji izdaje Stanislav Bernard, vlasnik obiteljske pivovare Bernard iz Humpolca. Međutim, to je luksuzni magazin koji objavljuje putopisne članke, fotoreportaže, priče i intervjue, a pivu su posvećene samo dvije redovne rubrike – novosti iz matične pivovare i popularno znanstveni eseji o raznim aspektima piva, koje ponekad prevodimo za naš portal, poput ovoga o pivu s fitoestrogenima. To dakle, teško možemo nazvati pivskim časopisom. To je zapravo igračka vlasnika pivovare, koji si može priuštiti da iz osobnog gušta izdaje skupu tiskovinu, koju dijeli besplatno, pa čak na zahtjev šalje i u inozemstvo.
 

S druge strane, Pivní kurýr je štivo koje će razgaliti srce svakog istinskog ljubitelja piva, potpuno predan pivopijama i zlatnom soku. Pisao je o novostima iz pivovara, o tome što tko kuha, gdje će biti kakva svečanosti lokalnog piva, podsjećao na pivovare koje su prestale raditi, donosio novosti iz svjetskog pivarstva, izvještavao o rezultatima ocjenjivanja piva iz malih čeških pivovara, birao pivo godine, predstavljao pivare i pivopije, provodio ankete... Stranice velikog formata uvijek su bile pune veselja i smijeha, uključujući viceve, karikature iz pera najvećih čeških majstora crtanog humora i foto pošalice. Posebnost je bila i Pyšvejcov kviz – uz erotsku fotografiju iz arhiva B. Pyšvejca, golišavu ženu, postavljano je pitanje, a negdje drugdje u listu bio je duhovit odgovor. Na primjer: Što kaže plavuša poslije seksa? (Hvala, dečki!) Ili: Koja je razlika između bandita i žene? (Bandit hoće pare ili život. Žena oboje.) Vaš je autor dobro upoznao Pivski glasnik i također se uvrstio u krug poklonika te tiskovine, no nažalost, zbog načina distribucije broj primjeraka koji su završili u Hrvatskoj nije baš veliki. No naš znanac Tomas, čije tekstove s portala Pivni.obzor znamo citirati, spada u one koji nisu propustili nijedan broj, i pripremio je kratki pregled tema u jubilarnim brojevima prije deset i petnaest godina. U studenom 1998. objavljena je opširna reportaža s akcije Nagrada čeških majstora pivara. Stručno povjerenstvo je među 32 prijavljena uzorka najboljim 12 postotnim pivom proglasilo Janačka iz Uherskog Broda, a nagradu praških novinara dobilo je 11-postotno pivo Džban (Vrč) iz Vyškova. Pavel Jakl odlutao je za ugašenim pivovarama ravno u Prag na Betlehemski trg, gdje je nekad bila pivovara U Halanků, a danas je znameniti Naprstkov muzej. Napisao je i lijep članak o bivšim češkim samostanskim pivovarama. U obimnom tekstu Jiřija Křepelke čitatelji su doznali male tajne velikih majstora točenja piva u legendarnim praškim pivnicama U Medvídků, U Jelínků i U zlatého tygra. Kratka reportaža podsjetila je na podkovanjske pivske svečanosti i na dan otvorenih vrata u vyškovskoj pivovari. U vijestima doznajemo da pivovara Svijany očekuje rast proizvodnje s 38 do 40 tisuća hektolitara. Opavski poduzetnik Kamil Kolek postao je većinski vlasnik lokalne pivovare Zlatovar. Pivovara Zubr iz Přerova započeo je licencnu proizvodnju svoga piva u Slovačkoj, u pivovari Urpin. Dioničari pivovare Radegast Sedlec odlučili su o raspisivanju natječaja, zadržavanju proizvodnje piva na razini tehnološkog minimuma i promjeni naziva društva u Pivovara Most. Peticiju udruge Prijatelji vratislavičke pivovare za spas pivovare u Vratislavicama potpisalo je 7738 građana. Peticija je zajedno s otvorenim pismom poslana direktoru praških pivovara Grahamu Stanleyju, od kojeg je zatraženo objašnjenje razloga zatvaranja pivovare, zbog čega je bez posla ostalo 370 ljudi. Svečanost berbe hmelja u Žatecu bila je uobičajeno spektakularnaa bačvicu 12-postotnog piva Platan osvojio je u nagradnoj igri čitatelj Roman Mayer iz Behinje.

A o čemu je pisao Pivní kurýr prije petnaest godina, u studenom 1993?
Predstavljena je pivovara Krušovice, koja je postala dioničko društvo, kuhala je 265 tisuća hektolitara, i to za domaće tržište samo nepasterizirano pivo, a za izvoz pasterizirano. Za veletrgovce, kojih ova srednje velika pivovara u Pragu ima 70, svijetla desetka je stajala 4,70 kruna, tamna 5,30, a svijetla dvanaestica 6,70 kruna. Nije izostao ni razgovor s tamošnjim direktorom Václavom Kloubom o rekonstrukciji pivovare, o traženju inozemnog strateškog partnera, o budućnosti srednje velike pivovare u konkurenciji divova iz Smichova ili Plznja, te o drugim tadašnjim aktualnostima. Portret tadašnje krušovičke majstorice pivarke Alene Mildorfove donosi Richard Crha a opsežni članak o povijesti pivovare napisao je glavom i brfadom krušovički bard Josef Fencl. Nije izostao ni tekst o pivnicama te pivovare, ne samo u Pragu, nego i u Kladnu ili Slanu. Pavel Jakl zaputio se u pivovaru u zamku Křivoklat i napisao odličnu reportažu, a František Pinkava izvijestio je s Dana Herolda u Břreznici. Redakcija je posjetila i pokusnu pivovaru u Žatecu, čestitala pivovari Chodovar, koja je obilježila 420. obljetnicu postojanja a gradskoj restauraciji Slunce u Chodovoj Plani dodijelila titulu Gostionica snova. Trofej je preuzeo rukovoditelj lokala gospodin Ščesnár, rukama uljepljenim od tijesta, što je bio znak da svi rade punom parom, uključujući i šefove. Počela je raditi pivovara u Hlučinu, a na inicijativu Stanislava Bernarda sastao se Savez malih nezavisnih pivovara, koji je osnovalo 20 proizvođača piva, da bi razmotrio prijedlog smanjenja poreza. Nagradu, bačvu od jednog hektolitra piva Staropramen osvojila je čitateljica Hana Němečkova iz Sadske. Na rang listi pivovara, prema glasovima čitatelja vodio je Staropramen, a slijedili su Radegast i Holešovice. U kategoriji piva nakon deset kola vodio je Radegast, a za njim smjestili su se Šerak i Velkopopovicki Kozel. U anketi 'Naš pivkan' najobljubljeniji je bio Herold, pa Rychtař i Broumov.

Ova dva nasumce otvorena broja svojim sadržajem potvrđuju da je geslo 'Tko ga ne čita, pije neobrazovan' itekako pogođeno, i da će Pivski glasnik mnogima nedostajati. Je li uistinu izgubljena svaka nada da će se naći sponzori i oglašivači, koji bi ovu hvale vrijednu tiskovinu vratili u život?

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Olaf Gulbranson_A.jpg
Olaf Gulbranson_A.jpg





Najnovije iz kategorije Reportaže