Pivnica.net
Banner

Pjenušave vedute

Nema ga u Genezi, ali ima u Gilgamešu

Mato Pejić   |   19.11.2008.     4599

Nema ga u Genezi, ali ima u Gilgamešu

Već i po tome što svatko od nas zna barem nekoga tko vjeruje da je oznaka za sadržaj slada s etikete na boci piva zapravo postotak alkohola, i što nije veliki broj konobara koji znaju pravilno ohladiti dragocjenu tekućinu, i što vam svakodnevno toče splaćine zbog nepravilnog održavanja opreme, i što samo rijetki mogu reći koja čaša odgovara kojoj vrsti piva, a i zbog mnogočega drugog, valja nam priznati da je uvriježeno mišljenje kako se o pivu ne zna baš puno, posve opravdano.

Ali to što prosječan čovjek, pa bio on i poklonik zlatnožutog soka i njegov vjerni potrošač, ne može opisati tehnološki postupak proizvodnje, ne razumije proces vrenja i ulogu kvasca i ne razlikuje svijetlo pivo od tamnog, ne znači da je sve to tajna i da nije zabilježeno i dostupno. Odnosno, kako bi rekao neponovljivi Mak Dizdar: malo znamo, al' je znano. Sudeći po količini pisanih tragova, pivo ulazi u životno važne stvari, a njegova neočekivano dugačka povijest seže oho-ho i auu unazad, tisućama ljeta, pa i hiljadama, sve do predcivilizacijskog vremena, do takozvanih drevnih Asiraca, Sumerana i Babilonaca, pa i dalje, do njihovih očeva i majki i inih predaka. Kako, kad je postupak proizvodnje piva složen, kompliciran i zamršen, te zakukuljen i zamumuljen, pa onda vjerojatno i teško spojiv s pretpostavljeno nevelikom količinom znanja primitivnih naroda u prapovijesti, pitanje je koje je daleko od nelogičnog. A prispodoba koja zvuči fantastično, a opet nekako prihvatljivo kaže da se to moglo desiti posve slučajno i nenamjerno, ako su kakvom bolesnom Sumeraninu, ili Sumercu, htjeli olakšati gutanje hrane, te komad kruha namočili u vrču vode. Na vrč su mogli zaboraviti, a kruh je ubrzo počeo vreti, dajući opojnu kašu koju su ulili u čovjeka. Uslijed nedostatka iskustva, nagađa autor ove šaljive pretpostavke, bolesnika je učinak pića zacijelo prilično uzdrmao, a skoro ozdravljenje ponukalo ga je da opet posegne za tim eliksirom. Dakako, iz čisto medicinskih razloga. Recept je stao kružiti po svekolikom sumerskom svijetu, koji je tako ušao u povijest po pronalasku božanskog pića, piva.
Skupina arheologa sa sveučilišta Yale iskopala je nedaleko Kaira pekaru i pivovaru stare 4500 godina, odnosno za oko dva milenija mlađe od slučajnog otkrića vrenja u Zemlji dviju rijeka, između Eufrata i Tigrisa. Vjeruje se da su te zgrade dio čitavog naselja u kom su živjeli graditelji piramida. Osim kamenih vrčeva i spremišta žita pronašli su i ploče s hijeroglifima, a na jednoj od njih opisan je način kuhanja piva i uklesana himna sumerskoj pivskoj božici Ninkasi, koju – himnu - uz studente povijesti, u posljednje vrijeme sve više čitaju i proučavaju pivarci i pivoljupci koji žele znati više. Što kazuje da je i u tom odsječku povijesti pivo smatrano napitkom bogova. Dapače, Egipćani su njegov izum pripisivali mnogima, pa i bogu Ra, stvoritelju svih bogova i ljudi, a za patrona pivaraca držali su Ozirisa, zabilježio je grčki povjesničar Heroditus. U Rimu, pokroviteljica piva bila je božica zemljoradnje Ceres. Danas se pripadnici ceha utječu svetom Arnoldu, a tijekom vremena i predugačkih stoljeća trajanja samostanskih pivovara, ovaj je napitak stalno bio blizak stvarima vjere i religije, te je zahvaljujući načelu Liquida non frangunt ieunum (tekućinom se ne krši post) pomagao redovnicima da lakše provedu dane odricanja od hrane.
-Pivo se ne spominje u Knjizi postanka ali njegova je povijest ipak vrlo duga, kaže Ronald Atkins na početku najnovijeg izdanja glasovitog Collins Gem priručnika posvećenog pivu, koje nosi podnaslov „bomba podataka“. On prapočetke smješta otprilike u tri tisućitu prije Krista i locira na područje Srednjeg Istoka između Bagdada i Basre. To svakako nije stoga što pisci Geneze nisu znali za postojanje toga napitka, već tko zna zbog kojeg od podugačkog niza mogućih razloga, a zacijelo ponajprije stoga, što je u to doba koegzistencija piva i vina bila posve neuobičajena i rijetka, pa iako se i u toplim krajevima jugoistočne Azije kuhalo pivo od rižinog slada, ono je ipak tipičnije za sjever Europe gdje su glavne odlike klime niže temperature i puno kiše što ne pogoduje uzgoju grožđa, već je primjerenije ječmu. Tako su stari Rimljani, iako su znali za važnost piva pa i za njegove prehrambene i terapeutske osobine, što su vjerojatno otkrivali u porobljenim zemljama, ipak preferirali vino, a Grci, čiji mnogi zapisi svjedoče o poznavanju piva, a liječnik Galen zabilježio je kako se dobro pivo može načiniti samo od kvalitetnog ječma, radije su pili vino razrijeđeno vodom, dakle bevandu.
Dok su se drugi nećkali i sporo prihvaćali pivo, a Grci ga, primjerice, smatrali pićem za ljude s dna društvene ljestvice, Sumerani su objeručke prigrlili svoje neponovljivo otkriće, pa su mu posvetili i mnoge stihove u glasovitom epu o onom koga progoni tajna o neizbježivosti smrti, o Gilgamešu. Zapisi o tom junaku starih sumeranskih, asirskih i babilonskih priča, koji svjedoče i o razvoju pisma, kamen su temeljac literature o pivu. U toj su sagi zabilježene i usmene predaje s početka ljudskog roda, o preobrazbi stepskog pračovjeka u kultiviranu rasu. Taj pračovjek, imenom Enkidu, htio je svoje snage odmjeriti s bogolikim vladarem Gilgamešom. Opreza radi, ovaj pošalje ženu da ispita mogućnosti primitivca, i ona ga pouči mnogočemu, pa i tome da valja jesti kruh, jer to pripada životu, i piti pivo, jer to je običaj na Zemlji. Pouka je, ako je vjerovati literaturi, pala na plodno tlo i pustila korijen, pa se pretvorba zbila za tili čas. Enkidu popi sedam pehara piva i bi mu lako oko srca. U tom se stanju očisti, i postade čovjekom.
 
Originalno objavljeno na Radio Daruvaru, u emisiji Petkom uz radio i pivo, rubrici Pijem pivo, to je moje piće, dižem krigle, razvijam mišiće, u petak, 8. rujna 2000.

Komentari


Podijelite ovaj članak




Postani pivski sommelier

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Pjenušave vedute