Pivnica.net
Banner

Velika češka pivska knjiga

Nekoliko novih spoznaja o ratu 1866. godine s posebnim osvrtom na dvije bitke kod Trutnova

Zdeněk Susa   |   11.11.2009.     4043

Nekoliko novih spoznaja o ratu 1866. godine s posebnim osvrtom na dvije bitke kod Trutnova
Rat iz 1866. godine danas se neopravdano zaboravlja, premda je riječ o najvećem vojnom sukobu druge polovice 19. stoljeća i umnogome je određivao raspored figura na europskoj šahovnici i za dvadeseto stoljeće. Najviše što znaju današnji školarci jeste da su nekada oko grada Hradec Kralove masovno letjele nekakve kugle. Samo oni najvrjedniji znaju iz izvannastavnog štiva da se na austrijskoj strani istaknuo nekakav topnik Jaburek.
O tome da je austrijski vrhovni zapovjednik, general artiljerije Ludwig von Benedek, doznavši za Jaburkovo junaštvo, uskliknuo: „Dajte mi sto Jabureka i pobjeda je naša!“, u biti ne zna nitko. (Pažnja, a analima pisanim na njemačkom jeziku Jaburka morate tražiti u njemačkoj transkripciji – Freiherr von Jabuhreck!)
Prisjetimo se da je izlika za rat bilo austrijsko upravljanje Holsteinom i da je rat počeo tako što su Prusi okupirali Holstein. Bilo je to 7. lipnja 1866. Šesnaestog lipnja Prusi napadaju austrijske saveznike – Hannover, Hessen i Sasku. Benedek je do toga trenutka Pruse čekao kod Olomouca; očekivao je da će iz Gornje Šlezije poći prema Beču najpodesnijim putem – duž Sjeverne pruge cara Ferdinanda, odnosno od Bohumina preko Přerova, Hodonina i Břeclava. Tek kad je cijela Saska bila okupirana, shvatio je austrijski vrhovnik da će neprijatelj napasti preko Češke i pokrenuo vojsku od Olomouca prema Hradci Kralove i utvrdi Josefov. Potrajalo je to oko deset dana, tako da je pruska Labska armija u međuvremenu 22. lipnja ušla u Češku kod Šlukova i dolinom Labe, te napredovala prema Češkoj Lipi. Dan kasnije 1. armija princa Fridricha Karla ušla je u Češku iz pravca Žitave i zauzela Liberec, konačno 2. armija prestolonasljednika Fridricha Wilema prolazi 26. lipnja klancem kod Trutnova i Nachoda. Toga dana prve dvije armije, koje su stigle prije, pobjeđuju u sukobu kod Kuřivoda, Svijana i Sycharova i tako stižu na rijeku Jizeru duboko u unutrašnjosti Češke.
Dne 27. lipnja 2. je armija osvojila Nachod i tako dobila slobodan pristup Polablju. Toga povijesnog dana i Prusi su došli do Trutnova i bili poraženi – bila je to jedina bitka ovog rata u kojoj su pobijedili Austrijanci. Ali pobjedi se nisu dugo radovali, jer su se već sutradan Prusi vratili i austrijska vojska nije mogla zadržati Trutnov. Toga dana Prusi su pobijedili i kod Mnichovog Hradišta i kod Češke Skalice, slijedećeg dana kod Jičina i kod Dvora Kralove. Njihove tri armije mogle su se spojiti i dobiti odlučujući bitku kod Hradce Kralova 3. srpnja.
Zapitamo li se o smislu cijelog toga rata, upućeni će nam reći da se radilo o tome tko će preuzeti vodeću ulogu u Njemačkom savezu. Suvremeni istraživači će svakako primijetiti da je to čista propaganda, jer se ratovi ne vode zbog tako apstraktnih razloga kao što je nekakav Njemački savez i da su stvarni razlozi ekonomski i da je kod svakog sukoba u pitanju nekakva roba. U američkom takozvanom „ratu za nezavisnost“ radilo se o čaju (vidi: Boston Tea Party 1773.). O čemu je riječ u ratu iz godine 1866? – Usredotočimo se na bitku kod Trutova, valjda ćemo tamo pronaći objašnjenje.
Rano ujutro 27. lipnja 1866. godine preko nebranjene granice u Češku je ušao pruski armijski korpus pod vodstvom generala Bonina. Kretao se u pravcu Trutnova. Tamo ga je trebao zaustaviti austrijski 10. armijski korpus pod zapovjedništvom podmaršala Gablenza. Austrijanci su u grad stigli prvi – barem njihova istaknuta brigada – i zauzeli strateške uzvisine nad gradom – Šibenik, Jansky vrh i naročito Chmelnicu (Hmeljarnik). Naime, o njoj se upravo radilo: „Tko je gospodar hmeljarnika, taj je i gospodar pivovare!“ stvorio je parolu dana pukovnik Mondel, zapovjednik brigade. A vojnici, obodreni tom parolom, borili su se kao lavovi! Iznenadili su nadolazeće Pruse i natjerali ih na sraz prije nego što su mogli zauzeti trutnovsku pivovaru. No, oko podneva su nadmoćni Prusi ipak uspjeli osvojiti Chmelnicu i austrijska se vojska morala povući s trutnovskih visoravni. Ipak to nije bila i konačna pruska pobjeda. Tijekom poslijepodneva stiglo je Austrijancima pojačanje i nakon ljutog boja, koji je donio teške gubitke na objema stranama, Austrijanci su predvečer opet stupili na Chmelnicu. Ostalo je očistiti grad od Prusa, koji su se povukli čak preko granice, da bi se tamo mogli opet na miru pregrupirati.
Ulazak pobjedničke vojske u grad Trutnov opisuje onovremeno svjedočanstvo: „To je bio doček, dobrodošlica i radosna cika! Vojska se grlila među sobom i s općinstvom, a tko god se tamo našao, požurio je stisnuti ruku hrabrom češkom konjaniku i pobjedničkom pješaku… Potom su konjanici napojili svoje konje u fontani na trgu, a sami su se, baš kao iznurena infanterija, halapljivo hvatali vrčeva, čaša i kanti, što im ih je domaći puk u najvećoj hitnji donosio.“ Sadržaj tih vrčeva, čaša i kanti svjedok se ne spominje, očito je smatrao da se podrazumijeva da to nije bila voda. Zapisao je ipak da su vodom napajani samo konji! To svjedočanstvo možemo smatrati dokazom da Prusi toga dana nisu uspjeli opljačkati pivovaru, i da je ostvaren cilj bitke za Trutnov. Pokazala se istinitom parola vidovitog pukovnika Mondela; austrijska vojska, osvojivši Chmelnicu, postala je gospodarom pivovare.
Govori se da su Prusi u povlačenju, koji su svoju žeđ mogli tažiti samo vodom iz rijeke Upe, slušali zveckanje čaša i vrčeva iz grada koji je orio veseljem, i to je dodatno otežavalo njihov sramotni poraz u bici za pivovaru, te su se Trutnovu jako zamjerili. Već drugog dana se pruska armija vratila u Trutnov i Austrijanci, koji za razliku od Prusa nisu dobili svježe pojačanje, nisu im se mogli oduprijeti. Nastojali su doduše zaštititi svoju pivovaru, ali na kraju im nije preostalo ništa drugo, nego povući se, kako iz pivovare, tako i iz Chmelnice. Za grad i pivovaru to je imalo sudbonosne posljedice.
Zašto su poraženi Prusi drugi dan ponovo nahrupili na Trutnov? Taktički to nije imalo smisla, kad su drugi dijelovi njihove vojske bili na drugoj strani Jizere i kod Labe i neometano marširali prema Hradcu. Zašto bi netko iza leđa tih pobjedničkih postrojbi osvajao još nekakav Trutnov negdje u pograničnim brdima? Jedino zato što je ovladavanje tim gradom bilo stvar prestiža. Trutnovske bitke očito su se odigrale zbog tamošnje pivovare. Pivo je očito ona roba oko koje se vodio taj rat.
Prisjetimo se da je pruska vojska imala saveznike na sjeveru, Austrija uglavnom na jugu i u Porajnju. To su dvije kulturološki različite oblasti, koje se značajno razlikuju i danas. Na jugu je područje pretežno katoličko, unatoč tamošnjem carevanju „dviju prilika*“ – tu je, naime, zavičaj i dobrog piva i dobrog vina. Luteranski sjever nema vina, samo pivo, u koje se baš i ne razumije; kako bi inače Berlinci mogli piti svoj Berliner Weisse sa sirupom? Evidentno je stoga, da je rat 1866. godine bio konkurentski boj između piva češkog tipa i berlinskog bijelog. Vojnici su doduše bez imalo ustručavanja ispaljivali topovske kugle na siroti puk, ali materijalna dobra su štedjeli. Pivovare nisu uništavali, nastojeći im samo isprazniti sadržaj, te tako neprijatelju nanijeti što je moguće veću štetu.
Benedek se morao tomu dosjetiti, ta vidio je da je pruski napad prvih dana bio usmjeren prema pivovarama Klášter i Svijany i da je nakon osvajanja tih pivovara napredovanje Prusa usporeno. Na tome je morao izgraditi novu, izgledniju taktiku. Na nesreću, Benedek do posljednjeg trenutka nije shvatio o čemu se radi u tom ratu!. Uostalom, Benedek u tome nije bio sam, austrijski povjesničari do danas slave pobjedonosnu bitku kod Trutnova 27. lipnja, a preko austrijskog poraza slijedećeg dana kod tog istog Trutnova prelaze i prešućuju ga. Pritom je taj takozvani „poraz“ 28. lipnja bio ustvari austrijska pobjeda. Naime, ishod rata tada je već bio posve izvjestan! Bitke kod Jičina, kod Dvora Kralove, a ni kod Hradca Kralove, nisu se ni trebale voditi, tisuće vojnika tamo je palo uzalud. Još kod Trutnova moglo se potpisati primirje.
Nekakav Njemački savez bio je doduše izgubljen, ali što je to u usporedbi s jednoznačnom pobjedom češkog (austrijskog, južnonjemačkog) piva. Pruski vojnici, prazneći češke pivovare, toliko su se navikli na češku pivsku kvalitetu, da su poslije odbijali piti drugo pivo, a Berliner Weisse pili su još samo okorjeli tradicionalisti. Od tog vremena svaka sjevernonjemačka pivovara kuha pivo na češki način, i to uostalom i ne taje – inače se ne bi ta piva zvala „pils“!
 
 
*Ovo je zanimljiva aluzija i ujedno igra riječi. Odnosi se na način na koji se u kršćanskim crkvama pričešćuje. Naime, Kristovo tijelo i krv u liturgiji se pojavljuje „pod prilikama kruha i vina“, no katolici se pričešćuju samo hostijom, dakle jednom „prilikom“, dok su „dvije prilike“ karakteristične za pričest protestantskih husita, koji na pričesti dobivaju kruh i vino. U Češkoj za njih jednostavno kažu „podoboji“, odnosno „pod oboji“ – pod objema prilikama (latinski: sub utraque species). (op. prev.)
 
Preveo Mato Pejić

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Velika češka pivska knjiga