Najveći alkoholičar i samo malo manji pisac

  Pivo u stihu i prozi         Jan Karel Bartuška         18.12.2013.
Najveći alkoholičar i samo malo manji pisac



Charles Bukowski je bio svinja, kronjo, mizantrop i iskompleksirana lijenčina, koja se rado kladila na konjskim utrkama (i k tome, razumljivo, smatrao da je baš njegov sistem savršen).  Osim toga bio je bogme jedan od - a meni osobno jedan od dva - najboljih pisaca svih vremena.

Henry Charles Bukowski (1920. -1994.)

Onog trenutka kada je na Pividkama pokrenuta rubrika Kultura, s namjerom da čitateljima ponudi osnove obrazovanja o alkoholičarskoj literaturi drugačijoj od one u nas, bilo je jasno da Bukowski mora u njoj zauzeti počasno mjesto. Radi se naime o vjerojatno jedinom autoru koji nas je u stanju nadmašiti. I baš je tu nastao problem. Svatko, tko pozna stvaralaštvo toga američkog  pijandure, svjestan je da nijedan primjer iz njegovog opusa ni u kom slučaju ne bi bio dovoljan, jer on u biti nije pisao ni o čemu drugom osim o lokanju. Stoga sam bio u iskušenju da ovu recenziju napišem obrnuto i upozorim čitatelja samo na ona njegova djela ili odlomke u kojima se alkohol ne pojavljuje. Međutim, nakon pažljivog čitanja većine njegovih literarnih postignuća, uključujući i one dijelove koji kod nas još nisu objavljeni, shvatio sam da u tom slučaju ne bih imao o čemu pisati. Zato ćemo postupiti onako konvencionalno kako je to u slučaju Bukowskog uopće moguće.

Odmah valja napomenuti, u obranu autora, da je pisao i o drugim stvarima, a ne samo o alkoholu - naročito o ženama, seksu, konjskim utrkama, birtijskim tučnjavama, svojim povremenim zaposlenjima, boksu, o svojim obožavateljima, koje nije podnosio, o drugim piscima, koje nije podnosio, o čovječanstvu, koje nije podnosio kao cjelinu a također i o geopolitičkoj situaciji, u kojoj je većinom bio potpuno mimo. Apsolutna većina njegovih djela je pak autobiografska i u njima istupa kao svoj alter ego Henry Chinaski, pa možete mislite o čemu to je, a i u većini poslova kojima se bavio bio je također za n išta i zato se ni u njima nije baš proslavio.

Ako ne poznajete Bukowskog, možda ćete sada reći, zašto bi ga onda itko smatrao tako dobrim piscem. Iako je to teško objasniti, dok ga ne pročitate  - Bukowski je bio naprosto genij. Volio je provocirati i to, kako degutantnim stvarima tako i neočekivanim glosama, kojima je pogađao u srž. Uz opis onoga što je za sobom ostavio u zahodu u baru, bio je u stanju podastrijeti sjajna socijalna opažanja, poput: (prvoimenovane ne spominjem) „...prema ljudima sam oduvijek osjećao gađenje. To gađenje temeljilo se pije svega na bolesnim obiteljskim odnosima, koji uključuju i brak, razmjenu vlasti i podrške i koji su se kao vrijed, kao lepra, širili dalje: na vaše najbliže susjede, na vašu okolicu, vašu četvrt, vaš grad, vaš kraj, vašu zemlju, vaš narod... svi se uzajamno drže za guzicu u mednom saću opstanka iz čiste gluposti životinjskog straha..." (Erekcija, Ejakulacija, Ekshibicija i drugi slučajevi običnog ludila).

Ipak, uz to što je svakoga vrijeđao, Bukowski je znao zadržati i ironičnu distancu i to je zapravo ono najbolje kod njega. Na pitanje čitaju li ga uopće inteligentni ljudi, odgovarao je s „nadam se," a uspijevao je uvrijediti i samog sebe. Sebe je uglavnom smatrao pjesnikom, a u jednoj pjesmi vrednovao svoje djelo (htio sam dodati „trezveno," međutim, ta riječ ne može stajati u istoj rečenici s imenom autora):

„...misli na sebe: neželjen, usamljen, prostodušan,

tobože pjesnik, koji piše o dubokim stvarima a da istinu govoreći

ne zna pisati ni o čemu drugom nego O SEBI. no

nije li to istina?

Nije istina? nisi šupak, egocentrični šupak

koji se želi iz svega jeftino izvući?

Žudiš za lovom,

za pljeskom tribina, za priznanjem i zbirkom pjesama,

koja će biti slavna i 2179. godine..." (The People Look Like Flowers at Last)

Treba dodati da su pjesme Charlesa Bukowskog bile u stvari takve kratke priče, odoka isječene na vrlo slobodne stihove, te su stoga mogle biti kudikamo kraće, čime je zapravo potvrđivao svoje vlastite riječi da se samo želi iz svega lako izvući.

Konačno dolazimo do glavnog izvora autorove inspiracije. Bukowski je bio alkoholičar i na to je bio na svoj način ponosan. S trideset i pet je umalo umro od trovanja alkoholom, kad mu je puknuo čir na želucu, nakon čega mu je liječnik zabranio alkohol uz napomenu da zacijelo neće preživjeti ako opet počne piti. Bukowski je rekao da će to provjeriti i naroljao se do besvijesti. Liječnici su na kraju ipak bili u pravu, jer je 39 godina kasnije stvarno umro.

Jednom je pod stare dane greškom dospio na sastanak anonimnih alkoholičara, na kojem je ismijao amaterizam sudionika skupa: „...Ja sam o čitavoj toj dogodovštini mislio da većina tih ljudi uopće nisu bili alkoholičara, nego su samo mislili da jesu. To je nešto što se ne može zbrzati. Potrebno je u najmanju ruku dvadeset godina rada da čovjek postane alkoholičar bona fide. Ja sam to vukao 45 godina i nisam žalio ni tjedna..." (Hollywood)

No, u kraćim vremenskim razdobljima je ipak žalio, kada je na primjer znao završiti na triježnjenju u jedinici za zadržavanje. Tu samokritički priznaje da je u alkoholizmu imao određene pauze: „...U jedinici za zadržavanje nisam bio već dobrih šest, sedam godina. Već je bilo vrijeme, krajnje vrijeme. To ti je kao da toliko vremena voziš bez kazne - ako voziš, jednom te neminovno moraju ukebati, a isto tako ako piješ, jednom naprosto moraš završiti u jedinici za zadržavanje. Kad usporedim broj kazni i noći provedenih na triježnjenju, kod mene triježnjenje vodi u omjeru 18 prema 7. To samo dokazuje da sam bolji vozač, nego pijandura..." (Novi zapisi starog pokvarenjaka)

Kao svaki pravi alkoholičar Bukowski dakako nije pravio razliku među onim što pije. Nalijevao je u sebe doslovce sve. Ipak, pivo je kod njega imalo posebno mjesto. Svoje obožavatelje i druge pisce, dvije grupe ljudi, koje nije volio nešto više nego one ostale, bio je spreman pustiti k sebi samo u slučaju da su donijeli karton piva. U tim slučajevima popio bi pet piva i za deset minuta bi ispraćao posjetitelje s nedopijenim šestim pivom u ruci.

U potpunosti u duhu toga pristupa, uopće nije pokazivao zanimanje za marku piva koju pije. Jedina marka koja je doživjela tu čast da bude poimence spomenuta u njegovom opusu je, pomalo iznenađujuće danski Tuborg. O njemu poetski govori u nastavku priče o triježnjenju u jedinici za zadržavanje: „...I odmah je bolje. Pogledajte gore, gore pogledajte! Bog vas tamo već čeka s kartonom Tuborga. propisno ohlađenog i prekrasno orošenog... zamislite samo..."

Zamišljam i samo se nadam da je Bog do 1994. godine, kada je Bukowski umro, počeo uzimati neku bolju marku. I da je za dolazak Bukowskog pripremio dobru zalihu.

S češkog preveo Mato Pejić

Izvor: Pividky.cz



Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi




Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
Prihvaćam sve kolačiće