Dan ranije bio sam jako umoran. Na poslu je trebalo riješiti puno problema i zadaća, nije bilo vremena ni za kavu. Ručak sam zamijenio ispunjavanjem tablica i izvješća. Kući sam se vraćao po mraku. Uz večeru, koja mi je bila prvi obrok nakon doručka, ni omiljeno pivo mi nije prijalo, a nakon stavljanja tijela u horizontalni položaj zaspao sam gotovo trenutno.
San je bio težak, tvrd, a opet lak.
Ujutro sam ustao, takorekuć naslijepo automatski došao do kupaonice i nakon osobne higijene sam kroz otvoren prozor promatrao predivno proljetno jutro. Sunce je upravo otpočelo svoj hod nebeskom trasom, priletjele ptice počele su pjevati svoju odu proljeću, suncu i novom svježem danu. A ja sam shvatio da danas ne moram na posao. Da imam slobodno, SLOBODNO...
Fenomenalan osjećaj i iznenadni časak euforije preplavili su moje misli. Danas, da baš danas je taj pravi dan za kušanje najboljeg piva.
Izišao sam na ulicu s namjerom da u najboljim restauracijama u gradu kušam pivo, protrčao sam šumske staze do seoskim gostionica, svuda sam kušao pivo, negdje mi je prijalo, negdje nije, ali uvijek bih zaključio isto – ne, to nije najbolje pivo.
Pitao sam ljude koji su sa mnom sjedili za stolom, pitao sam prolaznike. Mnogi, pa gotovo svi, su tvrdili da je najbolje pivo upravo ono njihovo. Da onaj njihov pipničar tako dobro zna poigrati se s pivom dok ga toči. Da onaj njihov gostioničar uzorno njeguje pivski točionik. A njihov dobavljač piva kuha najbolje pivo u cijelom svemiru. No, ja im nisam vjerovao, a moji okusni pupoljci govorili su mi: Tako je, Romane, u pravu si, to nije najbolje pivo. Tu je pipničar pivo razbio točeći ga iz visine. Ovdje je gostioničar slio pivo iz više čaša u jedno, ondje si dobio okapinu, koja je strpljivo čekala na stranog gosta. Onamo se opet na čaši moglo vidjeti da je gostioničar prljavac, a tu je opet pivo smrdjelo jer cijevi dugo nisu čišćene. A ovdje? Ta nije valjda da bi se u pivu trebali osjetiti krumpiri? Ne, to je samo pipničar smjestio kompresor u istoj prostoriji u kojoj čuva povrće, krumpire i voće.
A tu, e tu je već izgledalo da bi sve moglo biti u redu. Čiste prostorije, čisti stolnjaci, čista krasna pipničarka, čak su i krigle bile čiste. Ali to pivo. Nekako mi nije išlo u grlo, nakon svakog gutljaja sam imao potrebu gromoglasno podrignuti, mjehurići su se u meni vrtjeli i nadimali još gladan trbuh. Što se to događa? Tu sam doznao da njihova pivovara, u sklopu programa štednje, proizvodi gusti poluproizvod, koji na kraju tehnološkog procesa proizvodnje razrjeđuje vodom na onih jedanaest stupnjeva, koje se tu toče (mjesni ljudi kažu da je pivo proizvedeno metodom HGB). I da zahvaljujući višim temperaturama i drugim modernim štosovima pivo bude gotovo za petinu vremena koje za kuhanje trebaju druge pivovare, te također i to da slad treba nadomjestiti barem dijelom nekim drugim sirovinama, te da valja štedjeti na hmelju a i inače da je dobro koristiti strani hmelj, a ukoliko je moguće i onaj umjetno obrađen radi što veće iskoristivosti. A da bi pivo imalo onu pravu reskost, napumpa ga se mjehurićima CO2. „Kod vas se ne pravi pivo, nego sifon?“ pitao sam. Ali pitanje nije baš dobro prihvaćeno, pa su me otjerali sve do granice svoga atara. Tako to, naime, treba biti. Jer, od čega bi pivovara živjela, kad ne bi proizvodila ekonomično. Ta, mogla bit propasti. Ili bi je gospoda u dalekim krajevima zbog rastrošnosti mogla zatvoriti. A onda, što bi pili, a i na ovakvo pivo se čovjek može naviknuti i reći: bolje ikakvo, nego nikakvo.
Samo, ja nisam htio pivo koje gostioničar ne zna natočiti, nisam htio ppivo koje smrdi, a nisam htio ni pivo koje nadima moje tijelo kao balon. Još uvijek sam tražio to svoje najbolje pivo, koje bi mi prijalo.
I našao sam ga. Day, ovdje ga imaju, ovdje je, no odakle je došlo? Tko ga je proizveo. Izvrsno! Pivo koje je proizvedeno pošteno i s ljubavlju, koje je od početka kuhano kao poštena dvanaestica. Tražio sam pivo koje ne bi bilo naknadno obojano, koje ne bi sadržavalo nadomjeske od kukuruza, koje ne bi bilo dorađeno šećerom. Tražio sam pivo koje je nakon burno glavnog vrenja pošteno dozrijevalo i zaokruživalo se niz tjedana. Pivo, koje bi bilo tako ukusno da ga poželite zagristi. Pivo, u kojem bih osjetio slad praćen aromatičnom, ali istovremeno ugodno izraženom gorčinom hmelja. Tražio sam pivo koje je zaslužilo da se u kamen ukleše: „Ja sam to pravo, pošteno, nepatvoreno ČEŠKO PIVO“. Ja sam taj lager, kakav je poznavala Tvoja mladost, ja sam taj lager, koji su znali Tvoj otac i djed. Moja zlatna boja, moja snježno bijela pjena koja ostavlja krugove na čaši, moj miris i moj okus, ukus i reskost nastali su prirodnim i poštenim putem. Probaj me, Romane. Kad pomirišeš, kad gutneš, imaš želju da me više nikad ne napustiš. Imaš želju uživati, pomalo pijuckati, pomirisati i pogledati mu kroz sunce na zapadu u smiraj dana. Da, to sam ja. Ja, Tvoje perfektno, divno natočeno i njegovano pivo, TVOJE PIVO. Pivo na koje je majstor pivar s pravom ponosan, pivo koje je gostioničar s ljubavlju odnjegovao i natočio. Pivo koje ti je prijazna konobarica s osmijehom donijela na stol. Ja sam TVOJE PIVO, Romane, kušaj me.
Više se od njega nisam mogao otrgnuti. Naručio sam još jedno, pa još jedno. Sva su ta piva klizila u mene. Klizila i punila moj duh srećom. Počeo sam se smješkati, počeo sam pisati pjesmu o najboljem pivu.
Crrrrrrrrrrrrr. Uto je zazvonila budilica, jutro je bilo sivo, a ja sam postao svjestan da je osvanuo još jedan obični dan i da opet moram oključiti svoj redovni radni ritam...
Ali ono pivo, to pivo ću jednom naći. Pronaći ću ga i onda uz njega ostati do smrti najsmrtnije.
S češkog preveo Mato Pejić