Pametnica da je ”umjetnost” u doziranju pripisuje se nekom od starih Grka. Mada su mjere postojale i prije njih. Ljudska je vrsta imala potrebu utvrditi standarde za mnogošto, kako ne bi bilo nesporazuma i kako bismo se lakše orijentirali u procjenama vrijednosti. Litar, metar, kilogram.
Još od robne razmjene je poznato da su se za vreću krumpira dobivale dvije bolje kokoši. Ili da se dulum zemlje mogao zamijeniti za bika. Za dobra hrastova vrata morao si sedam dana nadničiti.
Da bi se trgovina olakšala neki se pametni prabankar dosjeti da za onog bika čovjeku da deset srebrnjaka za koje će ovaj, poslije dogovora sa ženom, moći kupiti onaj dulum zemlje. Ili dva roba, kako se, ne tako davno trgovalo, u starim demokracijama.
I tako je krenulo. Sva roba i pojedine usluge su imale svoj ekvivalent u, da izvinete, novcu.
Moglo se, na zadovoljstvo svake od strana u trgovini – evo ruka, odrediti vrijednost razmjene.
Kod takozvanih intelektualnih usluga, ma što god to značilo, bilo je malo teže. Dok se netko ne dosjeti da nematerijalna roba vrijedi onoliko koliko je netko spreman platiti. To se poslije počelo primjenjivati i na umjetnine. Time se umjetnost doziranja preobratila u doziranje umjetnosti.
S vremenom je sve u ekonomiji otišlo ravno tamo kamo je i krenulo – k vragu, pa se procjenjivanje vrijednosti izobličilo do te mjere da si za onaj dulum morao dati cijelo stado, ako bi zemljište postalo građevinsko.
Ipak, najveći apsurdi su nagrade sportašima. Ne svima, istina, ali svakako u nogometu, bejzbolu, golfu, košarci, hokeju, boksu, automobilizmu i da ne nabrajam.
Toliko je to nakaradno da samo rijetki pitaju kako je moguće da netko za svaki dodir lopte dobije desetak tisuća nečega. Da netko, nerijetko s jedva završenom osnovnom školom, ”vrijedi” desetine milijuna nečega.
Ako se to pitanje i postavi u javnom prostoru, zviždač odmah dobije etiketu ”ljevičar - socijalista” koji bi htio da svi zarađuju jednako.
Ronimo suze nad gladnima u svijetu i štrajkamo za sto nečega većom platom. dok prva podstava neke od svjetskih nogometnih velikana važe koliko i godišnji proračun za zdravstvo nekih zemalja.
Posljednji, meni znani, primjer takve prakse je čuveni Nadalov sat.
Znate Nadala, to je onaj momak što se igra lopticom po svjetskim arenama i trudi se pogoditi ono mjesto na suparnikovu polju odakle je ovaj neće moći prebaciti na njegovu stranu.
E, taj Nadal je nedavno kupio već spominjani sat za, udahnite duboko, milijun (1 060 000) eura.
Model sata je RM 27-04 Tourbillon, ima plavi remen i teži 30 grama. Što govori da je svaki gram vrijedan - izračunajte sami.
Zvučalo bi to mnogo, ako ne bismo znali da je na posljednjoj utakmici u Parizu mladi gospodin Nadal zaradio jedan i pol Tourbillon.
Zašto mislite da to nije kriminal?
Dobro, ako baš nije, u paragrafu, inkriminirano možemo se složiti da praksa ne ispunjava ni moralne ni etičke, a o ”pravdi” da i ne govorimo, norme.
Ili je za vas ok da, ako već ne doživljavate sebe kao mjernu jedinicu, vaš učitelj iz osnovne, vaš ambulantski liječnik, vaš trgovac na ćošku i nitko tko vama zalazi u kuću ne može (a i ne bi) kupiti takav jebeni sat, kada i na vašoj vekerici na kredencu lijepo stoji koliko je sati.
I da je došlo vrijeme.