Nerijetko se to znalo čuti u godinama ranog poraća. Posvojna zamjenica je bila kolektivno skrovište za nesretne, neshvaćene, nesvrstane, miroljubive i ostale koji nisu mogli, ili smjeli, ili znali, ili željeli prihvatiti činjenicu da je tikva pukla i da se raslojilo sve što je nekad činilo koheziju. Pa čak i jezik.
Može li se zemlja raspasti? – može.
Može li se narod podijelii? – može.
A, može li se jezik nametnuti? – i može i ne može.
A, može li se osjećaj pripadnosti narediti? – e, ne može.
Još iz doba kad smo u sedmom razredu osnovne škole „Lazo Tihomirović“ imali na rasporedu književnost i jezik, zvali smo ga hrvatski. Ne hrvatsko-srpski, kako je stajalo u Dnevniku.
Osnovci u školi „Stjepan Filipović“ u Valjevu su ga zvali srpski. Ne srpsko
hrvatski, kako je stajalo u Дневнику
Pa kako bi drugačije. U Sloveniji slovenski i tako redom
E, onda se odjednom počeo nazivati i „naš“. Od onih, gore opisanih.
Pročitao sam negdje anegdotu da su se još u ratnim godinama zajedno, na nekom festivalu u Beču, našli novinari iz „bivših jugosslavenskih republika“ i da je neki Feralovac glasno uzviknuo „Tko zna šta je pivo nek dođe za šank“.
Ne moram vam reći što se dogodilo. Pivo je oduvijek pokušavalo ne dati nam da se sjebemo skroz.
Dobro, nije baš uspjelo, ali osramotilo se nije. Odavno nas je „mi“ i „oni“ odvelo netragom. „Naše“ i „Njihovo“ nas je unesrećilo. Kod nas ni zamjenice nisu gramatika, već politika.
Pa kad se danas nađemo na nekom neutralnom mjestu, u recimo Pivnici i poslije kojeg već piva ili vina netko pita „hoćemo onu našu'“, slijedi „umjetnička pauza“, jer je pojam pomalo nejasan.
Osim ako smo u društvu onih istih koji su i „onda“ znali koji su naši.
