Polako i gotovo s crkvenom pobožnošću objesio sam svoj zimski kaput letimično otresen od snijega na mjedenu vješalicu i provukao se oko uske klupe za drveni stol u samom kutu prostorije. Nisam ga htio ometati. Bio je tako zadubljen u čitanje novina da čitavo to vrijeme što sam ga promatrao nije iz svog papirnatog skrovišta promolio ni vršak nosa. U nekim drugim okolnostima vjerojatno ga uopće ne bih ni primijetio ali u ovim okolnostima kada smo u gostionici Na louži (U kaljuži, prema tradicionalnom lokalnom narodnom nazivu toga lokaliteta) bila samo nas dvojica nisam mogao previdjeti sjaj staromodne dugmadi na rukavima sakoa od grube tkanine a nestašne prste kako plešu po rastvorenim rubovima novina. Sjedili smo tu kao dva šutljiva menhira koji se gnijezde u svetoj tišini kakve škotske vukojebine ne računajući konobara koji je tu tišinu upravo prekinuo laganim udarcem krigle o keramički podmetač. Čini se da je taj kratki, tupi, jedinstveni zvuk bio impuls.
„Bezobrazluk,“ izrekao je taj čovjek iz čistog mira poluglasno, no nipošto ne moralistički ni mentorski gnjevno, kao što to rade neki stariji ljudi, kad im dođe žao što u životu nisu postigli baš mnogo. „Tko bi to rekao da je to češki,“ dodao je veselo.
Impuls je očito bio baš nešto razantan. Čovjek se tek lagano zakikotao na svojoj klupi i – zadubljen u svoje misli – opet utihnuo. Odlučio sam da ću mu razbucati tu njegovu provokativnu siestu, koja mi je pomalo počela ići na živce, premda za to nisam imao baš nikakav razlog.
„Mogu li pitati, što vas je tako razveselilo u današnjim novinama?“
„Možete,“ uzvratio je suho a da mi ni najmanjim pokretom tijela nije dao do znanja da mu pitanje nije ušlo na jedno uho a na drugo izašlo van. Njegovu strast za čitanjem shvatio sam tek u trenutku kada je tišina prešla granicu mučenja.
„Što vas je to dakle razveselilo u današnjim novinama, gospodine…“ nastavio sam smjelo.
„Razveselilo? Užasnulo, ozlojedilo a možda i sablaznilo, ali šteta riječi,“ izjavio je neočekivanom rječitošću, a pritom te proklinjane novine nije niti odložio. I dalje su pred njim stršale kao neprobojni zid gotičke utvrde.
„Neobrazovani, kako zaboga novine mogu pisati neobrazovani. Ta to su nedonoščad, maloumnici – gdje je talent, gdje je iskra, gdje je ozbiljnost, gdje je jezik, tko im je dao u ruke tako moćno oružje?“
„Zavisi od toga koje novine kupite, nisu sve takve,“ pokušao sam primiriti gnjev toga čovjeka, koji – iskreno rečeno – i nije bio toliko gnjevan koliko prije profesionalno zainteresiran. Počelo mi je bivati jasno zašto tako dugo studira novine, za koje već strašno dugo vremena ima samo izraze pokude.
Nijedne novine nemaju pravo biti loše. A dvostruko više me mrzi što sam nakon toliko godina kupio tako loše novine u tako lijepom gradu,“ dodao je nonšalantno i konačno pokazao na klupu pored sebe.
„Sjednite, molim, mladiću. Barem ću nešto doznati.“
U trenutku kad sam mu pogledao u lice prošao je mojim tijelom neočekivani hitac paralizirajuće napetosti, koja me je natjerala da više-manje protrnem i napola otvorenih usta gledam njegovu susretljivo ispruženu desnicu.
„Karel Čapek,“ predstavio se taj čovjek skromno i protresao moju ruku ukočenu od iznenađenja.
S naporom sam iz sebe iscijedio ime te i dalje pomalo zaskočen sjeo nasuprot njega na drvenu stolicu. Očito nije htio i dalje produžavati moju nedoumicu, pa je odlučio nastaviti s kontrolom naše konverzacije.
„Čudno… Imao sam tada, prijatelju, mislit onda kad sam pisao Obrázky z domova (Slike zavičaja) – osjećaj da u Češkom Krumlovu ima trideset i četiri gostionice, ali ovu sam očito previdio.“
„Mislim da, ako je to bilo stvarno u to vrijeme, da je niste previdjeli. Tada naime nije ni postojala,“ prihvatio sam neočekivano brzo činjenicu da razgovaram s jednim od dragih podstanara koji „stanuju“ pod više ili manje debelim slojem prašine na nekoliko katova moje kućne biblioteke, da razgovaram s jednim od klasika češke literature – i to neposredno na pragu milenija svetog Vojtěcha, dakle popriličnu količinu ljeta po piščevoj službenoj smrti.
„Nije postojala? Nije postojala…,“ slegnuo je ramenima. Zato sad već nema skoro nijedne od onih koje sam tu tada poznavao – a ta jedina, koja onda nije bila – je za divno čudo ista kakve su tada bile te ostale, dakle one kojih više nema. Prošao sam gradom – prekrasan je, šaren, pun stranaca, fotografa, ostali su čak i oni stari cimeri, doksati, krovni prozori, trijemovi, svodovi, galerije, kruništa crkava, sgrafita, freske, stepenice prema gore i prema dolje, balustrade, fontane, stupovi, međaši, uglovnice, grede, pothodnici, povijesna popločenja, krivudave ulice i posvuda te rožemberske ruže, samo što sve to ima malo više nakinđureno perje – iskreno rečeno, malo je to manje poetično i manje uzbudljivo nego onda, ali napredak ne možeš zaustaviti, ako se o svemu novom može govoriti kao o napretku. Eh, da, danas sve te gostionice ne bih ni nabrojao, ali zato mi je malo koja razigrala dušu kao ova. Kako to da nije postojala, kad je sva iz mog vremena? Poznajem tu sve – luster, okove prozora i vrata, piano, mjedene vješalice, zar nije tu vrijeme stalo u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća?“
„Ne, nipošto,“ usprotivio sam se. „Tridesete godine se tu nikako nisu zaustavile. Baš suprotno, tu su ponovno pokrenute. Posredstvom svih tih stvari, koje su se ovdje okupile da bi ljude podsjetile na djelić te naše prve republike, kad nam se več prije par godina ta demokracija opet vratila…“
„Znam, znam, ne morate mi ništa objašnjavati. Ja sam to predosjećao kad sam onomad nabrajao razloge zašto ne treba postati komunist, a to još nisu bili niti izdaleka tako rastezljivi…“
„Dopustite, ali ja sam iznenađen, kako to uzimate sve zdravo za gotovo, to da ste u drugom vremenu i da…“
„Ali, mladi gospodine, zar vas nisu u školi učili da smo mi klasici besmrtni?“ skočio mi je u riječ lagano ironičnim tonom.
„To dopuštam, ali priznajem, da sam do sada pojam besmrtnost shvaćao malo drugačije.“
„Dabome – otkrijmo sve do kraja, valjda kao veliku poruku, ili tako nekako. Da, istina je, došlo je do mene da su u školama određene generacije silili da procjenjuju što je pjesnik htio reći i tome slično – uglavnom, da bi se koračalo ruku pod ruku s trenutno modernom ideologijom – i naopačke, o onima koji su stvarno prenosili neke poruke, se uopće nije učilo. Dakle, ljudska nesposobnost učenja nema granica. Ali, da odgovorim na vaše pitanje: Da, čini mi se to razumljivo samo po sebi, jer kako sam rekao, besmrtan sam a tu pored, u muzeju voštanih figura čak sam vidio i svoju utrostručenu kopiju. Stojim tamo u nobl društvu, a jednako tako me raduje i to što tik do mene u naslonjaču sjedi gospodin predsjednik Masaryk. Šteta što to ne vidi.“
„A zašto on to ne bi mogao vidjeti, zar nije i on – po vašoj teoriji – također besmrtan?“
„Naravno da jeste, ali inati se.“
„Inati?“
„Da – tvrdi, da u ovom svijetu ne bi mogao opstati. Da njegov svijet već izumire, zajedno s ponosom, građanskom hrabrosti, časti i moralom. Smeta mu ovo vrijeme puna sveprisutne ignorancije, komocije, prečica, odustajanja od snova, ideala i viših ciljeva – a uopće najviše mu smeta, kako su od sadržaja ispražnjeni pojmovi istina i ljubav. Kao što se prazne krigle piva – iako se u ovoj pivnici krigle piva prazne veoma ugodno.“
„A vjerujete li da je upravo ova pivnica po meni prožeta i onim ponosom i ostvarivanjem snova i ideala čovjeka, koji ju je izgradio u vječnom pokretu, ali s ljubavlju prema tradicionalnim vrijednostima?“
„U to nema nikakve sumnje. Kao prvo, ta energija je ovdje vidljiva, a kao drugo, kad je ne bi bilo, vjerojatno ni vi ne biste bili tu – a samim tim niti ja.“
„Trebam li to shvatiti kao da negdje postoji nekakav prominentni svijet besmrtnika, iz kojeg se tu i tamo netko zaputi kroz vrijeme kamo mu se u tom času hoće?“
„Nije to baš tako jednostavno, prijatelju. Mogu vam govoriti prijatelju? To vam je tako,“ nastavio je odmah, ne čekavši na moj odgovor, koji mi je svejedno od uzbuđenja zapeo negdje duboko u grlu. „Taj naš svijet postoji, zapućujemo se iz njega kroz vrijeme, ali ne kamo nam se prohtije, nego samo tamo gdje momentalno imamo u kome živjeti. Da – ja sad živim u vama, prijatelju, jer ste mislili na mene. A važno je dodati, da nije bila moja dužnost da se sastanem s vama. Mi idemo samo tamo kamo hoćemo.“
„A vi ste, dakle, htjeli?“ upitao sam tako znatiželjno da sam se zastidio, jer samo bi još urudžbirani pismeni zahtjev imao veću važnost, ako bih o sebi htio čuti riječi hvale.
„Htio. Htio sam još davno doznati zašto sam se onomad zabunio u pogledu broja krumlovskih gostionica, kad sam za ovu – meni nepoznatu – s vremenom čitao u nizu domaćih i stranih novina i časopisa. A zahvaljujući vama našao sam se izravno, kako se kaže, na licu mjesta.“
Vjerojatno se ne bih održao ni uz onaj urudžbirani podnesak. Jesam li bio razočaran? Valjda ni ne. U takvoj situaciji čovjek ni ne može biti razočaran. Prije je to bio teret moje nesavladane neskromnosti, koji je odjednom pritisnuo moju savjest. Zato mi je godilo što je moj sugovornik ubrzo prekinu o kratku pauzu u našoj konverzaciji, tijekom koje je razgledao unikatnu zbirku emajliranih i na druge načine pozorno izrađenih reklamnih tabli na zidovima pod stropom.
„Idemo pričati o tom kolebljivcu što je izgradio ovu gostionicu. Znate njegovo ime?“
„Znam. Zove se Vlastimil Votřel – a sad njegov posao nastavlja njegov brat Miroslav Votřel.“
„Vidite? A po čemu su ta dva imena drugačija nego recimo Čapek i Masaryk. Ljudi stvaraoci, odvažni, koji imaju ciljeve i težnje – oni su besmrtni, bez obzira na to kakvo ime im damo i kako je veliko njihovo djelo.“
Odjednom mi se činilo da počinjem shvaćati cijeli smisao našeg razgovora. Svaka njegova riječ prisiljavala me je da razmišljam, razmatram, kombiniram a moja se glava najednom pretvorila u bijelo platno na koje hrle zrake srebrnog svjetla iz stotina projekcionih kabina odjednom. Osjećao sam se kao preplavljen tim pronicljivim svjetlom a njegove riječi dopirali su do mene još samo iz daljine, razlijevale se u vlastitom odjeku a ja sam imao slatki osjećaj čovjeka koji pada u dubok i pravedan san.
„…..to bi me uistinu zanimalo,“ čuo sam odjednom jasno i uvjerio se promptno u svoju slabost, koja pak nije mogla trajati duže od tek par sekundi.
„Molim?“ bubnuo sam bezobrazno.
„Kažem da bi me zanimalo, što bi ovoj našoj gostionici rekao na primjer Karel Čapek,“ ponovio je Vlasta Votřel svoje pitanje.
„To ti mogu reći posve točno. Mislio bi da potječe iz njegovog vremena, da su se tu zaustavile tridesete godine, da tu vladaju ponos, snovi i ideali čovjeka, koji je pivnicu izgradio u vječnoj dvojbi, ali s ljubavlju prema tradicionalnim vrijednostima.“
„Ali, ja sam te dvojbe stvarno imao. Kad sam nakon revolucije izgradio ovu kuću, pa onda sređivao ove prostorije, strugao zidove i takve stvari, tada još niti izdaleka nisam znao što će tu biti. Jednom je prolazila neka gospođa, koja je godinama radila u knjižari. Znaš da je baš pitala, a ja zbunjen promucao nešto o tome kako će tu vjerojatno biti gostionica. Ona mi pak materinski savjetovala da zašto tu ne bih otvorio knjižaru, kad u Krumlovu ima već sedam birtija. Onda sam se definitivno odlučio za gostionicu, ali htio sam to napraviti drugačije, nego što je u to vrijeme bilo uobičajeno. Počeo sam tražiti izvorne predmete iz v remena koje s povijesnog gledišta doduše nije baš toliko vrijedno ali ima svoju poetiku. Tu drvenu oblogu koja je svuda unaokolo s tim mjedenom vješalicama, kupio sam iz jedne stare srušene gostionice u nedalekim Kaplicama. Prvo oduševljenje, pa onda skanjivanje. Stajao sam tu usred te – u to vrijeme još bombama razrušene prostorije, postavljao te ploče zidnih obloga jednu pored druge i to me je teško deprimiralo.
„Kad sam u jednoj krumlovskoj gostionici htio otkupiti stare pivske boce, koje je vlasnik baš odnio na tavan, da bi oslobodio mjesto za nove vrčeve, pozove taj čovjek svoju ženu i veselo joj predstavi jednog diletanta koji se sprema voditi gostionicu bez obrtnog lista ili hotelijerske škole. Par mjeseci kasnije, pak, došao je k nama vidjeti kako se snalazimo i teškom mukom skrivao zaprepaštenje time što kuhamo čitav niz domaćih čeških jela. Na kraju mi se povjerio da bi i on htio kuhati barem juhe a zaobilazno je od mene tražio i savjet da li se to, po mom mišljenju, isplati.“
„Možda nije bio u školi kad su učili juhe,“ nisam odolio da ne primijetim. Iskreno rečeno, u tom sam se trenutku borio s osjećajem da ljudi koji rade u ugostiteljstvu a izostajali su iz škole i danas ima čisto dosta. Tek teškom mukom možete naći gostionicu gdje si možete priuštiti taj luksuz da uronite nos u bogatu gustu pjenu a da ta pjena u krigli izdrži više od deset sekundi prije nego se pretvori u mjehuriće sapunice, koji naglo splašnjavaju i već pred sobom imaš piva ispod baždara. Da – krigla s pjenom na keramičkom podmetaču na drvenom stolu u pivnici Na Louži… Ta, i sam vlasnik krumlovske pivovare Eggenberg smatra Louže izložbenom vitrinom za svoje pivo.
„Samo što je potrajalo neko vrijeme dok se Na Louži nije skuhala prva juha i natočilo prvo pivo. Prestali smo sina voditi u vrtić da se ne bismo stalno morali presvlačiti u radnu odjeću i iz nje – i gradili. A taj naš dečkić je kopao lopaticom po staroj zasutoj jami za vapno, a kad je naišao na kakav nepoznati predmet ili krhotinu keramike, oprao bi to i stavio u drveni sanduk. Imamo taj sanduk i danas i dupkom je pun.“
Točno u trenutku kad je Vlasta izgovorio riječ dečkić, otvoriše se vrata i u lokal uđe visoki mladi čovjek duge kose svezane u rep.
„Zdravo tata… dobar dan,“ dodao je još, kad je primijetio da njegov otac za stolom ne sjedi sam.
„Evo, to je on… Baš smo pričali o tebi,“ rekao je Vlasta Votřel naizmjenično meni i svom sinu. „Upravo je završio školu a onda nije imao sreće s poslom, pa tako sada u muzeju pomaže s pranjem i razvrstavanjem krhotina iz arheoloških istraživanja…,“ dodao je s pomalo zbunjenim izrazom lica, jer je upravo shvatio kako je ovaj svijet veliki paradoks…
„Svi mi ovdje smo ustvari nekakvi prolazni arheolozi i povjesničari. Ta kuća ti naprosto ne da mira, a svejedno o njoj ne znamo sve,“ uključio se u razgovor Míra Votřel, koji se za naš stol upravo vratio s recepcije gdje je rješavao nekakve tekuće stvari. Kad ustanoviš da je prvi poznati vlasnik kuće neki Pavel Komínek, to zvuči nekako suvremeno, a onda vidiš da je to bilo godine 1513.“ dodao je Míra značajno i stavio pred mene ispisani papir. „Nakon Komínekove smrti kuću je naslijedila njegova žena Kateřina te je prodala Bastlu Brymburu, koji je dvadesetih i tridesetih godina šesnaestog stoljeća bio gradski vijećnik,“ čitam dalje priču o tom nepoznatom, pa ipak odjednom tako bliskom pretku. „U četrdesetim i pedesetim godinama šesnaestog stoljeća kuća je pripadala Pavelu Štětki, koji je također često vršio odborničku dužnost. Nakon njegove smrti kuća je pripala obitelji a udovica Barbora se ponovo udala. Devedesetih godina kuću je kupio grofovski dvorjanin Jan Louta, a 1620. godine udovica Jana Loute prodaje kuću Jeronýmu Ditmaru, s tim da je koristi do smrti. Od godine 1646. ovdje ćemo zateći postolara Kryštofa Hölzela (ovu je priču očito pisao netko od besmrtnih, jer ja još nikad nisam zatekao nikoga u sedamnaestom stoljeću), kojega 1652. godine nasljeđuje sladar Mikuláš Peschl. U prvoj polovici sedamdesetih godina sedamnaestog stoljeća pripadala je kuća mesaru Eliášu Madrinu. Nakon njega se godine 1675. u kuću useljava kneževski majstor pivar Urban Postl. „Elem, sad već ta kuća odiše sladom i drugim dobrim stvarima, godina je 1696. a živi tu suknar Valentin Pekh. No, u godinama 1756. – 1824. sve je stavljeno na svoje mjesto. Kuća je naime došla u vlasništvo mesarske obitelji Streintz. Najstarija priča do sada.
A što je bilo dalje? Deseci i deseci ljudskih sudbina i priča, čija se energija potuca od podruma do tavana, kuhinja u suterenu napravljena na mjestu iskopane jame za gašenje vapna i sve gostinjske sobe, koje Hotel i gostionica Na louži nudi svojim gostima. Valjda zato i te sobe imaju ljudska imena – iz poštovanja prema svim tim znanim i neznanim precima, njihovim neprekidnim svakodnevnim ljudskim brigama, ali i grijesima i radostima ovoga svijeta. Je li po volji maštati o Agnes, Mariji, Katarini ili Anni? Je li po volji spavati u tim sobičcima uređenih na način naših baka, ljeti otvoriti prozore i promatrati svjetla ulice na stropu te slušati zvukove grada, potmuli žamor noćnih pijandura, zvono s crkve svetog Vita i lagani odjek nekakve udaljene glazbe? Je li vam po volji osjetiti sve do koštane srži taj dašak povijesti zajedno s lahorom Vltave i poludjeti od sreće u tom divnom gradu.
Je li vam po volji ustati u sunčano ljetno jutro, izaći na ulicu, u podne, recimo, uzeti Na louži krumpirov popečak na kaplicki način i dva tri piva pa se lagano omamljen zaputiti na rijeku, sjesti na obalu, promatrate lađare i baciti u vodu sve brige svijeta? Je li po volji predvečer opet sjesti u poetični lokal izvaditi komad papira i napisati, recimo, ovu pjesmu:
Pričat ću kako se glade bore
Drvenih stolova Na louži
Kako nam doba maske tvore
Odmah čim san mir nam pruži
Šestero očiju treskom pade
Karika zupčanik poveže
U beskonačnom ritmu nade
Zajedno možemo baš sve
Pričat ću kako se riječi rode
Što lijeno spavaju pod stolom
„Još jednom ovo isto ovdje“
Lanac se poveže u kolo
„Ovdje još jednom isto ovo“
Kad nam već zdravlje dobro služi
Pjesme iz Krumlova i okolo
Neka odzvanjaju Na louži.
(…)
Vidite, kako se smračuje i kako to najednom polazi za rukom, za inat svijetu biti boem i pjesnik? Osjećate kako je ovdje ugodno i lijepo. Tamo, recimo, gdje je nekad sjedio Karel Kryl i obećao da će jednom doći i s gitarom, ali to na kraju nije doživio, ili tamo gdje je Meryl Streep, daleko od mostova okruga Madison napadno sama vukla crte po keramičkom podmetaču i – tek tamo, gdje je u svoje vrijeme Viktor Preis, taj sjajni tumač Karela Hašlera ne budi lijen, prenio riječi hvale ovdašnjoj kuhinji, možda baš ovdje za ovim stolom, gdje je jednom poslije koncerta dugo u noć svirao Samson Lenk sa svojim dečkima. Osjećate li tu stvaralačku napetost i drhtaj? Zašto vas to prolaze trnci baš na onom mjestu s kojeg je pred koju godinu gradsko redarstvo zbog kršenja javnog reda i mira odvodilo pjesnika Magora Jirousa , da bi se te večeri još nekoliko puta tu vratio…
Osjećate li to? Ako da, onda – Bog s vama – nema vam pomoći, do smrti ste izgubljeni, još ste jedan beznadni slučaj navijeke uhvaćen u zamku romantike, poetike i svega toga. Ali, za utjehu, ovdje nema mogućnosti bijega – svaki pedalj ovog lokala ima svoj naboj – tamo u onom usamljenom kutu, gdje sjedi onaj gospodin kojemu vidite tek nestašne prste koje plešu po rubovima novina i manžete sakoa od grubog sukna sa staromodnim blještavim gumbima…
S češkog preveo Mato Pejić
Foto Mato Pejić
