Reportaže

München leuchtet

Mato Pejić   |   05.10.2014.     4505

München leuchtet

Kad god odem u bavarsku prijestolnicu, a to je baš uvijek povezano s Oktoberfestom i pivom, sjetim se velikog Thomasa Manna, koji je početkom prošlog stoljeća u priči Gladius Dei pisao kako München blista, i zaključim kako to čim dalje tim više vrijedi. München leuchtet!

Vidiš, dragi čitatelju, tek sad mi je palo na pamet, da je od mog prvog Oktoberfesta prošlo točno četvrt stoljeća, i da se to valjda trebalo na neki način obilježiti. Ništa, smislit ćemo nešto za slijedeću godinu. A u tih dvadeset i pet ljeta gotovo redovitih odlazaka, uz samo par rijetkih iznimaka, Oktoberfest mi nikada nije dosadio, premda se on puno ne mijenja. Rijetka stvar koja je baš uvijek nova je cijena piva, koja je ove godine dosegla, a ponegdje malo i premašila, svotu od golemih deset eura za jedan maz, to jest litreni vrč. Sve ostalo je već viđeno i to mnogo i premnogo puta; masa posjetitelja koji se u nepreglednoj rijeci valjaju prostornom Terezijskom livadom, razdragana gomila koja u blaženom metežu traži mjesto za stolom, deseci pivskih vrčeva u rukama kelnerica u kojima se uzbibana pjena penje preko ruba tjerana zaljuljanom zlatnom tekućinom, draga njedra konobarica i gošći, koje sve s jednakom strašću nose raskošne dekoltee dindrlica, zveket escajga, svirka plehmuzike, huk zabavnih radnji, vriska mladeži na ringišpilima...

Naravno, ako satima obilazite pivovarske šatore i ne uspijete sjesti niti u vrtnoj pivnici, a kamoli unutra gdje trešti glazba sjajnih bavarskih puhačkih orkestara, to može biti frustrirajuće, jer nakon dugotrajnog hodanja i još uz sunčano vrijeme grlo vapi za osvježenjem, a do njega ne možete, pa će mnogi reći K vragu i Oktoberfest, odustati od potrage za mjestom pod pivskim nebom Bavarske, pa otići u grad u neki od više desetaka biergartena ili u kakvu sjajnu tradicionalnu njemačku pivnicu, kakve se nalaze doslovce na svakom, ama baš na svakom, ćošku.

To vam uostalom i preporučujem. A jedna od najboljih vrtnih pivnica je na primjer Chinesischer Turm, dvadeset i pet metara visoka drvena pagoda s platformom za puhačke orkestre koji za ljetnih dana zabavljaju mnogobojne goste, što umorni od tulanja alejama Engleskog vrta sjednu na maz hladnog Hofbräuhausa. Velika pagoda, kako su mještani u početku zvali drveni vidikovac, izgrađena je 1790. godine, odnosno tik nakon osnutka Engleskog vrta (Englischer Garten), koji je grof Carl Theodor zamislio kao vojni park za soldatsku relaksaciju i oporavak. S površinom od 375 hektara spada među najveće parkove na svijetu, a vrvi potocima, jezerima, livadama, rijetkim raslinjem i naročito pticama. Doduše, prije pedeset godina park je autocestom presječen na pola, ali upravo je proveden referendum u kojem se čak 83 posto građana izjasnilo za ponovno objedinjavanje Engleskog vrta kopanjem tunela za autobahn. Nijemci tako još jednom pokazuju visoku svijest i smisao za prave vrijednosti, a baš na ovom mjestu još je nekoliko dokaza za to. Uz samu pagodu stajao je najstariji njemački karusel, koji je premješten u muzej, a na njegovom mjestu izgrađen je nadomjestak, starovinski vrtuljak sličan originalu. A sami Chinesischer Turm, također je građen nanovo. U Drugom svjetskom ratu uništen je u bombardiranju, a 1952. podignuta je vjerna replika.

München blista, umiven i dotjeran, skockan i uparađen, nakrcan svim mogućim čudima modernih tehnologija, s monumentalnim zdanjima od čelika i stakla, uostalom i s novom nogometnom arenom, koja svijetli raznim bojama kao kakav divovski semafor, pa ipak se tvrdoglavo drži tradicije, dobrih starih oprobanih domaćih stvari i dobrog starog bavarskog piva. I još boljeg novog bavarskog piva. Evo recimo u bivšoj pivnici pivovare Thomasbräu, koja je još 1928. fuzionirana s Paulanerom, 1989. godine otvorena je mini pivovara Paulaner Bräuhaus, koja osim imena nema ništa zajedničko s matičnom kućom. Kuha naime svoje pivo i toči ga nefiltriranog. Stalnu ponudu čine Zwikl i Weisse, dok je treće pivo sezonski specijal, a trenutno je to  zlatni lager Goldenes Theresienbier. Majstor pivar priređuje za skupine razgledanje pivovare, a jednom tjedno svim gostima omogućuje da zavire iza kulisa varionice.

Ova pivovara i pivnica, koja svakako zaslužuje i posebnu priču na našoj stranici, u samom je centru grada, na Kapuziner Platzu, samo koji korak od ulaza na Oktoberfest. A jedan od „izdvojenih pogona" pivovare, pivnica Zum Straubinger nalazi se neposredno uz Viktualienmerkt, fenomenalnu zelenu tržnicu u strogom središtu prijestolnice, za koju smo prije par godina pisali da u joj gradski oci namijenili neveselu sudbinu rekonstrukcije i prilagođavanja suvremenim sanitarnim standardima. Ljudi je, međutim, ne daju. Hoće li je obraniti, tek ćemo vidjeti, a možda i obnovljena zadrži svoju jedinstvenu atmosferu, kako to obećavaju vlasti, tko zna. Tek, svakome tko barem jednom okusi vrevu tog posebnog mjesta, savršeno je jasno zašto je važno da se tržnica sačuva. Uz nekoliko malih skulptura junacima tržnice i minhenskog zabavnog života, te golemi majbaum s cehovskim simbolima šest gradskih pivovara i njihova udruženja, tržnicom dominira veliki biergarten koji se sa svakom zrakom sunca napuči do posljednjeg mjesta i uzavre uz gromoglasno nazdravljanje i smijeh. A na sve strane su stare pivnice, jedna bolja od druge. Bratwursherzl am Viktualienmakt specijalizirana je za kobasice pečene na plamenu s prilogom od kiselog kupusa, a potražnja je takva da azijatski pečenjar nema ni sekunde predaha, a dok ga gledate kako vješto barata cjepanicama kojima loži otvoreno ognjište, pred vama se mijenjaju Hacker Pschorr Kellerbier i Dunkles, za koje se ni nakon višekratnih promjena nisam mogao odlučiti koje mi je bolje. Još jedna pivnica iste pivovare, Wirtshaus Der Pschor nalazi se vizavi ove, točno na drugoj strani tržnice, a ta je uistinu vrijedna svake sekunde provedene u njoj i svakog potrošenog centa.

A što reći za Augustiner Bierhalle u Kaufingerstrasse, gdje je jedan konobar imao pune ruke posla samo koordinirajući dolazak i odlazak gostiju u vrtnoj pivnici? Ništa, osim jednog zanimljivog detalja, koji do sada nikad nisam primijetio. Na pivskoj karti je naime, ponuđen i Augustiner „schnitt" za 2,85 eura, bez oznake količine. Zašto je to neobično? Pozorniji čitatelj možda će se sjetiti da smo svojedobno objavili mali esej Karela Čapeka, koji je 1936. godine vapio za zaštitom šnita, koji je izopćen iz praških pivnica. Radi se naime o pivu natočenom brzo, jednim potezom pipe, tako da u vrču imate otprilike pola piva, a pola pjene. Uglavnom se naručivao na odlasku iz pivnice, pred fajront, a gostioničar je naplaćivao pola mjere, iako bi natočio dvije trećine. No, kako se s tim može manipulirati, pivovare ne dopuštaju da se njihovo pivo toči na taj način, a stranu im dakako drže inspektori. Ipak, u Münchenu se, eto, schnitt vraća u ponudu pivnica. Osim u Augustineru, primijetio sam ga na jelovnicima više drugih lokala, a u Gasthofu Hinterbrühl na Isaru označena je i mjera - 0,30 l.

Danima bismo mogli tako obilaziti pivnice, i to samo one prekrasne i samo u centru grada, ali eto, ne uspijevamo čak ni spomenuti ni Hofbräuhaus am Platzl, te to sveto mjesto bilježimo samo na slikama, pa ni susjedni mu Ayinger, ni Haxnbauer im Scholastikhaus, ni Weisse Brauerei im Tal, ni Spatenhaus an der Oper... jer valja nam se vratiti na Oktoberfest, gdje se dešava stotinu čuda. Znam, rekao sam da se tamo stvari baš često ne mijenjaju i da je sve već viđeno, ali to ne treba shvatiti baš doslovno. Evo, recimo, jedan od četrnaest velikih pivovarskih šatora, glasoviti i legendarni Hippodrom otišao je u ropotarnicu povijesti, a na njegovom mjestu niknuo je potpuno novi Marstall. Gostioničar Siegfried Able najavio je da će njegov šator imati dušu, da neće biti mjesto masovnog opijanja, nego ugodni veliki dnevni boravak za četiri tisuće ljudi.... Je li pogodio, teško je reći - drugačije u odnosu na druge je to što stolovi imaju stolnjake, a sve drugo... čak i imenom (štala!) i dekoracijom u kojoj prevladavaju drveni konji, zadržao je duh Hippodroma, ali recimo, nije zadržao tradicionalnu misu, koja se tu služila prvog četvrtka Oktoberfesta, i koja je sada premještena u Fischer Vroni šator. Po čitavom prostoru Wiesna posijani su mali šankovi-vrtuljci na kojima se toči pšenično pivo, no njih u posljednje vrijeme zamjenjuju Weissbier vrtovi. Novina nad novinama je Oide Wiesn, tradicionalni stari Oktoberfest, reminiscencija na feštu kakva je bila prije sto godina. Nostalgični Wiesn priređen je 2010. godine u povodu proslave 200. obljetnice prvog Oktoberfesta i zamišljen je kao one-shot projekt, ali se ljudima toliko svidio da su ga organizatori morali ne smo zadržati, nego i proširiti. Ustvari, proširuju ga svake godine, pa je i ovoga puta obogaćen novim starim stvarima, izlošcima, zabavnim radnjama i mnogim novim mjestima za pivopije, koji ovdje mogu popiti dva ponajbolja minhenska piva, Augustiner i Hacker Pschorr, i to isključivo u keramičkim litrenim vrčevima.

Sad stvarno ovu priču moramo privoditi kraju, jer već ste zasigurno vraški ožednjeli čitajući ove retke, a i autor je zaslužio jedan dobar hladan maz, a vidite, uopće nisam spomenuo ni svinjske koljenice, ni pečene piliće, ni volove i telad na ražnju, ni suvenire, ni ulične štandove, ni pržene bademe, ni majice, ni zaprege s rasnim konjima, ni svečanu povorku streljačkih i folklornih društava, ni posebnu ponudu za obitelji, pa za djecu, pa za invalide, pa... Vjerujem da se sad više ne pitate, pa što se ima toliko pisati o tom Oktoberfestu i da se slažete da čovjek kad apsolvira sve te mirakule zaslužuje da se opusti i malo više potegne iz litrenog vrča. A ono što eventualno nismo rekli, domislite si sami. Ili pričekajte slijedeći Oktoberfest.

Foto Jana i Mato Pejić

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Njemačka

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Reportaže