Hvala ti, dragi Bože, stoga
Što najeli smo blaga se tvoga,
Sada nam više do njega nije:
Nek Jack donese što, da se pije.
Prepjevao Luko Paljetak
Robert Burns (1759.-1796.) Škotski pjesnik Robert Burns pisao je i na škotskom dijalektu i na engleskom jeziku. Već je za života svojim lako shvatljivim i prihvatljivim, jednostavnim pjesmama-popijevkama, koje naziva songs, postao vrlo omiljen u čitavoj Engleskoj. Unio je u engleski romantizam elemente škotske pučke poezije i narodne predaje, pojavivši se tako kao nov i svjež glas koji na način blizak narodnom pjesniku pjeva o ljubavi a o životu zna progovoriti dobroćudno oštro, satirično-anegdotski, čemu svojom imanentnom crtom osporavanja još više pridonosi škotski dijalekt.
Robert Burns se, kao seljački sin, rodio u Allowayu u Škotskoj. Samonikla je pojava. Stekao je vrlo oskudno obrazovanje, školujući se zapravo čitanjem Shakespearea i A popea. Stoga će ga romantičarka ikonografija rado prikazivati kao pravi primjer izvornog, „prirodnog genija". Od ukupnog latinskog koji je naučio, kako je to udvorno i priznao jednoj svojoj gospi, znao je reći samo: Amor vincit omnia (Ljubav pobjeđuje sve). Ta Vergilijeva kilatica mogla bi biti formula za razumijevanje cjelokupne njegove poezije i njegova svjetonazora, ako pojam ljubavi shvatimo u njezinu najširem opsegu.
Nakon očeve smrti 1784. pomišljao je i na odlazak na Jamajku - eto još jedne tipične crte pravog romantičara, one crte koju će romantizam u naslijeđe predati europskom simbolizmu i književnom naraštaju kraja 19. stojeća. Potreba za novcem za taj poduhvat navela je Bunsa da objavi svoje do tada napisane pjesme te se tako 1786. pojavila njegova zbirka Pjesme, većinom na škotskom dijalektu (Poems, chiefly int he Scottish Dialect). Privukla je veliku pažnju tako da je slijedeće godine izišlo još jedno izdanje (u Edinburghu), a 1787. i londonsko. Burns je postao književna moda otmjenih, patriotsko-sentimentalnih intelektualnih, ali i snobovskih salona Edinburgha u kojima se odjednom, kao opijen našao. Kada je sjaj splasnuo, Burns se ponovo, za književnost spasonosno vratio na selo gdje se neumjeren u svemu, i u ljubavi i piću, najbolje snalazio, dolazeći neprestano u sukob sa strogim moralom svoje tadašnje uštogljene društvene sredine. Njoj se posebno zamjerio i divljim brakom s Jean Armour, koju u pjesmama naziva „my Jean". Oženio se njome 1788. godine. Preselio se zatim na malo imanje pokraj gradića Dumfiesa i tu živio kao carinik, sve se više odajući piću, razdvojen između dva svijeta, onog otmjenog gradskog, kojem nije pripadao, i onog seoskog, s kojim se nije htio do kraja sroditi, otkrivajući i time još jednu tipičnu romantičarsku crtu, buntovnost i neprilagodljivost. (...)
Slično svom omiljenom Shakespeareu i Burns je umro od reumatične groznice zbog prehlade koju je navukao nakon jedne duge noćne pijanke. Bilo mu je 37 godina. (Izvor: Luko Paljetak: Antologija pjesništva engleskog romanizma, Konzor Zagreb 1996.)
U osamnaestom stoljeću pivo se pilo uz svaki obrok tijekom dana, navodi se na portalu robertburns.plus.com, koji opisuje bardov alkoholizam. To je bilo dobro, jer voda je bila zdravstveno nesigurna za piće, a tek nakon polovice stoljeća počeo se umjesto alkohola kao zamjena za vodu više piti čaj. Burnsu je, pak, više pasalo pivo, te ga je ne samo pivo, nego i hvalio u svojim pjesmama. Uostalom, jedna od najboljih i najpoznatijih verzija pučke balade John Barleycorn je upravo ona koju je zapisao Robert Burns. Stoga nije nikakvo čudo što je Burns omiljen među pivopijama, pa i među proizvođačima piva, te se na policama dućana i na točionicima mogu naći mnoga piva nazvana njegovim imenom.
