Mjesečev odraz
Moja omiljena pivnica Mjesečev odraz nalazi se svega dvije minute od autobusne stanice, ali je u sporednoj ulici, tako da tamo nikada ne nabasaju pijanci i nasrtljivci, čak ni subotom uvečer. Mušterije su, premda prilično brojne, uglavnom stalni posjetioci koji svaku večer sjede na svojim mjestima i dolaze koliko radi piva, toliko i radi ćaskanja.
Ako netko zapita zašto dajete prednost određenoj pivnici, činilo bi se najlogičnijim da na prvo mjesto stavite pivo, ali mene u Mjesečevom odrazu najviše privlači ono što se naziva „atmosfera".
Počnimo od toga da su joj sva arhitektura i namještaj isključivo viktorijanski. U njoj nema stolova prekrivenih staklom ili drugih modernih nevolja, kao što, s druge strane, nema ni lažnih krovnih greda i kamina u kutovima, ili plastičnih ploča koje bi trebale nadomjestiti hrastovinu. Granulirana drvenina, ukrasna ogledala iza šanka, ognjišta od lijevanog željeza, strop na cvjetiće s tamnožutim mrljama od duhanskog dima, punjena bivolja glava iznad okvira kamina - sve je u znaku jednolične i udobne ružnoće devetnaestog stoljeća.
Zimi obično gori dobra vatra u barem dvije prostorije, a viktorijanska arhitektura pruža dovoljno slobodnog prostora za kretanje. Mjesečev odraz ima točionicu za piće s nogu, salon, salon za dame, prodavaonicu za one koji su odviše sramežljivi da piju svoje večernje pivo javno, a na katu se nalazi blagovaonica.
Igre se igraju samo u točionici, tako da se u drugim prostorijama možete kretati bez stalnog saginjanja da izbjegnete strelice koje lete.
U Mjesečevom odrazu uvijek je dovoljno tiho da možete razgovarati. U lokalu nema ni radija ni klavira, a čak i na Badnjak i u sličnim prilikama pjeva se vrlo umjereno.
Konobarice poznaju većinu gostiju po imenu i brinu se za svakog osobno. One su sve žene srednjih godina - dvije od njih imaju kosu obojenu nijansama - a svakog zovu „mili" bez obzira na dob ili spol. („Mili" a ne „srdašce; pivnice u kojima vas konobarice zovu „srdašce" uvijek imaju neugodnu, razuzdanu atmosferu.)
Za razliku od mnogih pivnica, u Mjesečevom odrazu prodaju duhan i cigarete, kao i aspirine i marke, a dopuštena je i upotreba telefona.
U Mjesečevom odrazu ne možete dobiti večeru, ali postoji tezga s hladnim jelima gdje možete kupiti sendviče s kobasicama, mušule (što je specijalitet lokala), sir, kisele paprike i krastavce, i ono veliko pecivo s kuminovim sjemenjem koje se izgleda podaje jedino u javnim lokalima.
Šest dana u tjednu, na katu, za otprilike tri šilinga, možete dobiti dobar, solidan ručak, na primjer, odrezak, dvije vrste povrća i rolat s marmeladom.
Posebnu draž ručku daje stout iz bačve. Ne znam da li i deset posto londonskih pivnica toči stout iz bačve, ali Mjesečev odraz je jedna od njih. To je pitka, gusta vrsta stouta, koja bolje prija iz kositrene krigle.
U Mjesečevom odrazu pažljivi su oko posuda iz kojih se pije, tako da nikada neće učiniti tu pogrešku da vam serviraju pintu u čaši bez drške. Osim staklenih i kositrenih krigli imaju i neke od onih ugodnih porculanskih krigli jagoda-ružičaste boje, koje se sada rijetko mogu naći u Londonu. Porculanske krigle prestale su se upotrebljavati pije trideset godina, jer većina ljudi voli vidjeti svoje piće, ali za moj ukus pivo bolje prija iz porculana.
Veliko iznenađenje Mjesečevog odraza je vrt. Prođete kroz uzak hodnik koji vodi iz salona i nađete se u povelikom vrtu s platanama ispod kojih se nalaze mali zeleni stolovi i željezne stolice. U jednom kutu vrta nalaze se ljuljačka i tobogan za djecu.
Za ljetnih večeri ovdje se održavaju porodične zabave; sjedite ispod platana i uz melodiju razdraganih usklika djece koja se spuštaju niz tobogan pijete pivo ili jabučnjak iz bačve. Kolica s malom djecom postavljena su uz ulaz.
Koliko god Mjesečev odraz imao vrlina, mislim da je vrt njegova najveća prednost jer omogućava izlazak čitavoj porodici, tako da mama ne mora ostati kod kuće i paziti bebu, dok tata izlazi van.
Iako je, strogo uzevši, djeci dopušteno da budu samo u vrtu, ona vole zaviriti u pivnicu, čak i donijeti piće svojim roditeljima. To je, vjerujem, protiv zakona, ali taj zakon zaslužuje da se prekrši, jer upravo je ta puritanka besmislica - isključiti djecu iz pivnice, a to znači, do izvjesne mjere i žene - pretvorila takva mjesta u puke prodavaonice pića umjesto mjesta za okupljanje porodica, što bi trebala biti.
Mjesečev odraz je moj ideal kako bi trebala izgledati pivnica - barem na području Londona. (Prednosti koje očekujete od seoskih pivnica malo su drugačije.)
Ali sada je vrijeme da se otkrije nešto što je oštrouman i trezven čitalac vjerojatno već naslutio. Mjestom poput Mjesečevog odraza ne postoji. Što će reći, možda postoji pivnica tog imena, ali ja ne znam za nju, niti znam ijednu pivnicu koja ima sve ovdje spomenute vrline.
Znam pivnice u kojima je pivo dobro, ali tamo ne možete dobiti jelo; znam druge u kojima možete nešto pojesti, ali su bučne i prenapučene, te neke koje su mirne, ali je pivo uglavnom kiselo. Što se tiče vrtova, bez okolišanja mogu se sjetiti samo triju pivnica u Londonu, koje ih imaju.
Ali, da budemo pravedni, znam nekoliko pivnica koje su gotovo kao mjesečev odraz. Gore sam spomenuo deset vrlina koje bi savršena pivnica morala imati a znam jednu koja ih ima osam. Čak ni tamo, međutim, nema stouta iz bačve i porculanskih krigli.
Ako itko zna za pivnicu koja ima stout iz bačve, otvoren kamin, jeftino jelo, vrt, materinske konobarice, a nema radija, bio bih sretan da saznam za nju, pa makar joj ime bilo tako prozaično kao Crveni lav ili Željeznički grb.
Objavljeno u Evening Standardu 9. veljače 1946.
Preuzeto iz knjige Zašto pišem i drugi eseji, August Cesarec Zagreb 1983.
George Orwell, pravim imenom Eric Arthur Blair (1903.-1950.), našoj je publici poznatiji kao romanopisac, nego kao publicist i esejist, no on je, unatoč izvrsnosti i svjetskoj popularnosti romana 1984. i Životinjska farma, po vokaciji ipak prije svega esejist i žurnalistički kroničar svoga vremena. Orwell je rođen u Indiji, a neko vrijeme proveo je u indijskoj kraljevskoj policiji u Burmi, kao član Radničke partije borio se u španjolskom građanskom ratu. Zarađivati je počeo pišući književne kritike, a od 1941. godine radi različite programe za BBC. Dvije godine kasnije je otkaz i postaje književni urednik lijevo orijentiranog časopisa Tribune. Svoju anti-staljinističku alegoriju Životinjska farma završava 1944. godine, a potom je izvještavao za Observer i pisao za niz drugih novina, pa i za Evening Standard. Većinu svoje profesionalne karijere Orwell je bio poznat ponajprije po novinarskim radovima, posebno reportažama kao što su Homage to Catalonia (koja opisuje njegove aktivnosti u Španjolskom građanskom ratu), Down and Out in Paris and London (koja opisuje razdoblje siromaštva u tim gradovima, te The Road to Wigan Pier (koja opisuje životne uvjete siromašnih rudara sjeverne Engleske).
„Stanovita proračunatost, unaprijed zadana konstrukcija, svjesno odricanje od neiscrpnih poetskih mogućnosti jezika, potpuna analiza svake premise do kraja, do potpunog razrješenja,u romanu ponegdje mogu zasmetati, dok u esejima kakve piše Orwell to postaju dragocjene vrline. U eseju svoju socijalnu i politički angažiranost on ne mora stilizirati, podređivati fabuli i kontrolirati svaku emociju. Tako se iz eseja kao što su O vješanju, Kako umiru siromašni ili Sjećanje na španjolski građanski rat otkriva onaj pravi Orwell - čovjek koji je u sukobu s realnim svijetom uvijek je na izvjestan način osuđen da gubi. Rijetko je koji pisac tako dosljedno, iskreno i oštroumno govorio o svakodnevnim dilemama intelektualaca svog vremena. Čitavo njegovo djelo svojevrstan je dnevnik, zapravo ispovijest moralna čovjeka koji je bio zaokupljen većinom bitnih javnih zbivanja svog doba. U svom djelu Orwell je našao ravnotežu između iskrenog pristajanja, kad je to trebalo, i razumskog odstojanja kojim je čuvao dostojanstvo individualnog pogleda na svijet i koje je izazivalo poštovanje i kod onih koji se s njim nisu slagali, a tih je bilo mnogo," stoji uz ostalo u njegovu životopisu.
U Hrvatskoj su izašla Orwellova izabrana djela u 6 svezaka.
