Stereotipije žive posvuda. A što mislite koje se vežu uz bavarsku prijestolnicu? Top pet minhenskih klišeja kaže da je Engleski vrt prepun golaća, da minhenski starosjedioci cuclaju bijele kobasice, da je nebo nad Münchenom uvijek bijelo-plavo, da je to metropola malih pasa i da autohtoni stanovnici ne idu u Hofbräuhaus. Točno?
Margot Weber istražila je kako stvari uistinu stoje u životu i, da skratimo, manje ili više pobila sve ove stereotipije. Što se tiče golotinje u najvećem i superpopularnom minhenskom parku, to je stvar prošlosti. Uistinu su sedamdesetih, pa i osamdesetih godina nudisti, koji su u Njemačkoj bili masovna pojava, znali preplaviti Englische Garten, ali danas se oni željni sunca radije tamo izležavaju u bikiniju. U Engleskom vrtu je i jedna od famoznih minhenskih vrtnih pivnica (Biergarten Chinesische Turm), ali o pivu ćemo malo kasnije.
Cuclanje bijelih kobasica također je stvar prošlosti. Bijele kobasice kao takve uopće više nisu tako popularne, a i kada ih jedu, domaći ih režu nožem, a ne „cuclaju" iz ruke... Bijelo-plavo nebo, kao znak vedrog i lijepog vremena, u skladu s državnom zastavom, koja se sastoji od bijelo-plavih rombova, također nije stalna pojava, kako kaže kliše - sunčanih dana je u Münchenu doduše više nego u Hamburgu ili Berlinu, ali ipak...Da je München metropola malih pasa, također nije točno, iako... Naime, za glavni grad Bavarske se kaže da je metropola „zamperla" a to je u bavarskom dijalektu izraz za malog psa, za mješance malog rasta i izrazito živahne. U tom smislu, stereotipija bi stajala, jer „zamperl" može postojati samo u Münchenu, je se drugdje taj termin ne upotrebljava, ali pasa, recimo, samo u Hamburgu ima trostruko više.
E, sad ono što nas zapravo najviše zanima - je li istina da pravi, autohtoni stanovnici Münchena ne zalaze u najčuveniju pivnicu na svijetu, u Hofbräuhaus am Platzl? Dugo vremena uistinu je bilo tako, kaže Margot Weber u svom članku na stranici München.de. nekada je zapravo čitav Platzl (trg na kojem se nalazi Hofbräuhaus) bio za mnoge starosjedioce No-Go-Area, zapušten i prljav. Onda je 2003. godine tamo otišla kuharska zvijezda Alfons Schuhbeck. Najprije je uzeo u najam Südtiroler Stuben, a na kraju Orlandohaus. U međuvremenu je tu, u povijesnom srcu grada, vodio svoj salon sladoleda, dućan s čokoladom, prodavaonicu čaja, uslugu zvanu „partyservice", Orlando bar, kao i školu kuhanja i dućan sa začinima. Platzl je postao šik. A i u hofbrähausu je 2004. godine, dakle otprilike u isto vrijeme, došlo do smjene generacija. Vođenje pivnice preuzela su braća Wolfgang i Michael Sperger, koji su revidirali jelovnik, kvazinarodnu glazbu zamijenili autentičnim narodnim puhačkim orkestrom, te odmah ukinuli šou programe sumnjive kvalitete poput natjecanja u držanju pivskih vrčeva. Moto projekta je bio: povratak korijenima minhenske tradicionalne pivnice. Rezultat? Narednih godina stalno je rastao broj štamgostiju (stalnih gostiju) i stolova za stalne goste. Sada je tamo 130 takvih stolova rezerviranih za stalne goste i 3500 stalnih gostiju. Stammgast je posjetitelj koji u pivnicu dolazi redovito i uvijek u isto vrijeme, a čeka ga njegovo mjesto za omiljenim stolom i vlastiti, osobni HB pivski vrč, koji se inače drži pod ključem. Postoje i stammgast-društva, skupine stalnih gostiju, koja imaju svoje male rituale, pa u ostalo tiskaju i vlastite društvene podmetače za pivo. „Oni su srce naše pivnice," reći će vlasnici. I oni su svi pravi starosjedioci.
Dakle, ništa pogrešnije od mišljenja da domaći ne idu u Hofbräuhaus. Itekako idu.
Prema: Margot Weber: Nackerte, Zamperl, Weißwurst & Co
