Velika češka pivska knjiga

Mikuláš Dačický iz Heslova i pivo

Zdeněk Susa   |   05.01.2021.    

Mikuláš Dačický iz Heslova i pivo

Za obilaska pivovare posjetitelj će čuti da ju je u tvrđi zvanoj Lorec godine 1573. osnovala loza Dačický iz Heslova. I da su samo jedanaest godina kasnije, 1584., prodali pivovaru zajedno s tvrđom. Čut će također da je najpoznatiji član roda Dačický bio gospodin Mikuláš Dačický iz Heslova – renesansni kavalir i buntovnik, koji je kasnije postao kroničar grada Kutne Hore. No, neće doznati zašto je pivovara osnovana baš 1573. godine, zašto je jedanaest godina kasnije bila prodana i kakve veze s tim ima gospodin Mikuláš. Objasnit ću vam to.

Gospodin Mikuláš Dačický iz Heslova rodio se 1555. godine a umro kao sedamdesetjednogodišnjak 1627. Bio je dakle suvremenik Petra Voka iz Rožmberka i cara Rudolfa II. Od stranih suvremenika mogu spomenuti na primjer francuskog kralja Henrika IV. Svi su oni bili „bekrije“ i „ženskari“, kako se izražava naše plebejsko doba. U tadašnjim viteškim vremenima se međutim govorilo da su ta gospoda bila „ljubitelji dobre kapljice i ženskog spola“. U stvari je to jedno te isto.

Dolazimo do godine 1573.. Gospodinu Mikulášu bilo je osamnaest i postao je glasoviti stručnjak na obadva područja svoga interesa. Obitelj su sve češće uznemiravale vijesti o obijesnim gužvama, koje njihov sinak izaziva po kutnohorskim krčmama, sve češće plaćala dugove u koje je zapadao, sve češće morala umirivati kutnohorsko općinstvo, koje je branilo čast svojih kćeri i ženske služinčadi. Na kraju je zasjedalo obiteljsko vijeće i odlučilo: Ako hoćemo da se momak više drži kuće, moramo mu  instalirati pipu ravno pod nosom. Zato se pivovara nalazi baš u obiteljskoj tvrđi i zato je godina 1573.

To praktično preslagivanje stvari imalo je efekta, ali samo na kratke staze. Do svoje dvadeset i devete je gospodin Mikuláš postao takav majstor da je bio u stanju popiti značajan dio produkcije obiteljske pivovare. A pivovara je zato radila s gubitkom. Opet je zasjedalo obiteljsko vijeće i zaključilo: Ako želimo spasiti posljednje ostatke obiteljskog imetka i ne završiti u potpunoj bijedi, moramo brzo sve napustiti, sve prodati i odseliti se.

Takvo rješenje mi je prilično dobro shvatljivo, jer je isto tako prije mnogo godina  odlučila i moja baka Alojzija. Vi, čitatelji, znate, da po ženskoj liniji potječem iz loze, koja je posjedovala onu drvenu gostionicu u Neveklovicama, na području klášterske pivovare. Ne znate međutim da i po muškoj lozi potječem iz gostionice. Moj djed Josef dabome nije bio nikakav vitez, nego frajer iz Dejvica – tada su  takve zvali crni leopardi. Baka Lojzička bila je udovica gostioničara iz Holešovica. Kad su se uzeli, pokrenuli su posao sa svratištem „Na Kovárně“ (Kovačnica) u Podbabama uz cestu za Roztoke. Njihov je lokal imao sve pretpostavke za pravo procvat, ali nije bilo tako. Za djedom Josefom počeli su u gostionicu dolaziti kompanjoni iz prijašnjih veselih godina, a bilo ih je puno. Kod svog pajdaša pili su na dug i nisu platili. Tako su zajedničkim snagama uspjeli gostionicu načisto propiti. U posljednji čas zapovjedila je praktična Lojzička: „Dosta! Sve napuštamo, sve prodajemo i selimo se!“ I učiniše tako.

Dačički su doduše bili plemenitijeg roda od moje bake, ali njihova je situacija naprosto bila ista. Zato je i rješenje bilo jednako. Gospodin Mikuláš od tog je vremena dobivao samo ograničenu apanažu i njegova potrošnja kutnohorskog piva počela je polako opadati. Na njegovo smirivanje zasigurno ima utjecaj i potrošenost jetrenog enzima alkoholdehidrogenaze a vjerojatno i impotencija koja je slijedila. Zato je mogao postati časni kroničar grada Kutná Hora i na kraju pasti i najdublje – pred kraj života pisao je naime moralizatorske pjesmuljke. I današnje nas iskustvo uči da tko ne pije i ne ljubi, zapravo i ne živi; ali zato o tome ponekad rado piše. Dokaz za to su naročito urednici i urednice zdravstvenih rubrika ponekih tabloida čije umotvorine možemo slobodno usporediti sa stihoklepstvom gospodina Mikuláša.

Prijeđimo onda na primjere iz djela gospodina Mikuláša Dačičkoga, najprije iz njegove kronike, koja je bila usredotočena ne samo na zbivanja u Kutnoj Hori, nego i na događaje od svečeškog značaja.

Evo što govori gospodin Mikuláš o bitci na Bijeloj gori:

Dvije suprotstavljene vojske u kraljevstvu češkom, carska i staleška* lukavim su se manevrima izbjegavale, dok nisu obje stigle do Praga, glavnog grada, na takozvanu Bijelu goru, nedaleko zgrada i gospodarskih objekata, koje zovu Zvijezdom, i tu je vojska carska navalila golemom vojnom silom, naročito teškom konjicom i žestokom paljbom, na vojsku češku, dakle stalešku, protestantsku, koja nije s tim računala, te nije bila dovoljno budna. Kako češka strana nije imala dovoljno stražara kod topova, carska je vojska to iskoristila, pa je vojska češka za tili čas bila razbijena. Najprije su se, po svom starom dobrom običaju u bijeg dali Mađari, kad je to vidjelo češko konjaništvo, slijedilo je njihov primjer. Moravska konjica je još neko vrijeme ostala na bojištu, ali kako se sama nije mogla oduprijeti neprijatelju, dade također petama vjetra. Pješaštvo ostade kao na klaonici, pa je tako vojska carska bojnim poljem ovladala i pobjedu izvojevala tamo gdje je češka vojska mislila da im je pobjeda sigurna.

Odmah pak po tom porazu kralj Fridrich palatinus (Fridrik falački, op. prev.) kao omamljen, sa suprugom, djecom a uz njih još s nekima koji su se uz njega držali, pokupivši sa sobom što se pokupiti moglo, dao se iz Praga u bijeg, napustivši i kraljevstvo Češko, a snalazili se kako su znali i umjeli, sve tužeći se na nesmotrenost i anarhiju oficira vojnih. Dogodila se velika sramota, Česi su izvrgnuti ruglu i podsmijehu, izgubljena je starodavna slava češka, a nastala propast i žalost pregolema! Stanovnici svih triju praških gradova, odmah nakon toga poraza bez ikakvog otpora pustili su u svoje gradove vojnike te carske armije, predali se u ruke Ferdinandove, pa je i praški zamak tako osvojen; a taj puk pripušten među zidine gradske, radio je u praškim gradovima što mu se htjelo, otimajući i pljačkajući. Potom pak, uvidjevši da nikakvog otpora od strane Čeha nema, carski je puk krenuo sveudilj zemlje Češke, dajući se u lupeštva, pljačke, razbojništva, u svaki kutak su zavirivali ne bi li našli skrivena blaga, te ako ne drugačije, onda ga ognjem i mučenjem otimali, a ljude ubijali. I tako ne bje ničega doli: čemer i jad, zlo i naopako! Nisu pošteđeni ni vjernici rimsko katoličke vjere: samo daj sve, a vjeruj u što hoćeš! Mnogi su s djecom bježali u šume i tamo umirali, etc. Tako je gospodin Bog izvolio odlučiti da dopusti da se Česi kazne za svoje grijehe, taštinu, neslogu, nepravednost etc.; jer su do tada tratili vrijeme uživajući u raskošima ovoga svijeta, u neizmjernoj ljepoti bogate odjeće, njihovih krojeva i različitih nakinđurenih mustri, ne hajući za stare Čehe, svoje pretke, trošili vrijeme na iće i piće, na slavlja i gozbe raznovrsne, ugnjetena sirotinja, koja nije mogla dozvati pravo i pravednost, utjecala se Bogu i vapijući zazivala osvetu etc.  

Iz rimovane „Prostopravde“ odabrao sam odlomke iz jedine pjesme, koja dokazuje, kako je gospodin Mikuláš promijenio svoje mladenačke nazore:

Pijanstvo je hotimična nezdravost i ludost

Pijanstvo, vrh svega zloga,

ne donosi ništ dobroga,

oskvrnjuje moral, krepost,

čini nakaznost i sljepost.

Mnoge poteškoće, štete,

i nesreće pri tom prijete,

a lišava čak i zdravlja,

ta se škoda ne popravlja.

Dragi brate, molim tebe,

ne silimo više sebe

taj alkohol kleti piti,

želimo li zdravi biti,

gnjevu božjem se sakriti.

Znaš da sve baš po zlu pođe,

kad nam kakva bolest dođe,

poslije će nam biti žao,

sačuvaj, pomozi, jao.

Dobrog ništa u tom nije,

to je gorki čemer prije.

Pijan sebe uništava

milu dušu taj ranjava,

i svojim se kocka vijekom.

Što ćeš s takovim čovjekom?

Ni sam sebi on ne valja,

još druge na muke stavlja.

Nakon toga teoretskog uvoda opisuje gospodin Mikuláš slučaj pijanca Nedopila (Nedopije) i gostioničara Dolivke (Dolijevala), koji je završio tragično – Nedopil se negdje izgubio a njegov račun u krčmi ostao nepodmiren:

Kud se to Nedopil djeo,

kasnije ga nisam sreo,

tu se nije vratio,

niti račun platio.

Vrline o kojim pišem

posvećujem cilju višem,

opomena svakom to je

tko ne čuva zdravlje svoje.

Mnogi to nisu zaslužili,

jer se su s čašom družili,

iskusio to sam sam

izgubio mnogo, znam.

Sve ima svoj kraj,

krvavica dva.

Na kraju želim izričito naglasiti da sam stihove gospodina Mikuláša iz Heslova citirao samo za vašu informaciju i da nipošto ne preporučujem da se prema njima ravnate. Spomenut ću radije drugog češkog klasika, naime Tondu Randáka, koji se držao načela: „U svemu imaj mjeru! Vrijedi to i za pivo, ali i za umjerenost!“ Taj princip vam preporučujem u konzumaciji kutnohorskog i drugog zlatnog soka!

*Dačický umjesto staleška koristi termin konfederacijska vojska, a radilo se o protestantskim pobunjeničkim trupama, koje su se suprotstavili habsburškim katoličkim snagama, op. prev.

S češkog preveo Mato Pejić

Prije otprilike jednog desetljeća završili smo serijal Velika češka pivska knjiga, autora Zdeněka Suse, u prijevodu našeg urednika Mate Pejića. Precizno – od travnja 2009. do siječnja 2011. iz tjedna smo u tjedan objavljivali iznimno zanimljive priče iz ove osebujne knjige, a između uvodnog članka i završnog razgovora s autorom, stalo ih je ukupno 88. No, to nisu bile svi tekstovi iz knjige – tamo ih je čak 120, a neke smo iz raznoraznih razloga izostavili. Sada, desetljeće kasnije, Češka je televizija objavila serijal u kojeg doktor Susa (Zdeněk Susa je poznati češki pneumolog, vlasnik malog izdavačkog poduzeća, evangelički pastor i iznimno aktivan član društva prijatelja piva Old Beer Club), a nakon toga probrane je tekstove ukoričila u knjizi Pivní putování (Pivska putovanja), u kojoj su i mnogi članci iz one prve knjige, Velike češke pivske knjige, neki prerađeni i skraćeni, a drugi u integralnom obliku. Nama je to pak prilika da objavimo i prijevode onih tekstova, koji nisu ušli u izbor prije deset godina. A vjerujte da su vrijedni objavljivanja.

Vidi: Velika češka pivska knjiga                

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Njemačka

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Velika češka pivska knjiga