Mikoláš Aleš i pivo

  Velika češka pivska knjiga         Zdeněk Susa         26.08.2009.
Mikoláš Aleš i pivo
Mikoláš Aleš (1852.-1913.) – za razliku od naših glazbenih velikana – nije se rodio ni u pivovari (kao Smetana), ni u gostionici (kao Dvořák). U mladosti pivo nije pio; obitelj općinskog pisara u Miroticama bila je tako siromašna, da se Mikoláš morao čitavo vrijeme školovanja uzdržavati sam, a to znači da za pivo nije imao.
Bio je nadaren, u dvadeset i četvrtoj završio je slikarsku akademiju u Pragu, u dvadeset sedmoj pobijedio na natječaju za oslikavanje foajea Narodnog kazališta – to su one lunete s kojima je doduše pobijedio, ali ih nije smio sam izvesti. Uzdržavao se uglavnom ilustracijama u časopisima i knjigama, a to nije bilo lako.
S četrdeset dobio je veću narudžbu, koja ga je proslavila i financijski postavila na noge. U igri je bilo – razumljivo – pivo, ono je i formiralo ovog omiljenog narodnog umjetnika. I to plzenjsko pivo! Bogati plzenjski građani gradili su nove zgrade za najam i htjeli su da budu posebne. Od čega su se Plzenjaci obogatili? Naravno, od dobiti svoje građanske pivovare! Arhitekt Rudolf Štech pozvao je tada Aleša da oslika pročelja zgrada, koje je gradio u Plznju. Posla je bilo toliko, da je Aleš radio u Plznju dvanaest godina (1892.-1904.), a do dan danas ostale su dvadeset i četiri slike na petnaest zgrada! Za dvanaest godina popije se i nešto piva; šteta što Plzenjaci nisu o tome ostavili nikakvu dokumentaciju, bio bi to dragocjen podatak za današnje istraživače Aleša.
Kao pouzdano možemo smatrati da Aleš u vrijeme svoga plzenjskog djelovanja nije pio samo plzenjsko pivo. Godine 1899. glas o njegovoj plzenjskoj slavi proširio se do Praga, pa su Aleša pozvali da kreira znak novo utemeljene pivovare u Braniku. Bila je to „društvena pivovara praških majstora pivara“, izgradili su je pivari malih starih praških pivovara. Sigurno su maestra tijekom rada opskrbljivali svojim specijalnim proizvodima. Aleš se inspirirao cehovskim stijegom malostranskih sladara; taj je stijeg iz 18. stoljeća, ali znak na njemu pamti valjda i Karla IV. Na njemu su dva prekrižena sladarska strugala (limpe), kruna, koja govori da je znak dodijelio kralj, lik patrona proizvođača slada, svetog Vaclava i dva anđela. Znak je od toga vremena logo pivovare i sve do danas možemo mu se diviti na zidu sušare branjičke sladare.
Alešu je tada posla, slave i novca već bilo dosta, pa se mogao napokon posvetiti svojoj ljubavi prema pivu, za što u svojoj ubogoj mladosti nije imao mogućnosti. I po zadovoljavanju te strasti također je postao glasovit; posljedovalo je to osobnim prijateljstvom s nekoliko praških majstora pivara – osnivača branjičke pivovare. Zahvaljujući tim vezama, njihovu je narudžbu odradio za simboličkih pukih sto zlatnika.
Kad nije slikao u Plznju ili u Braniku, Aleš je rado sjedio u pivovari U svateho Tomaše na Maloj Strani. Tako se redovito okupljalo odabrano kulturno društvo – gospoda su očigledno bili foliranti, pa su svoju pivsku družina nazvali konspirativnim sanskrtom – Mahabharata. Osim Aleša sastajali su se ovdje Arbes (1840.-1914.), Vrchlický (1853.-1912.), Machar (1864.-1942.), Kvapil (1868.-1950.), Karasek ze Lvovic (1871.-1951.) … Gle, opet pivo, kao zajednički nazivnik češke kulture, premošćuje generacije umjetnika!
Među Alešovim prijateljima pivarima posebno mjesto zauzima Otakar Zachar iz Kladna. Bio je ne samo majstor pivar, nego i pisac i izdavač časopisa Hostimil a Sládek. Od Aleša je kupio niz slika, te je u neku ruku bio i njegov mecena. Opskrbljivao je maestra svojim proizvodom i šuštećim monetama. Bili su tako bliski da se Aleš nije libio otvoreno zatražiti obnavljanje novčanih zaliha: „Kasa već polako presušuje, pa mi ne preostaje ništa drugo, doli da Vas zamolim za malo 'tropa' za prehranu.“
Za Zachara je Aleš naslikao ciklus slika „Život u češkoj pivovari“ i niz sitnijih stvari – primjerice crtež tvrđava Žebrak i Točnik. Ali, u središtu Alešova zanimanja nije bila romantika dviju tvrđava – crtež je, naime, nazvao „Pivovara ispod tvrđava Točnik i Žebrak. Isto tako svoj je potpis smjestio pored pivovare, a nipošto pored impozantnih ruina.
Slijedeće mjesto Alešova djelovanja bila je Nova Paka; rado je tamo putovao posjetiti prijatelje, a prvi među njima bio ej Stanislav Sucharda (1866.-1916.). Kada se godine 1896. njegova sestra Anna Suchardova udavala za Aloisa Boudu, srednjoškolskog profesora risanja, Aleš im je bio kum. Kao svadbeni dar izradio je sgraffito na Suchardovoj kući. Usput je našao vremena i za svoju zanimaciju – išao je po novopačkim gostionicama i crtao njihove karakteristične goste.
 
Supružnicima Bouda ostao je Aleš vjeran i kada su se preselili u Kladno. godine 1901. odio im se sin cyril, budući lavni slikar 81901.-1984.), a Mikolaša Aleša pozvaše za kuma. Gospođa Alešova tome se protivila: „Opet ga neću vidjeti četrnaest dana,“ govorila je. Pristala je tek kad je šurjak Boudovich, Vojta Sucharda zajamčio da će maestra odmah nakon krstitki dovesti u Prag. Nakon krstitki se majstor Aleš htio prošetati Kladnom, a Vojta Sucharda ga pratio. U jednom trenutku Aleš reče: „Vojto, četiri kuće unazad je trafila, kupi mi dvije viržinije i šibice. Čekat ću te na uglu trga.“ Sucharda poslušno otišao po cigare, a kad se vratio, majstoru ni traga. Obitelj ga je naravno prvo tražila kod pivara Zachara, a taj se čudio: „Aleš da je u Kladnu? A da ja o tom ništa ne znam?“ Nakon nekoliko dana, zabrinuta obitelj Bouda napisala godpođi Aleš, da je majstr nestao. odgovorila lakonski: „Ta, jesam li vam rekla da ga neće sačuvati…“ Nisu ga pronašli cijeli tjedan. Nakon toga našli su ga – naravno u pivobari kod Zachara. Nakon krštenja u crkvi palo mu je na pamet da bi prije odlaska mogao posjetiti svoga prijatelja pivara, no posjet se malo otegnuo – a pivar je vješto zavarao njegov boravak… Kad je nakon nekog vremena Cyril Bouda crtao svoga kuma Aleša, u pozadini je nacrtao – a što drugo nego pivovaru u Kladnu.
U godinama što su dolazile zapamćen je Aleš po neobuzdanosti. Spominje se tako da je godine 1910., kada su umjetnici slavili imenovanje Maxa Švabinskog za profesora Akademije, bančio sve do zore. Onda je počeo izgovarati riječi nalik na latinske, pa je crtao po stolu nekakve husare i onda – vidno razjaren tim učinkom – isukao sablju, uzviknuo „svima glave dolje“ i odsjekao glave svim neprijateljima. Sablja je bila običan štap, ali šteta je ipak bila golema – porazbijao je Aleš sve boce i čaše, nažalost ne samo one prazne!
Te je godine pozvao majstora opat samostana u Želivu, da nakon požara ponovo oslika oštećenu prelatsku rezidenciju. Alešovi su se nastanili u gostionici, budući da gostinske sobe u samostanu još nisu bile obnovljene. Iz gostionice do samostana išlo se nasipom ribnjaka. U odlasku je to išlo bez problema, ali u povratku je već bilo teže. Opat i samostanska braća dugo su Aleša gostili u refektoriju, samostanskoj blagovaonici. Gospođa Aleš nije od brige mogla oka sklopiti. Ona je znala svoga čovjeka i bojala se da bi mogao putem iz samostana pasti u ribnjak. Umirila se tek oko ponoći, kad bi ugledala Alešovu klimavu figuru, koju po nasipu vodi sa svake strane po jedan bijeli anđeo. Bili su to premonstrati u ruhu svoga reda, koje je opat slao da otprate cijenjenog, ali iscrpljenoga gosta.
I kad bi te Alešove pivske prispodobe bile puke izmišljotine – kao što nisu – ipak možemo dokazati njegov pozitivan odnos prema pivu! Od svih svojih motiva Aleš je najdublji odnos imao prema betlehemu. Prvi betlehem naslikao je još sa šest godina. Pogledajmo sada betlehem – djelo zrelog umjetnika: Češki seljaci donose Isusu ono što im je najdragocjenije. Gle, što to nosi onaj krčmar? Žuri s nekoliko zapjenjenih vrčeva okrijepiti svetu obitelj…! potvrda toga je i Alešova božićna čestitka iz godine 1903. Što bismo drugo darovali nebeskom djetetu, nego to što nam je najdraže?!1
Za kraj, dva autentična citata:
Kada se Alešu pilo pivo, govorio je supruzi: „Donesi vrč gorkastoga, da iz srca izagna tjeskobu.“
Volio je popiti s prijateljima, a kad mu je tko prigovarao, govorio bi: „Neka oni koji ne piju naprave ono što smo napravili mi!“
 
 
1Neke ilustracije u ovom članku preuzete su iz knjige Pergl, J.: Mikolaš Aleš i Kladno, vlastito izdanje, Kladno 2000., 124. strana.
 
Ing Otakar Zachar
(16. ožujka 1870. – 29. studenoga 1929.).
Rodio se u Točniku, gdje je njegov otac bio majstor pivar. Školovao se u Pragu (bio je inženjer kemije), u Berlinu i Kopenhagenu. Zanimala ga je povijest kemije, posebno alkemija; za češkim knjigama o alkemiji išao je čak do nizozemskog Leydena. Kao majstor pivar u Kladnu sprijateljio se s Mikolašem Alešem i nadahnuo ga da naslika niz slika na temu piva. Izdavao je časopise Hostimil i Sladek, objavljivao u časopisu Kvas, izdao knjigu Pivarska poglavlja i feljtoni, napisao nekoliko kazališnih igara, njegove pivarske pjesme uglazbio je V. J. Novotný. Njegov literarni i izdavački rad dopunjuje nekoliko knjiga o alkemiji i djelo Iz povijesti spiritizma u prošlosti, koju je ilustrirao Josef Váchal.
 
Preveo Mato Pejić

Podijelite

   

Postani pivski sommelier

ArhivIzreke o pivu



ArhivNacrtaj mi krigl


Knjiga Pivovara Daruvar

Knjiga Pivovara Daruvar




Najnovije iz kategorije Velika češka pivska knjiga




Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
Prihvaćam sve kolačiće