Michelob – pivo iz Češke

Vrijedi zastati u Žatecu. Ne samo radi pivovare načičkane tornjićima, nego i zbog starog grada, koji je još od srednjeg vijeka bio važno središte; u skladu s tim značajem je i crkva, vijećnica i niz impozantnih zgrada. Ipak, najvažnija stvar zbog koje se ovdje dolazi je hmelj. Centar najkvalitetnijeg hmelja na svijetu ima danas Hmeljarski istraživački institut i Hmeljarski muzej.¹ To se mora zabilježiti.

Iz Žateca, pak, s kolodvora Žatec zapad odlazimo u smjeru Plznja, kartu kupimo do Rakovnika s presjedanjem u Blatni. na toj trasi nema nijedne pivovare – no nekad je bila pivovara u Podbořanima, i u mjestašcu Kryrech, koje danas mami pažnju tek čudesnim vidikovcem, napokon i u Petrogradu u dvorcu Černinskoga – petrogradsko pivo sam pio kao mladić i nije bilo loše (i nije imalo nikakve veze s Lenjingradom, a ni sa Sankt Petersburgom).

U predjelu zamrlih pivovara možemo se slobodno prepustiti razmišljanjima. Nedaleko odatle – na putu od Žateca prema Pragu – su Měcholupy. U Měcholupyma je nekada bila pivovara, a njeno se pivo zvalo Michelob, po njemačkom imenu te općine. Vlasnik pivovare bio je poduzetnik Dreher, kojem je pripadala i eksportna pivovara u Žatecu. Marku Michelob počeo je još 1896. godine koristiti veliki skupljač pivskih marki – najveći svjetski proizvođač piva Anheuser-Busch. U Americi je danas Michelob uobičajeno pivo i nitko više i ne zna, da potječe iz Češke.

Područjem između Žateca i Rakovnika prolazila je do Drugog svjetskog rata jezična granica, a u seoskim zajednicama živjelo je puno Židova. Godine 1924. tu se rodio Reiner Kreissl; preci su mu bili Česi, Židovi i Nijemci, odgojen je bio njemački. Svjestan svojih korijena, nije pao pod utjecaj nacizma i nakon rata nije morao u egzodus. Ali, kako su čak i Nijemci koji su bili antinacisti, i koji su smjeli ostati u zemlji, bili špijunirani, na kraju se ipak odlučio za egzil i godine 1963. otišao na Zapad. Postao je uspješni trgovac i kolekcionar umjetnina. Skupio je zanimljive zbirke anatolskih tepiha, afričkih i azijskih umjetnina. U starosti je većinu darovao Češkoj republici, svojoj staroj domovini.

Napisao je i nekoliko knjiga. U jednoj od njih, polazeći od obiteljskih i osobnih uspomena, opisuje zajednički život Čeha, Nijemaca i Židova u rakovničkom i žatečkom kraju od 19. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata, kada je suživot triju kultura nasilno prekinut. Ključnu ulogu u toj knjizi igra měcholupsko pivo, kojim su se napajali svi, kojim god jezikom govorili, bili obrezani, ili ne. Zato se Kreisslova knjiga zove „Michelob – pivo iz Češke“.²

U uvodnom poglavlju autor pripovijeda, kako su Bennu, što je njegov osobni pseudonim, prijatelji u Americi ponudili kolekciju probranih američkih i europskih piva. Na kraju Benno bira pivo Michelob pivovare Anheuser-Busch.

„Molim vas, što vidite u tom američkom Michelobu? Rođeni ste u Češkoj, živjeli u Münchenu, okus čeških piva bi vam morao valjda biti bliži“, pitala je domaćica.

„U pravu ste,“ odgovorio je Benno. „Baš zato sam izabrao Michelob. Michelob, to su Měcholupy, a pivo iz Měcholupa poznajem još od djetinjstva, maltene kao majčino mlijeko! Naime, preko Měcholupa sam svakodnevno putovao do Žateca u školu. Měcholupy su bila živahna varoš s velikom pivovarom, destilerijom, kamenolomima bazalta i vapnenca, kopom ilovače…“

Majčino mlijeko gospodina Kreissla, čijeg se okusa sjećao i nakon nekoliko desetljeća izgnanstva, i sam sam imao priliku kušati. Jedan mi je kao suvenir iz Amerike donio malu bočicu Micheloba – ni ne znajući što to za mene znači. Potvrđujem da se dobro ohlađeno to dade popiti, ali to je sve što ću o tome reći; ne želim imati okapanja s Anheuserom i Buschem, niti želim dirati u osjećaje Rainera Kreissla, ali ipak, od onog „piva iz Češke“ ostalo je samo ime…

U Měcholupyma međutim Dreherova pivovara stoji i danas. Od 1927. godine u njoj se doduše ne kuha pivo, ali novi vlasnici sačuvali su pivovaru, pa ona izgleda kao drugi dvorac u susjedstvu pravoga měcholupskoga dvorca.